O KRADLJIVCIMA BAKRA, KOROVU I WITTGENSTEINU

Povezani članci

• Stjepan Mesić: Naša budućnost je nova realnost
• Zlosretan Dan žena
• Zamke i zablude centrizma u Crnoj Gori
• Domagoj Margetić: Poredak nastao na retorici krvi i tla
• Marinko Čulić: Karamarkovi oklopnici na strani fašistoidne rulje
• Karahasan: Kako švercere skinuti sa vlasti?

Tekst na brončanoj ploči ugrađenoj u stepenicu tvrdi da je Wittgenstein na tim stepenicama volio sjediti i pisati. Prisjela sam na stepenicu i zamislila se. O čemu sam mislila? Ni o čemu posebnom. O tome kako je cijela Evropa nepopravljivo tribalna.

1.

Za javnim skulpturama luduju golubovi. Za golubove nema veće sreće nego da prisjednu na nečiju spomeničku glavu i ispuste izmet. Ljudi su tu da grade, a golubovi da gade. Istina, i ljudi iz nekog razloga luduju za javnim skulpturama. Tako su u prosincu prošle godine nepoznati vandali oštetili javnu skulpturu Marije Jurić Zagorke, hrvatske novinarke i spisateljice. Zagorka je za života, ali i dugi niz godina nakon svoje smrti, bila nepriznata kao književnica, sve dok zagrebački Centar za ženske studije nije poradio na kanonizaciji njezina lika i djela, a s tim u vezi i na podizanju njezina spomenika u centru grada. E, taj su spomenik nepoznati vandali oštetili, otpilivši brončani kišobran na koji se brončana književnica oslanjala. Zaposlenice Centra za ženske studije odmah su digle medijsku galamu. Gradske vlasti odmah su se obavezale da će izdvojiti novac za novi kišobran. Čuvši za ružan incident, Zagrepčani su već sutradan stali donositi stare kišobrane i ostavljati ih pored spomenika. Eto, što znači kanonizacija! Istina, Zagorka je mogla biti kanonizirana i mnogo prije, jer kao hrvatska žena u hrvatskom kulturnom kontekstu ima besprijekoran CV: bila je vatrena hrvatska rodoljupka i pisala je historijske sapunice, nešto što hrvatski muškarci hrvatskim ženama toleriraju. Danas, na primjer, svaki vidniji hrvatski književnik požuri da javno pohvali knjigu neke polupismene porno-spisateljice. Zašto? Zato što im takve nisu “umjetnička” konkurencija, a i lijepo je da se zna da oni ne diskriminiraju nikoga, ni po spolu, ni po kvocjentu inteligencije.

Hrvati, dakako, nisu golubovi, ali između Hrvata i javnih spomenika postoji fatalna privlačnost. U Hrvatskoj su nakon osamostaljenja oštećeni mnogi spomenici žrtvama fašizma. Marljivi su pobrojali 2.965 vandalskih akcija. Spomenici su rušeni u vrijeme antijugoslavenske, antisrpske i antikomunističke histerije, pa su se vlasti s razumijevanjem odnosile prema jarosnom vandalizmu izazvanom kolektivnim hrvatskim traumama. Hrvati su svojim ponašanjem potvrdili neobičan paradoks: ispostavlja se, naime, da je trauma najviše tamo gdje je komunizma bilo najmanje. Prije dvadeset godina demolirani su mnogi spomenici čiji je autor bio poznati kipar Vojin Bakić, a jedan od internacionalno priznatih bisera moderne spomeničke arhitekture — Bakićev spomenik Petrova Gora — i dalje stoji bez zaštite. I ovdje su vlasti bile blagonaklone prema vandalima. Vojin Bakić bio je, naime, hrvatski Srbin. Za paljenje hrvatske zastave, na primjer, vandal će, čak i ako se radi o umjetničkoj akciji, platiti visoku novčanu kaznu. To je, međutim, nešto drugo.

2.

Istina, nisam se ni ja previše uzbuđivala, sve dok nisam saznala jednostavnu istinu: većina ljudi bavi se vandalizmom zbog profita, a ne zbog umjetničkih ili ideoloških uvjerenja! U Nizozemskoj se zna tko najviše voli bakar i broncu. To su Poljaci. U siječnju ove godine u holandskim mjestima Norg i Vries pokradeni su kipovi s groblja. U Rhedenu je ukraden kip pisca Simona Carmiggelta. Zbog straha od nove krađe u istom mjestu sklonjen je kip kraljice Beatrix. Prije nekoliko godina u Marienbergu ukradena je javna skulptura majke s djetetom, podignuta u znak sjećanja na žrtve Drugog svjetskog rata. U Larenu je 2007 ukradena kopija Rodinovog “Mislioca”. Gradovi Zwolle i Nijmegen odnedavno su odlučili da sklone svoje javne skulpture na sigurno. U Eindhovenu su gradske vlasti javne skulpture oboružale tajnim GPS-aparatima. Ako skulpture nestanu, policija će znati gdje da ih traži. Liste poljskih grijehova su duge: sve što u sebi ima imalo bakra na meti je poljskih pljačkaša. Ako se desi da ne voze vlakovi, to je zato jer su Poljaci iščupali barkene kablove. Ako nema struje, to je zato što su Poljaci izvukli barkene kableove iz vjetrenjača, ponosa holandskog nacionalnog pejzaža. Nizozemci, kojima su dosada za sve bili krivi Nijemci, ti kradljivci nizozemskih bicikala s kraja Drugog svjetskog rata, u ovom času za sve okrivljuju Poljake. U mjestu Menaldum, u bungalov-parku Schatzenburg, policija je poljskim radnicima smještenima u bugalovima zaplijenila bicikle, uvjerena da su bicikli ukradeni. Bicikle je poljskim radnicima podijelila kompanija koja ih zapošljava da bi se mogli voziti na posao.

Postoji legenda o tome kako su bakarnu žicu otkrila dvojica Nizozemaca svađajući se oko toga kome će pripasti bakarni novčić koji su ugledali na cesti. Sada su u tu legendu upleteni Poljaci. Najveće krađe i devastacije u svakoj zemlji obavljaju domaći — u Holandiji Holanđani, u Hrvatskoj Hrvati, u Poljskoj Poljaci – zaštićeni mitovima o tome da se krađom i devastacijom bave isključivo – Drugi, stranci. Jednom je taj drugi, taj stranac, Ciganin, drugi puta Židov, treći puta Poljak, Rumunj, Srbin ili Albanac. Nikakav glas razuma neće, međutim, neće spriječiti ogorčenog Nizozemca da za krađu kupusa u svome vrtu ne optuži — Poljaka. Tako je barem u ovom času.

3.

Dok jedni devastiraju, drugi se trude da nekako nadomjeste štetu. Hrvatski kipar Ivan Fijolić odlučio je nadomjestiti uništenu spomeničku baštinu podignutu u slavu partizanima i jugoslavenskoj antifašističkoj borbi. Fijolić “podiže spomenike palim spomenicima”. Kada je bio dijete volio je skulpturu “Bombaš”. I sama se sjećam skulpture dječaka koji se sprema da baci bombu na mrske neprijatelje, na Nijemce, dakako. Fijolić je izradio novog “Bombaša”, gigantsko dijete u pelenama koje umjesto bombe drži u ruci figu. Nepoznati vandali oštetili su poznatu Augustinčićevu skulpturu Tita, smještenu u Kumrovcu, otpilivši Titu glavu. Ivan Fijolić reproducirao je tu skulpturu sa zavidnom točnošću, osim što umjesto Titove na Fijolićevoj skulpturi stoji glava posljednje Titove žene Jovanke. Dječak-heroj Boško Buha, popularna figura iz partizanskog pokreta, u Fijolićevoj kiparskog interpretaciji prikazan je kao velika buha. Umjetnik Siniša Labrović još je direktniji. On je za svoju umjetničku akciju Zavijanje ranjenika odabrao simbolički datum, Dan antifašističke borbe, i prema oštećenom spomeniku ponašao se kao hitna služba prema ranjenom ljudskom biću. Labrović tretira rane na spomeniku na medicinski način, postupkom koji se doista primjenjuje u hitnoj službi, pa će ranu očistiti od nečistoće, izvaditi gelere, očistiti rubove alkoholnom otopinom, namazati antibiotskom mašću, a zatim će pravim zavojima zaviti oštećeno mjesto na spomeniku.

Kako odaslati umjetničku poruku u kompliciranoj situaciji koja podsjeća na dječju igru, na “pokvareni telefon”? Lopov je ukrao brončanu skulpturu da bi je prodao i ostvario profit. Učinio je to u specifičnom trenutku i kontekstu, znajući da će njegov čin biti shvaćen kao politički, a ne kriminalan. Jer ukrao je brončanoga partizana, u promijenjenim političkim okolnostima svima omrznutu figuru. Desetak godina kasnije – u nešto promijenjenim političkim okolnostima — protumačivši davni kriminalan čin kao politički akt, neki umjetnik osjeća se ponukanim da stupi u polemiku.. On polemizira putem umjetničke geste. Za većinu će njegova gesta biti nerazumljiva (novo vrijeme, izgubljeni kontekst), za manjinu tek zakašnjela bitka s irelevantnim protivnikom.

4.

U lipnju ove godine, umjesto da pratim dablinske stope Jamesa Joycea i njegovih junaka, ja sam se uputila tamo kamo nitko ne ide, pa čak ni najzadrtiji Dablinci, u Nacionalni Botanički vrt (National Botanical Gardens). Vrt je krajem18-oga stoljeća osnovalo Kraljevsko Dablinsko Društvo. Biološka različitost (biodiversity) je ideološka perjanica i ponos ovoga botaničkog vrta koji udomljuje 17. 000 različitih biljaka iz cijeloga svijeta. Moju pažnju privlačile su ploče zabodene pored određenih biljaka s krupno otisnutim pitanjem Zašto je to problem u Irskoj (Why is it a problem in Ireland?) i objašnjenjem otisnutim manjim slovima. Zahvaljujući ovoj Who is Who- akciji irskih botaničara saznala sam da je južnoamerička Gunnera tinctoria, koja znas narasti do visine od 2 metra, neobično agresivna i invazivna. Ona raste u gustim grmovima i gdje se ona pojavi tu domaćoj flori nema života. Na ploči je pisalo da će ova ambiciozna biljka uskoro biti zabranjena. Isto se odnosi na gigantsku rabarbaru. Sam pogled na ovu biljku moćnih listova ulijeva strah. Bambus širokoga lišća (sasa palmate) japanska je biljka, koja naraste do tri metra visine. I ona urožava domaću floru. Rododendron supeponticum, hibridna biljka impresivnog imena, rado bježi iz vrtova i dobro se ukorjenjuje posvuda, a poznata je po tome što sabotira regeneraciju domaćeg drveća. Zbog toga i rododendronu u Irskoj prijeti izgon i zabrana postojanja. Azijska rosa rugosa, lijep ružin grmić koji raste na pješčanim dinama uz more potpomažući eroziju domaćeg tla, neka je vrsta florealnog trojanskog konja. I njoj će život u Irskoj uskoro biti zabranjen. Neke vrste su se tako brzo razmnožile i toliko su invazivne da su posve izmijenile irski pejzaž. Pravu tiradu protiv florealnih emigranata, biljnih pridošlica i svakojakog stranog korova, odnosno protiv jedne vrste palmi (cordyline palms) održao mi je taksist.

— Irska ovako nikada nije izgledala! — gunđao je. — I sve zbog te proklete palme!

I zaista, dok smo se vozili od lokalnog aerodroma prema Galwayu, činilo mi se da prolazimo kroz predgrađa Los Angelesa.

Kako se Irci u ovome času odnose prema invazivnim Poljacima u Irskoj, i da li i njih treitraju kao opasan ljudski korov, ne znam. U Dublinu sam imala književno veče, koje nije imalo baš nikakve veze s mojim porijeklom, s bivšom Jugoslavijom, sadašnjom Hrvatskom ili Balkanom. Simpatični moderator iskreno je priznao da su ga odabrali da moderira književno veče jer je njegova mama porijeklom Hrvatica. Tko zna, možda su organizatori posjetili Hrvatsku, gdje im se učinilo da Hrvati mogu samo s Hrvatima, a možda su naprosto pomislili da ću se s Ircem čija je mama porijeklom Hrvatica osjećati bolje nego s Ircem čija je mama Irkinja. Nisam zamjerila. Dublin — grad koji je svoja dva impozantna mosta nazvao prema književnicima, jedan prema Beckettu, drugi prema Joyceu — zauvijek je osvojio moje srce. A detalj s mamom Hrvaticom mogao se dogoditi bilo gdje, jer slično se prema toj stvari odnosi većina Europljana. Da, Europa je sređena kao dablinski botanički vrt, svatko nosi tablicu s podacima pod vratom, za svakoga se zna odakle je došao, koliki mu je stupanj invazivnost i koliko ugrožava domaću vrstu.

I na kraju, kakve veze sa svime time ima Wittgenstein? U tom istom dublinskom botaničkom vrtu postoji staklenik s tropskim biljkama. U njega se ulazi s pomoću tri stepeničice što vode nadolje. U zimskim mjesecima 1948 -1949 Ludwig Wittgenstein boravio je u Dublinu. Tekst na brončanoj ploči ugrađenoj u stepenicu tvrdi da je Wittgenstein na tim stepenicama volio sjediti i pisati. Prisjela sam na stepenicu i zamislila se. O čemu sam mislila? Ni o čemu posebnom. O tome kako je cijela Evropa nepopravljivo tribalna. Možda su me te misli spopale zbog staklenika. Nalazila sam se u prezagrijanom, tropskom dijelu.

Lipanj 2012

Maribor 2012/zviljenjenadotik