Ladislav Babić: Oprez, embriji nadiru!

Povezani članci

• Crvena NATO krpa
• OLIVER FRLJIĆ ODGOVARA IVKOŠIĆU: BALEGARI NE VERUJU SREĆI
• BH blok poziva građane: Mobilizujmo se u politički blok nade
• ZVAT ĆE SE SRĐ I BIT ĆE NAŠ
• „Predstavi Hamleta u selu Mrduši Donjoj“ najviše nagrada na brčanskim Susretima kazališta
• Grga Abramović – šamački vizionar

U RH upravo traje saborska rasprava (po redovnom postupku, u dva čitanja) povodom prijedloga novog „Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji“ (MPO). Posebno su za rezultate rasprave – mada će zakon, s obzirom na ogromnu parlamentarnu većinu vladinih stranaka biti sigurno prihvaćen – zainteresirani neplodni parovi kojih u Hrvatskoj ima oko 18%, ali i zastupnici različitih svjetonazorskih pogleda. Ljevica, desnica, različite vjerske konfesije, struka, ali i nezavisni intelektualci, sve do prosječnog građanina imaju svoje mišljenje bazirano bilo na stručnim spoznajama, etičkim uvjerenjima, vjerskim dogmama i ideološkim opredjeljenjima. Suvremena znanost je sposobna liječiti neplodnost, bolje rečeno – pomoći parovima (ali i ženama bez partnera, uz donaciju muških spolnih stanica od anonimnog donatora) koji ne mogu na prirodan način (žena+muškarac+seks=dijete), uslijed neplodnosti bilo kojeg od partnera, dobiti djecu. Radi se o izvantjelesnoj  umjetnoj oplodnji  (postoje i metode unutartjelesne umjetne oplodnje) pa odatle i naziv za djecu rođenu tim postupkom – „djeca iz epruvete“, nakon čega se oplođena jajna stanica prenosi u ženinu maternicu gdje se nadalje sve odvija „uobičajenim“ načinom, patentiranim od Prirode. Postupaka ima više vrsta, međutim se koplja najviše lome oko tzv. krioprezervacije ili zamrzavanja embrija u tekućem dušiku, na temperaturi od -196C. Naime, katkad je broj dobivenih embrija u postupku izvantjelesne oplodnje prevelik da bi ih se sve prenijelo u maternicu, pa se zamrzavanjem čuvaju za neke buduće pokušaje. Uspješnost postupka je neovisna o tome kako dugo su embriji bili zamrznuti. Prema prijedlogu novog zakona, maksimalno bi se moglo oploditi 12 jajnih stanica, od čega bi se svega 2-3 prenijele u maternicu, dok bi se ostatak zamrznuo, kao rezerva u slučaju neuspjeha postupka ili ako par/žena odluči imati još djece. Po važećem zakonu o MPO nije dozvoljeno oploditi više od 3 jajne stanice po postupku, niti je dozvoljeno zamrzavanje embrija, već samo spolnih stanica (jajašaca i spermija) i tkiva jajnika/testisa.

(embrij ili zametak:  oplođena jajna stanica u najranijoj fazi razvoja – od trenutka implantiranja oplođene jajne stanice u maternicu do kraja 8. tjedna trudnoće. Kasnije se naziva plodom ili fetusom. Često se krivo interpretiraju pojedine brojke s obzirom na razlikovanje tzv. embrionalnog i gestacijskog perioda – perioda trudnoće. Naime, budući da se trudnoća računa od prvog dana zadnje menstruacije, žena se u prvom i drugom tjednu trudnoće ne smatra trudnom)

Sve to uz velike administrativne komplikacije, te ostavljanja mogućnosti priziva liječnika (odbijanja učestvovanja u postupku) na prigovor savjesti uslijed svjetonazorskih i/ili religijskih ubjeđenja. Ni jedna evropska država nema tako rigorozna ograničenja poput važećeg hrvatskog zakona. Prijedlog novog zakona nije nimalo restriktivan prema onima koji ga ne prihvaćaju, za razliku od staroga, koji je postavljao velika ograničenja parovima koji na svaki način žele imati djecu. Za detaljno upoznavanje sa problematikom, korisno je posjetiti slijedeću internetsku stranicu. Nas će ovdje interesirati neki od najuobičajenijih prigovora (nikako ne svi, jer ih je jako mnogo) protivnika zamrzavanja embrija pri postupku medicinski potpomognute oplodnje.

   Obično se počne s pitanjem „Kada nastaje život?“ – naravno, misli se na ljudski život. Protivnici zamrzavanja embrija polaze od stajališta da život nastaje u trenutku začeća, pa ako je tako – a ljudski život za njih je svetinja (oko koje baš i nisu previše galamili tokom proteklih ratova, osim ako je pripadao članu vlastita naroda, a i onda više zbog svojih računica negoli humanih stavova) – podrazumijeva se da je neljudski postupati sa njime na način kako to predlaže prijedlog novog zakona o MPO. Naime, zamrzavati ga, skladištiti ga, donirati prema potrebi, a nakon uspješno izvršene oplodnje ne znati što učiniti sa preostalih 9-10 embrija (novi zakon predviđa njihovo čuvanje tokom 5+5 godina, no ne kaže što kasnije). Spomenuto pitanje možemo preformulirati u jednakovrijedan ali mnogo sugestivniji oblik: Kada nastaje čovjek? Nastojeći objasniti kako um čovjeka treba staviti na prvo mjesto Platon je rekao kako je čovjek je biće bez krila i perja…, našto je Diogen donio očerupanog pijetla otkinutih krila, podrugljivo govoreći: “Evo Platonovog čovjeka.”. Daklem, od davnina se ljudi nisu slagali oko definicije ljudskog bića jer je ono toliko kompleksno da izmiče svakoj definicij čak i danas. Kako li ćemo se onda tek dogovoriti u kojem trenutku nakupina stanica postaje ljudsko biće. Smijemo li tvrditi da oplođena jajna stanica predstavlja čovjeka? Imamo li dva ljudska društva – jedno vanmaterično i drugo smješteno unutar ženskog spolnog sustava? Funkcioniranje ljudskog društva regulirano je određenim zakonima koji propisuju prava i dužnosti pojedinaca uzimajući ih, kad zatreba, u zaštitu. Imaju li i embriji svoja ljudska prava, baš kao i svako ljudsko biće? Naučne spoznaje zaista su dovele do toga da plod – plod, a ne embrij – bude zaštićen. Pobačaj je dozvoljen, po zakonu još iz bivše SFRJ koji je na snazi u većini država nasljednica, do isteka 10 tjedana trudnoće, a nakon toga – sve do 28-og tjedna – moguće ga je izvršiti tek uz dozvolu komisije koja propituje njegovu opravdanost. Tada se naime mozak ploda počine intenzivno razvijati, nervni sistem može već kontrolirati neke tjelesne funkcije, dok je dišni sustav – mada još nedovoljno razvijen – već sposoban za izmjenu plinova. Mogli bismo – po nekoj neformalnoj definiciji – prihvatitit da tada nastaje ljudsko biće, te mu pripadaju određena prava, među ostalim i zaštita njegova života. Po tradicionalnim shvaćanjima, čovjek postaje čovjekom tek prilikom rođenja. Daklem, imamo za sada tri različite tvrdnje o trenutku očovječenja ljudskog bića: 

1) trenutak njegova začeća

2) 28. tjedan majčine trudnoće

3) čas njegova rođenja 

Zastupnici prvog stava, da bi mu dali što veću težinu, često se služe tvrdnjom: „i ti si nekada bio embrij!“  ciljajući njome na naše emocije. Jer zaista, ako sam „onda“ to bio „ja“, zar bih htio da me zamrzavaju u tekućem dušiku? Danas uopće ne bih postojao da su „me“ nekoć abortirali, tvrde također na istoj liniji stojeći protivnici pobačaja. Zar nije sve drugo neljudski, negoli prihvatiti kako sam od trenutka intimnog susreta mog spermija sa ženinom jajnom stanicom – ljudsko biće? Zigota, oplođena jajna stanica, prvih će nekoliko sati potpuno mirovati u tekućini jajovoda da bi se potom počela dijeliti – prvo u dvije stanice, pa četiri,… da bi nakon oko 7 dana dospjela u maternicu i tamo se „usidrila“ kao morula, u stadiju od oko 30-tak stanica. Možemo li tu, u početku još nepodjeljenu jajnu stanicu a kasnije u obliku od nekoliko desetaka stanica, već tretirati kao čovjeka? Spomenimo samo da oko 25% embrija tijelo žene samo odbacuje prije šestog tjedna razvoja, čak vrlo često i bez da žena primijeti da je došlo do začeća, a još 8 % embrija propada do fetalnog stadija. Daklem, oko jedne trećine embrija u prvih nekoliko tjedana trudnoće propada, a da se nitko previše ne uzbuđuje dižući paniku oko toga da „umiru ljudska bića“. Na taj način otpada i primjedba kako, zbog toga što liječnici pri postupku izabiru bolje a bacaju lošije embrije odlučujući tako koji će živjeti a koji biti uništeni, milijuni embrija pogibaju bez znanja roditelja – to se prirodnim procesima svakodnevno dešava. Uostalom, može li se jednostanična, dvostanična ili višestanična tvorevina – nešto slično primitivnim organizmima amebi ili papučici – bez obzira na svoj genetski sadržaj koji nosi, smatrati čovjekom? Najviše što smijemo smatrati je da te stanice sadrže potencijal ili mogućnost da se razviju u ljudsko biće. Potencijalno se od aktuelnog razlikuje po tome što je potonje realno postojeće, dok se ono prvo može ali ne mora ostvariti. Potencijalno, Jugoslavija nije trebala propasti – mi smo odabrali suprotno. Potencijalno, raspad se mogao dogoditi mirnim putem – mi smo odabrali rat. Potencijalno, mogli smo upisati bilo koju školu – realno, odabrali smo onu koju smo završili. Potencijalno, mogao sam postati alkoholičar ili narkoman – realno sam u oba slučaja, apstinent. Od milijuna spermija koji nose pola genetskog materijala, svaki je potencijalno sposoban oploditi jajnu stanicu, pa ipak se nitko ne uzrujava što milijarde njih svakodnevno – svjesnim ili nesvjesnim ejakulacijama – završava u kanalizaciji. Vidimo da se mnoge potencijalnosti pretvaraju u ovakvu ili onakvu realnost, upravo ljudskim izborom. Na sličan način, izborom odraslog mislećeg stvora, još neformiranoj nakupini stanica stvaramo uvjete za razvoj u budućeg čovjeka ili mu te uvjete ukidamo, te ona propada. Kao što reće sofist Protagora: “Čovjek je mjerilo svih stvari; onih koje jesu da jesu, a onih koje nisu da nisu”. U kontinuumu zbivanja uvijek je potrebno negdje povući granicu, napravitit rez. Taj rez nikada ne pravi neko božanstvo, već čovjek sam. A gdje će ga načiniti ovisi o mnoštvo faktora od kojih je najznačajniji  – ali ne i uvijek odlučujući (naime, dogmatizmi, mitološko poimanje stvari, vjerska zastranjenost, neobrazovanost i slično, mogu igrati značajnu, pokatkad i bitnu ulogu u tome) – stupanj njegove spoznaje.  Primjerice, pogledajmo tabelu kako se mijenjala, u zavisnosti od uznapredovale spoznaje o biološkim efektima zračenja, granica maksimalne godišnje dozvoljene doze zračenja (uz sigurnosti faktor 10) za pojedince i stanovništvo, preporučena od strane Međunarodne komisije za radiološku zaštitu (ICRP):

(Izvor:„Radioaktivnost i jonizujuća zračenja, detekcija, dozimetrija i zaštita od jonizujućih zračenja“,Marko Nikčević, Tomislav Anđelić) 

Vidimo daklem da bi radnik iz 1934. godine, oboružan spoznajama iz 1991. godine, mogao dreknuti kako ga ubijaju jer prima 26 puta veće doze zračenja od „tolerantne doze“ svog kolege s kraja 20. stoljeća. Dan-danas odgovor na osnovno pitanje zaštite od zračenja „koliki iznos doze je štetan“, odnosno: „koliki iznos doze je bezopasan“, ostaje otvoren. Nikako ne smijemo zaključiti da se rezovi prave proizvoljno, baš kao ni da su oni apsolutni. Jer k’o što reče Protagorin daleki potomak Einstein – sve je relativno!

 Kad bi zastupnici teze kako je već oplođena jajna stanica praktički ekvivalentna čovjeku te je prema tome treba zakonski zaštiti kao svakoga od nas, zaista posjedovali toliku dozu humanizma koju promoviraju svojim stavom, tada bi se vjerojatno prvo zauzeli za miroljubivo razrješavanje sporova oko raspadle države (radije bi 100 godina pregovarali nego jedan dan ratovali), efikasnije bi rješavali pitanja ratnih zločina, silovanja i svih ostalih „vanmateričnih problema“ ukljućujući i pravo neplodnih parova da imaju djecu, noli se toliko zauzimali za pravdu unutar ženinih spolnih organa. Sve to ima još veću težinu kad se zna da oni podređuju želju i pravo neplodnih roditelja da imaju djecu, navodnom pravu opstanka nakupine od nekoliko desetaka stanica koje oni smatraju ljudskim bićem. Budućnost embrija pretpostavljaju budućnosti njegovih tvoraca (još ih ne možemo zvati roditeljima) ograničavajući tako i njihovo pravo izbora. Tu se često pozivaju na liječničku, tzv. Hipokratovu zakletvu – danas moderniziranu u obliku Ženevske zakletve – posebno na njen dio koji govori: 

„Apsolutno ću poštovati ljudski život od samog začetka. Niti pod prijetnjom neću dopustiti da se iskoriste moja medicinska znanja suprotno zakonima humanosti.“ (iz Ženevske zakletve) 

Osnovni nedostatak ove zakletve, koji samim time obezvrijeđuje pozivanje na nju u kontekstu u kojem to čine „zaštitnici embrija“, sastoji se u tome da ne kaže nedvosmisleno što je to „ljudski život od samog začetka“ – ne određuje njegovo ishodište. Da ne govorimo o tome kako bi se zakoni humanosti prvenstveno trebali ticati zaista formiranih ljudskih bića i njihovih međusobnih odnosa. Antička pak zakletva spominje samo zabranu davanja abortivnih sredstava trudnicama. Nitko ne može tvrditi da će metode i kriteriji kojih se drže liječnici pri današnjim postupcima MPO ostati isti i u budućnosti. Međutim, oni će uvijek počivati na tekućim znanstvenim spoznajama, za razliku od protivnika tih metoda koji se zauzeto pozivaju na „svetost ljudskog života“ oslanjajući se uglavnom na vjerske tekstove, usput proizvoljno definirajući trenutak aktualizacije jedinke, dok s mnogo manje zauzetosti osuđuju istovremeno stradavanje milijuna ljudskih bića u ratovima, od gladi, siromaštva i sličnih ljudima uzrokovanim katastrofama.

        Jedna od čestih primjedbi protivnika zakona o MPO, odnosi se na pravo neplodnih žena bez partnera (koje su neplodnost ustanovile u svojim neuspjelim vezama, te odustale od njih) na medicinski potpomognuti oplodnju. Jer, kažu oni „smijemo li tako rođenoj djeci priuštiti život bez oba roditelja?“ (pritom misleći prvenstveno na oca). Postoje mnoga, na „prirodan način“ (mada kod MPO ništa nije neprirodno, sem što postupak vodi čovjek) rođena djeca koja su iz ovog ili onog razloga bez jednog ili oba roditelja. Ne smijemo apriorno tvrditi da su ona nesretnija ili sretnija od djece koja ih imaju, ali podjednako ne smijemo dovoditi u pitanje njihovo pravo na život u tim okolnostima. Uostalom, i „djeca iz epruvete“ dakako da imaju oca (zakon predviđa da se do 18-te djetetove godine, ono mora upoznati sa načinom na koji je došlo na svijet i s imenom svojeg biološkog oca) s kojim doduše ne žive, ne igraju se, ovaj ne brine o njima, no – jeli to dovoljan razlog da se spriječi njihovo rođenje? S tim u vezi, prisjećam se poruke dr Jovanke Miličević svom novorođenom sinu, pred njeno strijeljanje na Banjici 1941.: 

„Nazovi ocem onoga ko ti bude hleb sekao.“

Jer, zaista – dijete naslijeđuje neke fizičke karakteristike svog biološkog oca prilikom transfera genetskog materijala kod oplodnje, međutim – ljudski „softver“ koji uključuje karakterne i moralne osobine, interese, stremljenja, želje, navike, spoznaje, znanja,… ono stiče odgojem, među ostalim i u krugu svoje obitelji. Koja na njega prenosi ili ne prenosi svu svoju ljubav, bez obzira jel’ to biološka obitelj ili nije. DNA analizom može se nedvosmisleno utvrditi očinstvo. Od 750 analiza koje su u protekle četiri godine izvršene nad supruzima – na njihov zahtjev – u forenzičkom laboratoriju Genos,  50-tak je potvrdilo svoje sumnje u očinstvo. U Hrvatskoj čak oko 50000 muškaraca nisu biološki očevi svoje djece, a da o tome ni pojma nemaju. U Srbiji, testiranja su pokazala da svaki treći, dok u BiH  svaki peti muškarac nije biološki otac djeteta koje odgaja. U zemljama regije taj postotak se kreće oko 5%, što je u skladu sa istraživanjim engleskih naučnika koji su došli do zaključka da oko 4% muškaraca u cijeloj  populaciji odgaja dijete koje nije biološki povezano sa njim. Pa, dižu li ti silni zaštitnici „prava djeteta na biološkog oca“ veliku dreku oko tih činjenica? Prije bi se reklo da, u skladu sa svojim licemjerjem, nastoje takve podatke strpati pod tepih i ne puno talasati oko njih, podjednako kao što lažni, prevladavajući farizejski moral – podržavan najvećma od vjerskih zajednica – sprečava ljude da priznaju kako su, barem tokom dobrog dijela svog života, promiskuitetna i nemonogamna bića. Dakako da stid i strah od odbacivanja (kako partnerovog, tako i društvenog) tjera dosta žena na zatajivanje pravog oca svog djeteta.  

   S jedne strane protivnici MPO prigovaraju zamrzavanju embrija (i abortusima, s obzirom da je to uglavnom ista čeljad), pozivajući se na tezu o nastanku života već kod začeća. S druge strane, kad bismo čak usvojili njihov prigovor te radili po njihovim kriterijima, već bi nas iza ugla dočekali s prethodno spominjanim prigovorom. To samo svjedoči o korijenu njihove averzije prema umjetnoj oplodnji; radi se o religijski induciranom stavu da je kreacija čovjeka isključivo božanski pravo, u kojem činu On koristi ljude kao sredstvo. Svako posezanje čovjeka u taj postupak oni naprosto smatraju grijehom kušanja voća s drva spoznaje dobra i zla, uslijed čega je, uostalom, čovjek i istjeran iz Raja. U toj svojoj nesigurnosti i neodlučnosti da u relativističkom svijetu naprave razliku između dobra i zla, oni posežu za apsolutnim kriterijem od prije par tisuća godina, primjenjujući ga u trećem tisućljeću. Pritom ni ne zamjećuju paradoks vlastite ukomponiranosti u suvremenost sa posljedicama koje bi odbijanje konzumacije sa spomenutog drveta (odbijanje spoznaje, traženja istine, znanosti, ljudskog prosuđivanja) imalo na vlastitu egzistenciju. Njih jednostavno ne bi ni bilo, odnosno – bitisali bi u nekom sasvim drukčijem svijetu od postojećega. Ipak, njihova primjedba ima zaista realnu težinu, ali sa sasvim drugog aspekta. Aspekta prevladavajuće ljudske prirode i morala. Danas u svijetu živi oko 4 milijuna djece rođene izvantjelenom oplodnjom, od čega u Hrvatskoj oko 20000. Prva osoba rođena na taj način od strane roditelja Lesley and John Brown-a je Engleskinja Louise Brown, danas stara već 34 godine. Prebacimo se malo misaono iz Engleske u bilo koju zemlju ove regije, recimo Hrvatsku. Zamislimo kako bi se mnogi građani, kad se već poveliki broj intelektualaca sa tolikom zadrškom odnosi spram ovakve djece, odnosili prema djetetu za koje bi znali da je: 1) „iz epruvete“, 2) od majke bez partnera, 3) s ocem, nepoznatim donatorom sperme. Građani koji su šovinistički nacionalisti, koji ne žele Rome u Škabrnji, koji se ne mogu riješiti rasističkih stavova, koji masovno izražavaju homofobna raspoloženja, građani čiji političari tek prigodničarski izražavaju antifašističke stavove i za koje se domaći fašisti razlikuju od stranih (“Da se još radi o hrvatskim strankama ajde de…“, premijer Milanović), … Očekujemo li od njih, ako već ne ravnopravni tretman takve djece, a ono barem prećutnu toleranciju? Mislim da bi bila iluzija očekivati takvo što. No, u svakom slučaju, s time bi se morala nositi djeca uz našu pomoć, podjednako kao što se mi moramo nositi sa homofobnim, fašistoidnim, nacionalističkim, šovinističkim, a nerijetko i rasističkim ispadima prevelikog broja pojedinaca. 

        Prigovara se često i mogućnosti (koju novi zakon predviđa) doniranja neupotrebljenih embrija kako bi se omogućilo drugim neplodnim parovima da imaju djecu. Govori se o trgovini embrijima iako je poklanjanje humanistički čin. Ovaj prigovor možemo promatrati u kontekstu prethodnog razmatranja i poruke doktorice Miličević. No, prigovaratelji idu i dalje te osuđuju i donaciju sperme u svrhu umjetne oplodnje. Kažu, „teorijski je moguće da jedan donator bude biološki otac na stotine djece“; zamislite samo situaciju da se sva ta djeca jednog dana pojave kod njega (jer bi imala zakonsko pravo doznati identitet biološkog oca)! Također, kažu oni, postojala bi vjerojatnost različita od nulte da jednog dana otac-donator i dijete ostvare incestuozni odnos (u principu, to se može izbjeći vođenjem registra donatora i objelodanjenjem njegova identitea punoljetnom djetetu, no – ne stupa li sve veći broj  djece u spolne odnose i prije svoje 18-te godine?). Nedavno je omanski sultan Quaboos bin Said al Said, sa sa svojih 20-tak žena i konkubina, posjetio Dubrovnik. Jesu li se svi ti moralizatori i dušobrižnici raspjevali oko toga koliko djece ima dotični vladar sa svim tim ljubavnicama, ili su do nebesa blagoglagoljili o veličini njegove jahte, te ogromnim napojnicama koje je udjelio konobarima i lokalnim političarima? Zaista, licemjerje je prijetvorno do neprepoznatljivosti. U 17. stoljeću je Ibn Sharif u svom haremu imao preko 500 žena i čak rekordnih 1042 djece i – nikome ništa. Danas tu činjenicu ističemo kao egzotiku, dok potomci potomaka njegovih kćeri i sinova žive punovrijedni život širom planete, ničim se ne razlikujući od svojih suvremenika – ni biološki, ni psihološki. Kritiku na mogućnost incesta pak možemo sagledati u slijedećem svijetlu: u nekim evropskim zemljama incest je dozvoljen! Ukoliko su punoljetni srodnici na spolni odnos pristali uz obostranu privolu, u Francuskoj, Španjolskoj i Portugalu nisu podložni kaznenom procesuiranju. I Rumunjska razmišlja o promjeni zakona u tom smislu. Naravno, u „predziđu kršćanstva“ za dugo vremena nije na to moguće pomišljati jer smo, izgleda, veći katolici i od Španjolaca. Sa čisto preventivne strane – glede malformacija ploda incestuoznog odnosa – uz današnje metode zaštite i genske pretrage embrija u ranoj fazi svog razvoja kad su još podložni abortiranju, otpali bi prigovori prošlosti koji i iz spomenutog razloga nisu dozvoljavali incest.

 Ima još mnogo prigovora novom zakonu o MPO no, prostor nam ne dozvoljava baviti se njima. Treba spomenuti da negativne reakcije najčešće dolase s desnice, i one su više nego dobrodošle. Naime, omogućuju racionalno sagledati moguće posljedice predloženog zakona i stoga preventivno odgovoriti na njih, bilo izmjenama, bilo ukidanjem pojedinih članova, bilo racionalnim kontraargumentiranjem. Živimo u eri senzacionalnih znanstvenih prodora koji nemaju puno praktičnog smisla ako ih ne implementiramo u svakodnevicu. Jasno je da to ne treba raditi na prečac, bezglavo srljati bez promišljanja mogućih posljedica. No, jednako tako je posve kontraproduktivno ušančiti se iza nedokazanih – a često i nedokazivih – tvrdnji, dva i više tisućljeća starih tekstova koji uopće ne korespondiraju sa suvremenošću. Za one koji to svejedno čine, mogli bismo dopuniti njihovu rečenicu: „Svi smo mi bili embriji“ dodatkom: Na žalost, neki su to i ostali!“. U intelektualnom pogledu, dakako.