Priča o štednji

Povezani članci

• Svijet obilježava Međunarodni dan borbe protiv AIDS-a: Cjepiva još nema
• Nasljednik Samsunga Lee Jae Young pomilovan
• Afrička unija odbacuje Trumpov plan za Bliski istok
• Južni Sudan: Rađanje nove države
• Novi detalji o tajnim pregovorima: Iran i SAD imali sastanke još 2011.
• Katar izmenio antiteroristički zakon

“Pravo vrijeme za štednju jest doba procvata, a ne krize.” Tako je prije 75 godina govorio John Maynard Keynes i bio je u pravu. Čak i ako imate dugotrajan problem s deficitom (a tko nema?) smanjenje potrošnje u vrijeme depresije poražavajuća je strategija jer samo produbljuje depresiju. Zašto, onda, Velika Britanija radi upravo ono što ne bi trebala?

Za razliku od vlade Španjolske i Kalifornije, britanska vlada može vrlo jeftino dobiti kredite po povijesno niskim kamatnim stopama. Zašto ta vlada onda drastično smanjuje ulaganja i otpušta tisuće zaposlenika javnog sektora, umjesto da pričeka da gospodarstvo ojača? To sam pitanje postavio brojnim pristašama vlade premijera Davida Camerona, nekima privatno, a nekima na TVu. Svi su se razgovori kretali istom putanjom, počeli bi s lošom metaforom, a završili otkrićem skrivenih motiva. Loša metafora izjednačava dužničke probleme gospodarstva s dužničkim problemima jedne obitelji. Obitelj koja se jako zadužila, naime, mora stegnuti remen. Ako se Velika Britanija jako zadužila – što i jest, i ako se uglavnom radi o privatnom, a ne o javnom dugu – zar ne bi trebala jednako postupiti? Gospodarstvo nije poput zadužene obitelji. Naš se dug uglavnom tiče novca koji dugujemo jedni drugima, štoviše, dohodak uglavnom stječemo tako što jedni drugima prodajemo. Što se dogodi ako svi odjednom smanjimo potrošnju u namjeri da smanjimo dug? Svima opada dohodak. Moj dohodak se smanjuje jer vi manje trošite, a vaš se smanjuje jer ja manje trošim. Dok nam se dohoci smanjuju, problem s dugom se pogoršava, a ne poboljšava. Nije ovo neka novost. Uvaženi je američki ekonomist Irving Fisher sve to objasnio još 1933. godine te “dužničku deflaciju” sažeo u jezgrovit slogan: “Što više dužnici plaćaju, više duguju.” Najnoviji su nam događaji, a osobito smrtonosni pad Europe u štednji, na dramatičan način dokazali koliko je Fisherova ideja istinita. U ovoj priči pouka je jasna – kad privatni sektor grozničavo pokušava otplatiti dug, javni bi sektor trebao postupiti obrnuto te trošiti kad privatni sektor ne može ili neće. Proračun svakako treba izbalansirati kad se gospodarstvo oporavi, ali sada nikako ne. Pravo vrijeme za štednju jest doba procvata, a ne krize. Kao što sam već rekao, nije ovo nikakva novost. Zašto, onda, tolika vojska političara ustraje u mjerama štednje unatoč krizi? Zašto se ne predomisle unatoč tome što im iskustvo potvrđuje ono što teorija i povijest odavno govore?

E, tu stvari postaju zanimljive. Kad “štedljivcima” kažete da im je metafora loša, obično se krenu izvlačiti izjava kao što su: “Ali jako je važno da smanjimo opseg državnog aparata.” Obično se te izjave vežu uz tvrdnje da već i sama gospodarska kriza upućuje na potrebu da se vlada smanji. No to očito nije istina. Pogledajte samo europske države koje su na najbolji način prebrodile krizu i pri vrhu ćete naći velike državne sustave kao što su Švedska i Austrija. Ako pak, s druge strane, pogledate države kojima su se konzervativci divili prije krize, čut ćete Georgea Osbornea, britanskog ministra financija i tvorca aktualne britanske gospodarske politike, kako Irsku opisuje kao “sjajan primjer što je sve moguće”. Institut Cato hvalio je pak nisku stopu poreza u Islandu te izrazio nadu da će i druge industrijske zemlje “nešto naučiti na primjeru uspjeha Islanda”. Stoga, mjere štednje u Velikoj Britaniji uopće nemaju veze s dugom i deficitima, već s time što se panika oko deficita pokušava iskoristiti za ukidanje socijalnih programa, a ista se stvar događa u Sjedinjenim Američkim Državama. Međutim, moram biti pošten pa reći da britanski konzervativci nisu ni izbliza grubi kao njihovi američki kolege. Nemaju ispade bijesa protiv zla deficita da bi već u sljedećoj rečenici tražili goleme porezne olakšice za bogate (iako je Cameronova vlada značajno smanjila najvišu poreznu stopu). Osim toga, općenito su manje usmjereni na pomaganje bogatima i kažnjavanje siromašnih nego Amerikanci. Međutim, političko im je usmjerenje isto, baš kao i temeljna neiskrenost u provođenju mjera štednje.Najvažnije je pitanje hoće li neuspjeh mjera štednje u gospodarskom oporavku dovesti do “Plana B”. Možda hoće. No pretpostavljam da taj plan i neće biti nešto, čak i da ga najave. Naime, gospodarski oporavak i nije bio cilj – mjere štednje uvedene su radi iskorištavanja, a ne rješavanja krize. A tako je i danas. 

The New York Times