Šešeljevci trče počasni krug

Povezani članci

• Houllebecqova utopijska vizija pakla
• Dezinformacije truju naš habitus i čine nas inertnim
• Najveća Parada ponosa u srcu homofobnog Balkana
• EVALA VAM DICO NAŠA
• Jasna Kovo: U poplavama mediji su bili u službi građana
• Nakon poruke Novalića da su građani rastrošni: Zvanični podaci pokazuju sasvim suprotnu sliku

Slučajno ili ne, ali upravo kad sam kuckao ove redove od prijatelja dobih slijedeći vic: 

i kažu Srbi:

Kad nam je predsjednik bio bravar ( Tito ) sva su nam vrata bila otvorena.
Kad nam je predsjednik bio bankar ( Milosevic ) pokradeno je i gdje i sta se imalo.
Dok je predsjednik bio sociolog ( Kostunica ) svi smo postali socijalni slucajevi.

Dok je predsjednik bio psiholog ( Tadic ) svi smo poludjeli.
Ovaj sadasnji je grobar,….

Zemlja Srbija je fenomen:
Ima predsjednika koji ne zna engleski i kralja koji ne zna srpski! 

Kao i uvijek kad nešto veliko ode u materinu, nisam odmah reagovao na rezultate srbijanskih izbora. Iskustvo me naučilo. Čekao sam da se “ispušu” mnogi analitičari zgranuti i zaprepašteni pobjedom Tome Grobara.

   Jutro je pametnije od večeri. Osim toga, mene nije ni zgranula, ni zaprepastila odlučnost tamošnje većine da nastavi “vožnju” istim putem. Pa, oni tim drumom kruže već skoro četvrt vijeka! Što bi rekao Louis van Gaal: “Krug je završen.” Stvari su se samo vratile na početak. Na novo načertanije idejnog tvorca cijelog projekta, Dobrice Ćosića. Od Grešnika do Grobara u ciglo četvrt vijeka – i nije se baš avansovalo, zar ne?!

   Ali, moram priznati da ni alternativa Tomi Grobaru nije bog zna šta. Ako je Boris Lepi alternativa bilo čemu, onda …  Njemu, tome Tadiću, u Šijanovim Maratoncima možda  i ne bi bila dodijeljena uloga fizikanera, ali kod Topalovića taj dalje od šefa voznog parka garant ne bi odmakao! Jer, čak i čukundeda je voleo pouzdane.

   A da se istoj toj većinskoj Srbiji iz dna duše gadi građanska opcija Čede Jovanovića, to već znaju i vrapci na grani. Ta ne čuvaju čovjeka džaba dvadeset i četiri sata dnevno srpski žandari! Od koga?

Svih ovih godina od dolaska Slobe na vlast glavu sam rabijao pitanjem svih pitanja: zašto su Srbi tako olako i poletno udarili na komšije? Zašto su, svih ovih godina, definitivno ludi za manijacima tipa Mladića, Karadžića, Šešelja, Dodika, a evo sada i Tome Grobara? Je li u pitanju goli strah, izavan događajima u prošlosti? Gnjev izazvan gubitkom Kosova, strah od ponavljanja istorije, osjećaj izdanosti, napuštenosti i izolovanosti… Nešto od toga mogu i da razumijem. Ta i moj djed Rastko je bio u Jasenovcu. Ali, tolika zaslijepljenost prošlošću, takvo selektivno pamćenje – to se ipak rijetko viđa, čak i na “brdovitom Balkanu!

   I toliki prezir prema, što reče onaj klasik, “poštenoj inteligenciji”. To je, možda, za Srbe danas najpogubnije.

   Kad već pišem o tom preziru: kao danas se sjećam opštinskih izbora u jednoj beogradskoj opštini početkom devedesetih. Tu su komšije i ljuti rivali bili Vojislav Šešelj i moj omiljeni prozni pisac Borislav Pekić. Šešeljev “razvojni put” od marksista do notornog četnika svima nam je dobro poznat. A pokojni Bora Pekić, duhovni brat Danila Kiša, Mirka Kovača, Bogdana Bogdanovića i Bore Ćosića, bio je istinski cvijet srbijanske inteligencije. Poslije rata šikaniran i zatvaran od komunista, dugo je, poput drugog velikana srpske književnosti Miloša Crnjanskog, živio u Londonu, daleko od rodnog kraja i jezika. No, nikada nije zbog toga postao desničar, a kamoli četnik. Autor romana Vreme čuda, Hodoćašće Arsenija Njegovana, Besnilo i remek-djela Zlatno runo (višetomnog romana koji je, kako sam čuo, zbog svoje dužine ušao u Ginisovu knjigu rekorda!), bio je, prije svega, čovjek, pojedinac. Poznavao je on dobro svoje korijene i prošlost vlastitog naroda, ali je bio širok, okrenut susjedima, svijetu i budućnosti. Pisac svjetskog glasa i reputacije.

   E, tog i takvog Boru Pekića na izborima u užem centru Beograda “debelo” je porazio VŠ!

   Šta da vam dalje pričam?! Bilo je lijepo vrijeme, spuštala se noć. Sjedio sam sâm na velikoj terasi roditeljske kuće, pušio, pijuckao rakijicu i slušao muziku na radiju. Kad dođoše vijesti. Nije da se ponosim, još manje bih htio da budem patetičan, ali znajte da sam pustio suzu. Jer, baš tada sam počeo da radim na (nikad dovršenom) magistarsko radu: “Antiutopija u djelima Borislava Pekića”. Znao ko je, i za šta se zalaže taj čovjek. Može li se zamisliti veća lična antiutopija od ove koju je tada na svojoj koži, i to od svojih komšija, oćutio slavni pisac? Kad su njega odbacili, nije onda čudo ni što su na slavensku braću – ma šta to značilo – docnije onako žestoko udarili

   Jedina je sreća što se ono – da mu me ne spominjem – sad nalazi na sigurnom. Iza haških rešetaka. Jer, bojim se da sad izađe, masa bi ga namah izabrala za predsjednika. Znaju oni prepoznati prave ludake.

   Osim toga, ipak je on učitelj, a Toma tek četnik-početnik.