Hotel Luda kuća (III dio, kraj)

Povezani članci

• Zlatko Dizdarević: Palestince se gura u terorizam, a Izraelce u fašizam
• Pametno: “U Hrvatskoj nestaje poljoprivredna proizvodnja”
• PROBLEMIMA LGBT ZAJEDNICE MORAMO SE TEMELJITO POSVETITI
• Čedomir Petrović: Tajni život Hranislava Dobrića – Čovek
• POZORIŠNIM PERFORMANSOM “OVO SAM JA“ OSOBE SA INVALIDITETOM GOVORE O SVOJIM NAJINTIMNIJIM DILEMAMA
• Dežulović: Prokletstvo bosanskih piramida

Jedina neprijatnost koja vam se može desiti u Valoniji je da se u nekim trenucima počnete osjećati “kao kod kuće”!

   Već sam rekao da mnogi Valoci, iako žive od turizma. nerado parlaju holandski. I budali je jasno da to najčešće nema veze s ljenošću za učenje “stranih”jezika. To vam, ako ste alergični na bolest šovinizma, može poprilično pokvariti boravak u ovom lijepom kraju.

   Tako, na velikoj mapi u centru sela, tekst o povijesti ovoga kraja ispisan je samo na francuskom jeziku. Ako vam kažem da u našem Fawlty towersu, od nekoliko desetaka gostiju, za četiri dana boravka nismo čuli ni jednu jedinu riječ na tom jeziku – dosta sam vam kazao, zar ne? A o turizmu je riječ.

   Doduše, u našem hotelu, gazda i osoblje solidno govore holandski. Izuzetak je samo mladi ober, mlad, nabijen momak koji nas i u svježa jutra i u prohladna predvečerja na terasi poslužuje u šorcu i ljetnoj majici. On govori samo parlez-vous… Zato se s njim sporazumijevamo i rukama i nogama, i esperantom i fizikatom… Ali nije li ovo Hotel Luda Kuća?! On nam tako dođe kao neka mlađa, “sportska” verzija Manuela “from Barcelona” iz Fawlty towersa.

   Ni u obližnjem restoranu, koji nas je privukao finom terasom uz potok, gazdarica – napirlitana, dobrodržeća dama! – holandski ni da bekne. Ni engleski. Ni švapski. Stoga brzo, ljutito ispijam kafu, bijesan što ostavljam pare kretenima. A i nije joj neka kafa. Filteruša.

   Najviše sam, što se tiče jezika, popizdio  na izletu u Bujon, na granici s Francuskom. Iako, to je lijep gradić: rijeka Semois, elegantni mostovi, kejovi, sokaci popločani starinskom kockom koja me podsjeti na rodni kraj. Svuda okolo šuma. No, i u samom gradu puno zelenila, drveća, parkova… Na padini iznad grada nalazi se velika tvrđava, s muzejom o krstaškim ratovima. Pokraj nje je veliko kino koje, vidim, već prikazuje filmove u 3D tehnici. S tugom se opet sjetim zavičaja. Tamo nije samo kocka stara. Prastara je i nekadašnja ljepotica, mjesna kino-dvorana. U njoj već odavno nema redovnih projekcija – tek tu i tamo kakav prigodni, bezbeli – (novo)ratni film. Nekad se tu tražila karta više, a sad je to tek “mrtvo srce” Grada!

   Ne ulazimo u muzej. Ovdje smo došli nakratko. Šteta je  vrijeme provoditi u zatvorenom prostoru. Osim toga, i naših “krstaša” svih boja i religija mi je navrh glave. Ovi ovdje, kulturni ljudi, vjerovatno pojma nemaju da neki na Balkanu početkom 21. vijeka još ćeraju neke svoje krstaške vojne i ratove.

   Stoga se spuštamo do rijeke. U nizu dućana primjetim natpis “Leonidas”. Čuveni lanac begijskih čokolaterija. “Hajde da kupimo slatkiše za djecu”, velim supruzi i  uvlačim je u dućan.

   Jà slatkog “šamara”! Odmah s vrata vas naprosto ošamute slatki mirisi! Dugo se divimo svakojakim slasticama, nakon čega zamolim mladu prodavačicu da sami izaberemo frtalj kile bombonica.

   “Mogen wij het zelf uitkiezen”, obraćam joj se na mom najboljem holanskom. Cura me gleda k’o tele u šarena vrata. Ni habera. “Možemo li sami odabrati”,  priskače supruga u pomoć, na holandskom koji je znatno bolji od mojega.

   Cura je očito zbunjena. Malo se zacrveni, pa poče nešto da trtlja na francuskom. Ni ingliš nam nije pomogao. Isti pogled, ista zbunjenost i crvenilo. U “Leonidasu”, a to vam je, nešto skoro kao belgijski Mcdonalds!

   Bijesan, guzicom zalupim vrata. S vanjske strane, naravski. Ma da je čak i najbolje pivo u pitanju, isto bih napravio.

***

   Kakogod , u mislima se opet moram vrnuti u zavičaj. U ona dobojska predgrađa, na primjer, na sjevernom ulazu u grad gdje su na cesti domaći “genijalci” ispisali slijedeće upozorenje: школа. Samo to.

  Pitam se: zar tom cestom voze samo Srbi? Zar tuda ne prolaze i  oni koji ne poznaju ćirilično pismo?! Govori, bre, srpski … (Ali, pazite, “bre” je turcizam!)

   Koliko glup, koliko blesav i uskogrud moraš biti da čak i živote svoje djece zbog politike jezika – jebala te ona! – dovedeš u pitanje?!

Ili, pak, sve one silne saobraćajne table kroz zapadnu Hercegovinu na kojima su “sprej-artisti” uredno i konsekventno prekrižili nazive gradova i mjesta ispisane ćirilicom. Ista bolest, samo drugi “pacijenti”.

   Ali, ne kvarimo ovu lijepu priču domaćim ludorijama. Valonski nacionalizam, makar koliko iritantan, ipak nije toliko drastičan. Oni se barem s Flamancima nisu hvatali za guše. Za to im, između ostalog – sretne li falinke! – nedostaje naše čuvene “krvi junačke”! 

Na povratku iz Bujona, kraj puta vidimo nekakve ružne, sivožućkaste krave. Ni nalik našima, to jest holandskim, koje sve kao da su topmodeli sa reklama za milkicu.

   Zbog radova na putu, na jednom mjestu moramo zaobilaznicom, kroz gustu borovu šumu i lijepe male proplanke. Šalim se sa suprugom: “Eh, da si ti sad stoperka, a da mi je kakva dekica u gepeku…”

   Za takve zgode moj je pokojni stari, bogdamudušuprosti, “slatkohran” na ljepši pol, uvijek imao paket žvaka u suvozačevom pretincu i bocu “zvečka” pod sicom. Onako, nek’ se nađe. Eh, da sam barem sjena njegove sjene!

***

Pošto smo, kao, u Valoniju došli na šetanje, drugog jutra krećemo u avanturu zvanu “Promenade les legendes”. Šetnja kroz legende. Hajde da vidimo i to čudo.

   Odmah na početku nam se razjasni “misterija” onog dućana s lutkama u selu. Naime, kraj puta su na svakih stotinjak metara postavljene čudne lutkice nalik onima u toj radnji: patuljci, vile, vilenjaci, vještice i mitska bića, pijandure, alapače i kojekakve druge oštrokonže … Kraj svake grupe tih neobičnih kreatura nalaze se velike table koje objašnjavaju kakve vas opasnosti, u njihovoj slici i prilici, vrebaju ako se odvažite da svrnete s druma. Ne d’o vam Bog da noću krenete ovamo. Ima da vas pojede – patuljak!

   I sve tako – par kilometara.

   Od čega, mislim se, ovi vispreni ljudi prave veliki biznis! A ja mislio da ni davnašnja, a da ne govorim o djeci interneta, ne bi nasjela na ove jeftine štoseve! Da ih je, te turiste-avanturiste, odvesti u moj kanjon Raketnice, i pripustiti ih među sve one šarke, poskoke, međede na dvije i na četiri noge, “pitome” krave i bikove… Ni gajba westmalle triple (11 % alc.) im ne bi bila dovoljna da se haverte!

   Od svega, opet, pamtim zlatom sunca optočene ardenske padine, “brzu” maglu poslije kiše i veliki meandar rijeke Semois u daljini.

***

Napokon u “Ludoj kući”, obavezni ritual: terasa, Manuel, dubbel i rose, cigara i pogled što miluje jedru šumu i bregove.

   Kasnije, u sobi, večeramo “kraljevski”: šunka, slanina, domaća pašteta, punomasni sir i uska francuska panja. Kupljeno u jednoj sjajnoj pekari u Bujonu. I sve to, naravno, obilno zalivamo vinom donešenim od kuće.

   Nikad od nas “troškali” turista! A, bogami, ni od mene – pravog putopis(c)a.