Aleš Debeljak: Mase i falus

Povezani članci

• Predrag Kojović: HDZ BiH i Hrvatske u udruženom predizbornom poduhvatu
• Članovi Predsjedništva BiH novi, stavovi stari
• Viktor Ivančić: Školovanje ludom radovanje
• Balada o razbijenim svjetiljkama
• Program Sarajevskog otvorenog centra povodom 16 dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja i 10. decembra
• Habulin: Ne zagovaram jednoumlje, ali ne prihvaćam bezumlje!

Djetinjstvo ze završilo, odraslo doba još nije počelo: najljepše vrijeme. Uznemirljivo smiješne i čudesno istinite opise tog vremena u kojima se preispituju načini kako postati čovjek našao sam u odličnom romanu Nowhere Man: Pronekove fantazije (Ljubljana, 2006) slavnog bosanskog i američkog pisca Aleksandra Hemona.

Nedavno sam roman ponovno pročitao. Istina je, autor je tu ostvario privlačnu sliku jugoslavenske mladosti osamdesetih godina, obilježene licima zvijezda, stalnim poslovicama i pjevnim melodijama anglo-američke i jugoslavenske proizvodnje. Glavni junak nastupa u ulozi nezaposlenog erotomana kojeg proganja glavni problem adolescentskog doba: kako se otarasiit nevinosti? Hemonov smisao za primjereno osvjetljavanje tjelesnih funkcija lijepo dolazi do izražaja. Najvažnija je erekcija. Autor je originalno opisuje u brojnim epizodama samozadovoljavanja i nudi literarne dokaze u korist psihoanalitičkih teorija da kršćanske pridike o falusu kao izvoru grijeha ne stižu dovoljno daleko. Falus je u suštini božja kazna (!) za grijeh. Jedini mišić koji djeluje bez kontrole razuma.

Roman je razoružavajućim humorom uspio razbiti tvrdokornu ideološku ublehu, popularnu među antikomunističkim uspaljenicima, koji u Bosni i svuda u regionu, uključujući i Sloveniju, demoniziraju prošlost. Naime, nije istina da je život u Jugoslaviji bio sličan životarenju u mračnoj ‘tamnici naroda’. ‘Sarajevo je osamdesetih bilo čudesan grad za biti mlad’, kaže pripovjedač, a onda tom istom trpkom dozom sigurnosti, koja čovjeku u besmislenom svijetu još preostane, pomirljivo doda: “Znam, tada sam i sam bio mlad”.

Srsi su me prošli po leđima i ubrzani ritam odobravanja mi je ispunio srčane zaliske. Ne mogu drugačije, nego da jednostavno ponovim : osamdesetih godina sam i sam bio mlad.

Posljednje desetljeće Jugoslavije je bilo vrijeme nakon Titove smrti i prije raspada države, vrijeme različitih mogućnosti i otvorenih vrata. To je bilo vrijeme kad se komunistički režim još nije bio povukao, iako je bio naklonjen samoubojstvu (finansijski je podupirao vlastite protivnike, npr. Savez socijalističke omladine Slovenije i društvene pokrete, Mladinu i Novu reviju, i tome slično), nacionalistički režim još nije bio uspostavljen, iako je bio sklon ubojstvu (u preostalim državama nasljednicama Jugoslavije vojnim nasiljem protiv drugih i drugačijih, a u Sloveniji  administrativnim ubojstvom “izbrisanih”).

U tom međuvlašću velikih pripovijedanja o zajedničkom životu baš ništa nije bilo jasno, kuda i kako bi se naša barka tadašnjeg društva mogla obrnuti. Debata o smjerovima razvoja slovenačke slobode se odvijala u masovinim medijima i specijaliziranim publikacijama, u mnogim udruženjima i društvima, u dnevnim sobama i na trgovima, pa i u gostionicama i kavanama.

Tamo gdje se u Ljubljani sreću Nazorova ulica i Miklošičeva ulaz je u kavanu koja je osamdesetih godina odigrala ulogu značajnog prostora za značajan dio kritične javnosti. Kavana Union. Malo je tačaka gdje su ljudi mogli jesti i piti, koje su u jugoslavenskoj Sloveniji ostajale otvorene nakon ponoći. Lokal sa visokim oknima i niskim stolovima je bio među njima. To ga je uvrstilo u svetu trojicu na društvenoj zemljopisnoj karti: Kavana Union, restoran PEN Kluba, željeznička stanica.

Danas su skoro jedva, ako uopće, primjetni tragovi zajedničkog duha, koji je u tom sakupljalištvu alternativaca i boema davao meni, pa i mnogim drugima – makar u tome je smisao, zar ne? – umirujući osjećaj pripadanja, kakvog nam nisu mogli priuštiti ni fakultet ni sportski klub.

Kavana Union je naime predstavljala laboratorij  intelektualne groznice i protoka ideja, stalnog nezadovoljstva postojećim stanjem i povremene pjanske ispade. Razmjena ideja je uvijek proticala u društvu raznovrsnih likova, od filozofa do glumaca i radio najavljivača i akademskih slikara, od važnih pjesnika do skromnih činovnika, od profesionalnih kartaroša do honorarnih fabričkih radnika. Debate sa slikovitom masom ljudi, ne nužno sa svima u isto vrijeme, odvijale su se za četvrtastim stolićima, za kojima smo rado sjedili naročito u lijevom dijelu kavane. U neprestalnim poređenjima smo jedan drugom pomagali izoštriti poglede na značajne javne stvari, kao što su ljudska prava, poremećenu prirodu političkog režima i lelujavi križić među dojkama televizijske ikone.

Kavana Union je pod svojim gostoljubivim krovom udruživala ne samo pisce i umjetnički nadahnute osobnosti, nego prevashodno i najprije različite ljude kao jedinstvene pojedince sa svim javno izraženim slabostima i predrasudama. Slabosti i predrasude je svako podnosio na svoj način, a zajednička nam je bila čežnja za svijetom koji ne bi bio nužno bolji, nego znatno drugačiji od svijeta u kojem smo živjeli. To je bila čežnja kojoj zdrava pamet još nije pokrala utopijsku energiju, čežnja koju sam njegovao i sudjelovanjem u debatama i obredima društvenog života. 

U tim obredima smo gradili neku zajednicu, u kojoj smo možda na čudački, a zaneseno  iskren način, pokušali vratiti izgubljenu čast onoj ideji koju su stari grčki filozofi označili rječju “paidea”. Mislili su na građansko obrazovanje  ili na građansku svijest.  To znači da čovjek potvrđuje svoje članstvo u političkoj zajednici naporom da dobro stanje republike očuva ili poboljša, a ono slabo ili smanji ili ukloni.  Takva svijest je spremljeno oruđe za pobunu protiv onoga protiv čega se danas skoro više niko ne buni. Odupire se naime preobrazbi građanina u potrošača. Razlika je bitna :  građanina kritički zanimaju stvari značajne za zajednicu, a potrošača nekritički zanima samo i jedino vlastiti ja sa svim pripadajućim užicima.

Tako je bilo tada i ovdje. Nakon osamdesetih su stigle devedesete. Počelo je krvavo komadanje Jugoslavije. Završila se priča o političkoj zajednici južnih Slavena. Za Slovence se činilo da više nije bilo mnogo mogućnosti, smjer je bila samo jedna: Zapad, Europska unija i NATO, kapitalizam i demokracija.

Danas i tu smo, dakle.

Slovenija je samostalna država već dvadeset godina. Uspjeli smo. Ušli smo u sve moguće međunarodne klubove. Evangelij kapitalizma smo pozdravili kao radosnu objavu, a udžbenik demokracije smo uzeli sa dva oprezna prsta. U državi na sunčanoj strani Alpa postali smo potrošači. Od glave do pete nas je prožela mislenost da se kvalitet svake usluge ili proizvoda, umjetničkog djela ili ideje mjeri samo time kakav uspjeh ima na blagajni. Tržišni zakoni pokreću naš svijet.

A ipak nemamo ono što smo htjeli. 

Nismo htjeli državu koja štedi tako da prodaje vlasništvo cijelog društva. Nismo htjeli državu koja kulturu vidi kao nepotreban trošak. Nismo htjeli državu koja zdravstvo i školstvo pretvara u profitabilnu djelatnost. Nismo htjeli državu u kojoj nema jednakosti pred zakonom za različite  pojedince i različite obitelji.  Nismo htjeli državu u kojoj vlada namjeran zaborav ideala o zajedničkom dobru.

Kavana Union još stoji tamo. Još uvijek ima otvorena vrata. A gosti danas više nisu prepušteni vlastitoj mašti i kućnom konobaru, da u spontanim raspravama traže zajednički smisao postojanja.

Danas im sahatak uz kavu, poslasticu i spiku krate organizirani programi komornih umjetnosti, kabarea i filozofskih dijaloga. I slobodno vrijeme u kapitalizmu mora imati strukturu. U kapitalizmu nema više ni jedne neobavezne djelatnosti.

Sve je drugačije.

Jedino što je ostalo isto je pritajena moć ljudskih masa. U tome je iskra nade. Ljudske mase i ljudski falus imaju naime nešto zajedničko : kad su dovoljo uznemireni oboje se dignu po vlastitoj volji, bez kontrole onoga koji misli da je gospodar u kući.

SP DELA, 2. juni 2012.

Odabrala i sa slovenačkog prevela Nada Zdravič