Rade Šerbedžija: Mladi glumci ne igraju s figom u džepu

Povezani članci

• LEGENDARNI KOMPOZITOR, GITARIST, ARANŽER I DIRIGENT: Umro je Đelo Jusić
• Nezavisni blok: Neprihvatljive su prijetnje novinaru Nikoli Vučiću i njegovoj porodici
• Zašto je Bakir Hadžiomerović ugasio ’60 minuta’?
• U PRODAJI ROMAN „SLUŠKINJINA PRIČA“ MARGARET ATWOOD
• Nakon 30 godina: Jesu li ruševine u Mostaru zalog politike za homogenizaciju naroda?
• LIJEPE LI SU MOSTARSKE KNJIŽEVNE PROMOCIJE – Viktor Ivančić u Mostaru

Svaki grad ima svoja skrovita mjesta, koja u dnevnoj jurnjavi ne primjećujemo. Ponekad su to čak i veliki objekti – stoje odvajkada ili barem otkada mi pamtimo, a nijednom se nismo zapitali kakav se prostor krije iza zida pored kojeg svakodnevno prolazimo, uz koji se parkiramo… 

    Takvih je mjesta u metropolama svijeta sve manje – davno su otkrivena i stavljena u funkciju. U Rijeci ih još ima – ne samo na rubovima grada ili industrijskim zonama, već i u samom središtu! 

    Rade Šerbedžija  i njegova glumačka klasa otkrili su nam jedan takav prostor u lučkom dijelu Rijeke – tzv. Porto Baroš – gdje je izvedena ispitna produkcija poslijediplomskog studija Glume, medija i kulture, koju je ove godine utemeljio i vodio Rade Šerbedžija sa suradnicima. 
    Na samom vrhu ulice koja ide od Kazališta uz Rječinu prema moru, tri su se večeri okupljali ljubitelji teatra i zainteresirani za kazališnu avanturu, po čemu je Rade Šerbedžija poznat desetljećima! Na programu su bile Aristofanove »Ptice«, u izvedbi osam studentica. 
    Sve se te premijerne večeri poklopilo: krikovi »glumica-ptica« preplitali su se s glasanjem galebova i zvukovima koji obitavaju uz more – odlascima i dolascima ribarskih barki, brumom motora… Kao statist predstave prošao je iza scene i jedan čuvar reda, a dolazak traktora i lučka dizalica bili su dio scenografije… Sve se činilo autentičnim i prirodnim, sve smo prepoznali kao svoje i tako aktualno… 

   Krik

Ova predstava bila je povod za razgovor i pitanje poznatom glumcu, mentoru poslijediplomaca: Jeste li zadovoljni učinjenim?  

    – Kao prvo, rekao bih da sam zadovoljan načinom na koji sam sa svojim suradnicima »posložio« studij – od obaveznih do izbornih predmeta, a raduje me što su to studentice odmah prihvatile. Ovdje prije svega mislim na ritam predavanja koji se ne može svesti u standardne okvire, ali u konačnici pruža daleko više od birokratski propisane satnice. 

    Ja, naime, nisam profesor koji drži predavanje gledajući na sat. To sam rekao polaznicama našeg studija i one su se složile da ćemo ponekad raditi šest ili sedam sati u bloku, a onda se tjedan dana nećemo vidjeti! Pristale su na to, mislim da smo – što se broja sati tiče – višestruko »prebacili normu«, a vidi se to i na rezultatu: njihov zdušni rad omogućio mi je da ih izvedem pred publiku! 

    Imali smo sreću, jer su na prijemni ispit došle vrlo kvalitetne kandidatkinje. Naš studij je zamišljen široko – uz glumu pokriva i medije, i kulturu – smatrali smo da ne moraju svi polaznici u konačnici biti glumci (iako bih rekao da svi to žele). Upravo zahvaljujući toj njihovoj strasnoj želji postigli smo iznenađujuće visoku kvalitetu – i glume, i scenskog govora, i pokreta – za svega dva semestra! 

    Osim dosega svoje klase, pokazali ste nam i novi kazališni prostor, u samom srcu grada!

    – Bio sam strašno uzbuđen kad sam ušao u to skladište, na nekadašnjoj lokaciji Porto Baroš. Želio sam upravo ljudima koji se bave kazalištem i koji prate teatar pokazati koliko je to mjesto fascinantno u svakom pogledu i pogodno za predstave – od Shakespearea do Brechta! 

    Štoviše, postojanje takva prostora i mogućnost da ga se koristi u teatarskom smislu navela me na razmišljanje o čvršćoj vezi našeg studija s Teatrom »Ulysses«, koji smo Lenka i ja osnovali i već dobrano uhodali u Istri. Ništa prirodnije nego da svoj ljetni teatar s Brijuna vežemo tijekom godine uz Rijeku, gdje živimo! Dakle, razmišljamo da u tom prostoru osmislimo i neke druge projekte. U prvom redu da u rujnu ponovimo »Ptice«, podignemo tribine za publiku, a onda dovedemo i neke projekte na gostovanje! 

   Tišina

Prije mjesec dana studentice Vaše klase polagale su ispit iz scenskog govora također u netipičnom ambijentu – na školskom brodu »Kraljica mora«!

    – Kad sam vidio taj brod, usidren usred grada, učinio mi se nestvaran – kao s neke Chagalove slike! Znatiželja me dovela bliže, zavirio sam u unutrašnjost, upoznao ljude koji se brinu o »Kraljici« i shvatio da za osnovnu namjenu – a to je nastavni proces – nema novaca! Nisam mogao vjerovati! Čak prijeti opasnost da se ta ljepotica udalji iz Rijeke! A tako divno pristaje ovom gradu! 

    Odmah sam pomislio kako bi takav brod lako mogao postati i te kako rentabilan! Ljeti bi mogao ploviti i priređivati ekskluzivne programe, koji bi plaćali njegov zimski mir i vrijeme odvojeno za nastavu. Jer to je školski brod… 

    Kad sam ušao u salon »Kraljice mora«, osjetio sam njenu dušu. Odmah sam pitao kapetana Ivu mogu li tu održati svoje izvannastavne sate! Studentice su dolazile, govorile tekstove u zanosnoj tišini broda. Jer, iako je »Kraljica mora« u luci, u njenoj nutrini vlada čarobni mir… 

    Do naše ispitne predstave scenskog govora na brodu došlo je upravo u potrazi za tišinom. Naša je okolina kontaminirana svakojakim zvukovima koji loše utječu na našu svijest, pa i na naše unutrašnje organe. Buka, čak i ona na koju više ne obraćamo pažnju, bombardira nas sa svih strana… Tišina je ono što treba suvremenom čovjeku, jednako kao zdrava hrana, voda i čisti zrak… 

    Isplovili smo na »Kraljici mora« prema Krku, ugasili motore i krenuli natrag prema Rijeci. Na jedra… Imali smo sreću jer je toga dana zapuhala »zdrava bura«, ne orkanska, već ona koju možeš čuti kao tihi huk vjetra, što se miješa s šumom mora… 

    Studentice su govorile svoje tekstove na pramcu, na komandnom mostu, u salonu broda – svi smo bili obogaćeni ne samo njihovim umijećem, već i zanosnim čarima prirode. Nekoliko puta bura je ušla i u salon broda, prošla kroz nas i izišla… Za mene su to važne stvari. Taj spoj teatra i prirode. Zato volim kazalište na otvorenom – ono za mene ima poseban čar iako sam dva puta zaradio i upalu pluća igrajući u neteatarskim uvjetima. No, ta veza s prirodom za mene je i dalje magična. U tom smislu volim i rad na Brijunima. Razlog našeg odlaska tamo osim ljepote prirode je – magija tvrđave Minor…   

Dostojevski

Kakve planove imate za drugu godinu studija? 

    – Sve više ćemo raditi na scenskom govoru na engleskom jeziku, što smo započeli na prvoj godini i važna je komponenta ovog studija; također ćemo nastaviti rad na Genetovim »Sluškinjama« u različitim situacijama – od izvornog ambijenta u koji ih je postavio Genet, do »Sluškinja« u pekari, ili samostanu, što vodi studente do raznih otkrića i novih mogućnosti za igru. 

    Nadalje, planiram s njima raditi Dostojevskog – u sklopu vježbi otvorit ću suradnju s psihijatrima koje zanima teatar. Tako sam već radio s jednom od davnih klasa u Akter teatru. Znam koliko je u edukaciji mladih važno poniranje u sebe samoga… u svoj emotivni dio ličnosti – tim vježbama i istraživanjem brusi se i stanjuje tanana membrana onoga što zovemo dušom i mislimo da počiva u našim grudima. A sve je, zapravo, u glavi… 

    Dostojevski je kao stvoren za učenje vještine osjećanja – što je ključno osvijestiti kod glumaca. Jer, svi u sebi nosimo neizmjerno bogatstvo, ali svatko treba pronaći svoj unutrašnji glas i otvoriti svoju ličnost – progovoriti iz sebe! Tako se postaje i ostaje poseban. Na taj su način glumci zanimljivi. Ne sliče jedan na drugog. 

    Nema mnogo uspješnih glumaca koji imaju izražen pedagoški dar, umiju iznijeti na vidjelo glumačku »tajnu«. Kad ste to osvijestili u sebi?

    – Bio sam zaista mlad glumac – valjda je to bilo 1974., odmah nakon Hamleta – kad mi je moj profesor Kosta Spajić , s kojim sam imao duboku duhovnu interakciju, rekao: »Mali, ti moraš doći raditi na Akademiju! Ne samo da naučiš studente kako se dobro govori, jer ti dobro govoriš, nego da i sam dalje učiš«. 

    Danas znam da je to ključ! To je bitno! Jer, mladi ljudi s kojima se čovjek susreće na akademijama – ne igraju s figom u džepu! Ako ih vodite dobro, spremni su dati sve od sebe, do posljednjeg daha, skočiti u vatru, u vodu – to je najčišći teatar.   

Rijeka

To se dešava i kad magovi teatra – poput Petera Brooka  – povedu profesionalne glumce u avanturu… Svi su tada dio grupe koja isto razmišlja, isto osjeća, polazi od zajedničke baze… Takvi projekti izlaze iz repertoarnog teatra koji je, u pravilu, sklon kompromisima. Što je također razumljivo! Ljudi – uz svoj rad u repertoarnom teatru – moraju imati priliku raditi i izvan njega i tko im to ima pravo zamjeriti ili zabraniti? 

    Kao mlad glumac bio sam vrlo oštar prema starijim kolegama koji su se ponekad šparali, nisu igrali »do daske«. Bio sam u krivu. Danas znam… 

    Zato mi je rad na Akademiji jako važan. I to nije nov osjećaj. Još davne 1986. godine preuzeo sam – na nagovor prof. Bore Draškovića  – klasu studenata na Akademiji u Novom Sadu. I doveo ih do diplome. 

    Vratimo se Rijeci. Živite u gradu koji ima jedan od najljepših i kroz povijest najuspješnijih teatar u zemlji. Jeste li računali s tim da u njemu – nećete igrati?

    – Zbog svojih obaveza na filmu i učestalih snimanja diljem svijeta – nisam u mogućnosti preuzeti obavezu u bilo kojem repertoarnom teatru. Kazalištu se prepuštam samo ljeti, na Brijunu. 

    Ipak, prije dolaska u Rijeku razmišljao sam o tome kako mogu pomoći ljudima koji se ovdje bave teatrom – svojim iskustvom, savjetima, gledanjem predstava i razgovorima nakon njih. Spadam, naime, u dobronamjerne kazalištarce – žalostan sam nakon loših predstava – a to nije čest slučaj u našem pozivu. 

    Situacija u Rijeci, međutim, je takva da se držim podalje od teatra – ne idem ni na premijere. A ni ne zovu me… 

    Nemam ništa protiv. Imam svoje umjetničke kontakte u gradu na Rječini, družim se i s čarobnim Urbanom, svakog dana igram tenis na Pećinama i baš mi je lijepo. Rijeka mi se sviđa zbog velegradske atmosfere koju, poput nekih ljudi, nosi u genima…

Novi list