Njemačka kao istodobno rješenje i problem europskih muka

Doista, što više promatramo što se događa u Europi, stvari sve više podsjećaju na srednjovjekovnu sliku smrti, kosonošu. Hoće li nas kosonoša pokositi ne zna niti MMF koji ipak najavljuje krajem godine krizu veću nego onu iz razdoblja između 1929. i 1933. godine. Poklopit će se ista s američkim izborima i s redovitom smjenom dužnosnikaa u KP Kine. Upravo se ove dvije zemlje promeću u dva glavna igrača međunarodne partije rizika. No, između njih nekako lavira treća država koja čini se drži konce cijele priče u Europi. Dakako, govorimo o Njemačkoj i međunarodnoj percepciji kako je baš Njemačka najveći profiter od zajedničke europske valute i percepciji kako je izgubila interes za Europu te spas od utega zvanog Europa u krizi traži u partnerima poput Kine i Brazila.

Ipak, njemačka ekonomija teško bi izdržala bez eurozone jer 40 posto njenog izvoza odlazi upravo tamo, a u Kinu tek 6 posto. Dakle, bit će kako je europski problem s Njemačkom ili obrnuto u nećem sasvim drugome. Zapravo mnogi govore kako je sama Njemačka, ako ne središte krize, a ono onaj faktor koji koči izlazak iz krize jer model zajedničke valute zasnovan je na njemačkom modelu na čelu s Europskom središnjom bankom kao kopijom Bundesbanke. Sve ovo podriva pretpostavke kako su njemačka rješenja savršena za Europu i kako ovaj ekonomski model još živi u simbiozi s europskom integracijom.

Prije krize pretpostavke su izgledale sasvim bistre. Kako su financije u Njemačkoj grana etike, kako kaže ekonomist Martin Wolf, Njemačka je podržavala javnu štednju u vremenima kada je išlo dobro te je spremna dočekala krizu. Iako se ista osjeti i u ovoj državi, nije bilo rasta plaća, raste broj sezonskih naspram stalnih zaposlenja, njena je ekonomija još uvijek, pod utjecajem akumuliranih zaliha, stabilna. Nijemci su protiv zaduživanja i velike potrošnje u krizi, traže fiskalnu disciplinu naspram emisije euroobveznica. Drže se one Greenspanove, ako SAD zapadne u krizu isti će natiskati dolare i vratiti ulagačima novac. U slučaju Europe, to je nešto drugačije zbog posvemašnje razjedinjenosti i nejednakosti ekonomija. Upravo se zato od Angele Merkel očekuje dati primjer i osigurati promjenu njemačkoga ustava u smjeru stvaranja jače centralne vlade Bruxellesu. Potrebno je postići takvu političku uniju koja bi mogla nametnuti garanciju krupnom kapitalu za povrat uloženog u eurozonu. Novac naprosto nikada ne ulazi negdje bez interesa. Dovoljno je pročitati povijest američke američkih Federalnih rezervi i sve će sumnje biti otklonjene.

Nedavno sam razgovarao s prijateljem koji mi je prepričavao situaciju tamo. Kaže, Njemačka je rješenje cijele situacije u Europi. Ukoliko padne Njemačka, past će sve nacionalne države, a tada ćemo socijalnu pomoć koju ćemo dobivati iz Bruxellesa trošiti u kineskim trgovinama diljem naših država, novac će odlaziti u Kinu, a ulaziti iz iste neće ništa osim možda nekih crkavica na ime koncesija. Kako bilo, izgleda da nam je birati između tri opcije: biti kineskom kolonijom, biti kolonijom novoga svjetskog poretka ili igrati na kartu nacionalne države ovisne o Njemačkoj.

Gledajući ove marifetluke na europskoj razini, čovjek ne može a ne poželjeti pozvati “auzmeš” i prije slijedećeg dijeljenja sve ih lijepo posjesti za stol i natjerati ih da pročitaju Frommovu knjigu “Anatomija ljudske destruktivnosti”. Upravo ova knjiga opisuje dolazak na vlast pokreta i “sanjara” jedinstvenih svjetskih država, upravo ova knjiga govori o nužnosti zločina koji su preduvjet ostvarenju toga. Ono što se događa na jugu Europe neodoljivo podsjeća na ono što se dogodilo Židovima, Armencima ili Rusima tijekom i nakon Drugog svjetskog rata. Samo, ovaj put su plinske komore zamijenjene dereguliranom ekonomijom. 

Ove će težnje dovesti do potpunog pada onoga na čemu su Nijemci gradili svoj napredak od Drugog svjetskog rata na ovamo, bit će to potpuni pad njemačkog svjetonazora koji je Njemačku nakon tragedije koja joj se dogodila u dva svjetska rata podigao u sam vrh velikih ekonomskih sila. Nisam u potpunosti suglasan s izborom koji mi je dao moj prijatelj, no sve je jasnija kako je obrana njemačkog suvereniteta posljednje uporište demokracije i država kakve znamo. Potpuno je jasno kako projekt Europe ima alternative: put prema političkoj uniji ili EU kao konfederacija Europe dviju razina. Čini se kako Angela Merkel ima za cilj pripremiti Njemačku za prvi scenarij. Ja se ipak kladim na zdravi razum, koliko god siguran bio da ću vjerojatno promašiti!