Varna, Festival poezije „Slavenski zagrljaj“, Elka Njagolova…

Povezani članci

• Dan sjećanja na žrtve ustaškog logora za djecu
• Gradonačelnik Tuzle Jasmin Imamović: Bijedić preko mene želi uništiti grad u kojem je zakon iznad kabadahija
• Predstavljanje novog romana Larsa Saabye Christensena MODEL
• Sezona kiselih kalamara
• Zašto gledam ljudske oči?
• Josipi Lisac je umjetnost i ljubav i zato je desničari preziru

U Varni (Bugarska), u lijepom turističkom gradu na obali Crnog mora, u razdoblju od 21.5.2012 do  25.5.2012 održan je šesti međunarodni festival poezije „Slavenski zagrljaj“. Na Festivalu su, kao i svih godina do sada, sudjelovali pjesnici slavenskih zemalja, ali i pjesnici slavenskog podrijetla – ma gdje živjeli.  Organizator Festivala je Akademija za slavensku književnost i umjetnost sa sjedištem u Varni.

Eh, Varna!!! Vjerojatno vam je prva asocijacija (pogotovo kod malo starijih čitatelja) na festivale zabavne glazbe, Varna je najveći bugarski grad na Crnom moru. Na stranicama Interneta možete pročitati da grad ima oko 350.000 stanovnika, ali domaćini kažu da ima daleko više  – čak duplo! Pretpostavljam da je to i istina, barem ljeti. Naime, Varna je glavna turistička destinacija u Bugarskoj sa dugim pješčanim plažama koje podsjećaju, ali nažalost na neku skromniju varijantu (ali ne kada su  u pitanju prirode ljepote!), na beskonačne plaže mondenskih ljetovališta u Americi i Francuskoj. U samom centru Varne, što i jeste jedna od glavnih atrakcija i neobičnosti takvih gradova, možete se stepenicama spustiti baš do takve plaže; prošetati bosi, okupati se, ili popiti kavu na jednoj od mnogobrojnih terasa koje se produžavaju do, i iznad, mora. Dakako, za one koji ipak žele uglavnom provoditi vrijeme u kupanju i sunčanju treba naglasiti da svakako posjete poznato ljetovalište, udaljeno samo 17 km od Varne, „Zlatni pjasci“. Grad Varna je i sveučilišni centar, velika morska luka, te sjedište ratne i trgovačke mornarice. Ali to je i grad predivnih i srdačnih ljudi.

Bugarska ima deset nacionalnih praznika, a jedan od njih je i praznik (!) Dan kulture; Dan sv. Ćirila i Metoda – očeva slavenske pismenosti. Taj praznik u Varni obilježava se velikom paradom svih škola (učenika, profesora) i  kulturnih institucija.  koja prolazi samim centrom grada. Učestvuju svi građani sa nevjerojatnom radošću i poštovanjem. Dok povorka ljudi prolazi širokom glavnom ulicom, sa strane su svi ostali građani koji mašu  zastavicama, pozdravljaju one u hodu, šalju poljupce, daruju jedni drugima cvijeće. Meni osobno jedna od lijepih slika i emocija jeste kada učesnici, ili mladi nastavnici,  neke škole spontano trčećim korakom (da ne izgube svoju grupu) napuštaju povorku i prilaze starijim osobama koji stoje i mašu u gomili ljudi, grle se srdačno i daruju im cvijeće. Kasnije sam saznala da su to umirovljeni učitelji, profesori te iste škole! Te su me parade podsjetile i na neke naše parade u nedalekoj prošlosti; čak su i dosta slične. Ne znam što sam tada mislila o tome (ako sam uopće o tome i razmišljala), ali sada u svemu tome vidim samo jedan prelijep, sunčan i „šaren“ dan proveden u okruženju radosnih ljudi. A zar to nije dovoljno!? 

Učesnici na paradi 

Ali vratimo se glavnoj temi ovog teksta, onome što baš i nećete naći na Internetu: Festivalu poezije u Varni, i Akademiji za slavensku književnost i umjetnost. Priznat ćete ta svi ti nazivi (Festival, pa Akademija) i nisu baš uobičajeni za poeziju i pjesnike.

Predsjednica spomenute Akademije je ugledna pjesnikinja, i vrlo uspješna i cijenjena organizatorica kulturnih događanja, Elka Nyagolova (*).  Varna je, inače, i kandidat za europsku prijestolnicu kulture za 2019 godinu tako da se samoj organizaciji Festivala pristupa vrlo promišljeno. U mnogobrojnim programima Festivala, često i u istom programu, pored pjesnika učestvuju:  bugarski predsjednik, djeca iz vrtića, gradonačelnik Varne (usput, gradonačelnik se na bugarskom kaže „kmet“!), djeca iz osnovnih i srednjih škola, ali i violinist iz Moskve svjetskog glasa, pjevač lakih nota revijalno odjeven, operna pjevačica prekrasnog glasa, direktor pomorske akademije, učiteljica neke škole, lokalni pjesnik koji je davno napisao svoju posljednju pjesmu, zborovi svih uzrasta i kvalitete pjevanja,…  Sve to, u prekrasnoj Varni, gotovo savršeno funkcionira!

Sve programe vodi sama Elka Nyagolova. Odjevena uvijek u bijelo govori uz puno emocija o svakom učesniku na način da imate osjećaj da ste baš vi najznačajniji pjesnik na tom Festivalu. Tako da, ako i imate u nekom trenutku neku zamjerku, sve brzo nestane, raspline se pred njenim iskreno ozarenim licem kada govori o vašoj zemlji, o vama,  i najavljuje vaš nastup.

Elka, bijela lastavica (kako ju je nazvao jedan ruski pjesnik, a ostali prihvatili) suvereno vlada scenom, pjesnicima koji sjede uglavnom u prvom redu, i svom publikom. Svi znaju kada se treba utišati jer govori pjesnik, kada zapljeskati, kada ustati i zapjevati; pa čak i „spontano“ zaplesati. 

Makedonski pjesnik Sande Stojičevksi je prošle godina kazao da samo Elka ima tu moć i privilegiju da  pokretom jedne ruke pokaže, a da se to ne shvati pogrešno, predsjedniku države kada treba ustati, a kada sjesti! 

Za vrijeme trajanja Festivala postoji i neformalno pravilo da se ne smije govoriti (sporazumijevati se) na engleskom jeziku. Doduše, primijetila sam da slavenski pjesnici (pogotovo oni malo stariji) i ne znaju engleski jezik, ili ga znaju tako da ne koristi baš nekom bogatijem razgovoru.

Mi smo Slaveni, i svi se razumijemo – kaže Elka Nyagolova. Mi svi slušamo, iako se mučimo, i često klimamo glavama, i kada nismo uopće ništa razumjeli.

Sjećam se svog prvog dolaska u Varnu i pokušaja da saznam kada polazi autobus ispred hotela koji prevozi pjesnike u centar grada. Pitam jednu pjesnikinju iz Rusije na hrvatskom, koristeći najjednostavnije moguće riječi: „Kada ide autobus?“  Vidim: ne razumije me! Ponovim nekoliko puta, koristeći i mimiku. Ona nešto govori,… i brzo shvatim kako me definitivno ne razumije. Pita me znam li ruski, češki,…. Kažem: ne znam. Pitam ja nju zna li ona možda engleski. Kaže: ne! I tako mučimo se. Ja skoro odustala, kad ona spasonosno uzvikne: „Ja znaju serpski. Govori pa serpski!

Super, kažem i ja i pitam, opet za taj isti autobus, ali sada na srpskom: „Kada ide autobus?“ Ona me gleda,  odmahne glavom, uz bespomoćni smiješak,  i kaže „Hе понимаю“ (ne razumijem!). Sačekamo zajedno taj autobus (doći će kad-tad!) svaka sa svojim mislima. Ona je sigurno bila začuđena kako ja ne znam srpski, a ja sam odlutala u neke poznate vode o našim ex-Yu jezicima, razumijevanjima,… Sva sreća da je brzo došao taj autobus!

Vremenom (u Varnu idem već 4 godine) se bolje sporazumijevam. Neke jezike sam u samom početku bolje razumijevala, a i nešto sam naučila (makedonski, bugarski). Čak i ruski, ako se govori polako (kao Tatjana Žitnikova) pomalo razumijem. Za neke jezike sam shvatila da mi nema pomoći (poljski, ukrajinski, češki), pa i ne započinjem konverzaciju. Često ipak ukrademo trenutak kada nas Elka ne gleda i sporazumijemo se na brzinu na engleskom jeziku. Ali neodoljiv slavenski šarm i srdačnost sve nadoknade, pa su i sve komunikacije, barem one željene, ostvarene.

Ove godine na Festivalu sudjelovali su pjesnici iz: Poljske, Slovačke, Češke, Rusije, Litve, Latvije, Ukrajine, Bosne i Hercegovine (Ranko Risojević), Makedonije (Gordana Bošnakoska), Srbije (Risto Vasilevski, Goran Đorđević), Bjelorusije i Hrvatske (Enerika Bijač i Diana Burazer). Bio je i predstavnik-pjesnik iz Engleske (Ogranak slavenskih pjesnika iz Londona).

Akademija, u okviru Festivala, dodjeljuje i posebne nagrade za književno stvaralaštvo i doprinos u kulturnim zbližavanjima slavenskih naroda. Nagrade se dodjeljuju institucijama, pojedincima-građanima, učiteljima, veleposlanicima, državama-zemljama,  pjesnicima, školama,… Nikoga sveznajuća Elka ne zaboravlja! I sve to ima smisla; sve je povezano, grupirano s osnovnim ciljem: promicanje pjesništva – kulture – ljubavi i uvažavanje – slavenstva. I to točno tim redoslijedom!  

Akademija ima i svoje ogranke u drugim zemljama koje ne moraju biti slavenske zemlje. Pjesnike – koordinatore Akademija u svojim zemljama centralna Akademija u Varni uvijek posebno pohvaljuje i nagrađuje za njihov rad. Srbija i Makedonija, sa svojim koordinatorima Ristom Vasilevskim i Brankom Cvetkoskim, napravila je već mnogo na tom polju u svojim zemljama.

Iako mi u Hrvatskoj nismo ništa još tako nešto poduzeli, dobili smo dosta: promoviranje hrvatske književnosti (promocije, Zbornici,….), dvije nagrade „Srebrno leteće pero“ (Ružica Cindori, 2010 g. i Diana Burazer, 2011 g.), objavljene dvije samostalne knjige poezije na bugarskom jeziku, a treća u pripremi (Maja Gjerek i Ružica Cindori, u pripremi knjiga Diane Burazer). Valjda još promišljamo, sa rukom na kvaki  odškrinutih vrata, da li nam je tu mjesto! Ili smo mi zapad!? Ne znam samo zašto ne bi bili sve ono što je dobro i što možemo biti.

Da li zbog podrške da nešto pokrenemo i u Hrvatskoj u tom smislu, ili za dosadašnji doprinos na kulturnim zbližavanjima Hrvatske i ostalih slavenskih zemalja, tek ove godine Ružici Cindori i meni svečano su uručene članske iskaznice Akademije (do sada Akademija ima oko 30 članova).

Akademija, objavljuje antologije (ove godine objavljene antologije novije ukrajinske i ruske poezije), samostalne knjige slavenskih pjesnika, potiče prevođenje poezije i objavljivanje knjiga svih slavenskih zemalja. Sve knjige, objavljene između dva Festivala,  imaju svoja predstavljanja.

Ove godine je poseban značaj dan knjizi –  Antologiji  poezije autorica – pjesnikinja iz jedanaest slavenskih zemalja  pod naslovom: „13 zvijezda na slavenskom nebu“.

U antologiji Hrvatska je zastupljena pjesmama Vesne Parun (izbor Ružica Cindori). Sve pjesme su objavljenje na izvorom jeziku autorica i bugarskom jeziku. Na velikom književnom predstavljanju Antologije, rečeno je kako su se prvi puta našli slavenski jezici u jednoj knjizi. Čitane su pjesme velikih slavenskih pjesnikinja, pa je bilo prilike i čuti poznate pjesme Ahamtove, Cvetajeve, Dore Gabe, J.Bagrijane,… na originalnim jezicima.  

Sve u svemu, bio je to raznovrstan, i bogat događajima, pjesnički Festival koji nije završen!

Nije završen jer je Festival, a to i jeste najveća njegova kvaliteta, otvorio mnogo novih mogućnosti koje pjesnici mogu provesti u svojim zemljama, ali izvan njih. 

Elka Njagolova:  Pjesme

Recept za kruh

                            Niji

Kruh se mijesi s ljubavlju,
s mišlju na nešto lijepo.
s bijelom nadom, kojom
ćeš cijeli svijet zaokružiti.
Da ti bude lako srcu.
Pazi da ne izgubiš
tajne riječi, koje
samo za taj trenutak čuvaš.
S majčinim likom u sjećanju
s ritmom njene pjesme
sij i prosijavaj bijelo –
ne brašno, već iščekivanje.
Poslije, u sredini, dlanom
načini  brazdu – lako je.
Dodaš kvasac, dobiješ
najljepši doživljaj.
Mijesiš i miluješ tijesto
glatko, dugo i žedno…
I, ne zaboravi, to je
žensko sveto davanje!
Potom ga pečeš u pećnici,
u usijanoj duši…
U kući sve miriše na kruh…
(Silazi Sveta obitelj)
Samo nemoj propustiti:
kruh bez soli je zapravo,
neukusan
kao i neslani život.

Balkonska etida

Dok se provlačim ispod konopca,
ne prostirem tvoju opranu košulju.
Tako izgleda sa strane.
Samo tako izgleda.
Pokraj mene mistično slijeću anđeli –
grupa „Pomoć s neba“
šapće ptici u mojim rukama
neka odleti.
A ona mi preplašeno maše krilom
pored lijevog ramena.
–          Poleti! – kažem joj,
cijeli balkon je tvoj. I dalje…
Ali ptice, sačinjene od platna,
vjerojatno su nepravilno skrojene.
One samo klepeću krilima
i cijelo im se nebo davi u očima.
A ona visi pored mene…
Dok se provlačim ispod konopca,
s opranom košuljom u rukama,
nalik sam onoj koju pamtiš: ševu
koja se umorila na nebu,
i na balkon slijeće
                samo da se odmori.

Prijevod pjesama:Diana Burazer i Risto Vasilevski 

(*) 

(*) Elka Njagolova rodjena je u Dobriću, Bugarska, a živi u Varni. Završila je bugarsku filologiju na univerzitetu u Sofiji. Glavni urednik je časopisa „Znaci“, predsjednik Akademije slavenske književnosti i umjetnosti, član Saveza pisaca Bugarske, direktor je međunarodne asocijacije pisaca i publicista za Balkan.

Objavila je brojne knjige poezije: Prozori (na ukrajinskom), Nisam pepeljuga, Nulta grupa, Pravopis nade, Delfin suše, Peta sezona, Crtež iz jednog grada (na francuskom), Zemaljska igra, Bijeli vlak, Mi (na bugarskom i makedonskom), Kesten na dlanu (na ruskom), Bijeli predijeli (na poljskom), te roman „Nijemi zvonici“. Pjesme su joj prevođene na brojne jezike. Dobitnica je 11 prestižnih bugarskih nacionalnih nagrada za književnost.