Da nam živi, živi jad!

Povezani članci

• Država iz crne hronike
• Dokumenti RAD-a otkrivaju: Namješteni tenderi, stranačka zapošljavanja i desetine hiljada maraka goriva za SDA direktore
• Heni Erceg: Mijo se vraća kući
• Izgubljeni u prevodu
• Igor Serdar: JEZIK
• Dva fudbalska/nogometna kluba na jednom stadionu?

Drugovi i drugarice, dame i gospodo, sinovi i kćeri prezrena radništva i vi, radnici, vrsto koja samo što nije izumrla – sretan vam Praznik rada! Nema druge nego vam kazati – sretno, onako kako se kazuje rudarima prije nego uđu u okno pa pojma nemaju hoće li ikad više ugledati svjetlost dana. Otići na posao danas je u nas, a bogme i u svijetu, poprilično tome nalik. Dođeš, timbraš karticu, obučeš trliš, radiš svoje i pojma nemaš je li to zadnji put da si svu tu rutinu odradio, ili ćeš slično, iz dana u dan, sve do penzije, onako kako je i stari pape to radio.

Elem, prigodna prvomajska priča mogla bi biti recimo ova.

Trg Svetog Marka. Pred Vladom radnici. Dijele letak ne bi li Vladi dali do znanja da i njihova tvrtka odlazi dođavola. Plaću nisu primili pet mjeseci. Rade besplatno. Nadaju se čudu, čak i nakon što ih je sumnjiva, fantomska, tajkunska tvrtka odbila kupiti. Nude rješenja, ali nitko ih ne sluša. Premijer ih je zaobišao. Ušao u Vladu na neki stražnji ulaz, za koji nisu znali ni da postoji. Slučajni prolaznik u taj čas gazi trgom. S onu stranu barikade vidi staru prijateljicu. Svega mu, nije ju vidio sto godina, pa joj se obradovao. Ljube se, pitaju jedno drugo kako su. Ona priča o tome kako lovu za život žica od starih roditelja koji se od života ne opraštaju samo zbog nje. On se srami, jer se svo ovo vrijeme agonije njene tvrtke nije sjetio nazvati pa pitati kako je, i treba li joj štogod. Rastaju se tako da ona tješi njega, a on se srami. Da je bar bilo nekog sporednog ulaza, bolje reći izlaza, pa da je ni vidio nije.  

E, da prvi svibnja. Priča druga.

U početku, činilo se dobro. Tvrtka koju mediji ljube, proizvod kojeg gurmani štuju, gazda koji je uzor svim kvazi-poslovnjacima, redovna plaća i mir, uglavnom, u hladu radione bez koje strojevi ne mogu ništa. Supruga koja će doktorirati fizičku kulturu, a da nigdje posla dobiti ne može, troje djece na radost oca i majke, stari autić, mala ambicija, prilagođena trenutku. Dobro je, mantra je koja se ponavljala svako toliko. No uspješna tvrtka na naglo propada, gazda se više ne čini tako briljantnim, mediji okreću palac naopako. Tko je mogao znati da se radi o špranci koja će se i opet, i opet, ponoviti. Jer, i opet uspješna tvrtka, i opet uspješan gazda, i opet mir radione i opet, u konačnici, ćorak. A djeca rastu,  žena traži uspješnoga muža što god to značilo, muž tuče glavom o zid jer muževi-domaćice u nas nisu na cijeni. A onda burza, bezbrojni natječaji, razni likovi koji imaju prednost zbog koječega. Posla nema. Dobro je!? Nije, više nije.

E, da praznik rada. Mogla bi ovo bit priča i o radnicama jedne znane tekstilne tvrtke, koje samo što nisu ostale bez posla, ma ih mediji ni spomenuti neće jer je “tek“ 70-tak djelatnika i djelatnica. Da je petsto dvadeset, ajde, ali sa sićom se ne vrijedi baviti. Jer, dok u Oslu desetak tisuća ljudi izađe na trg pa pjeva k’o jedan pjesmu koja će dati na živce kretenu-ubojici, u nas više ni ustaše i partizani ne mogu skupiti sto ljudi na ulici, a kamoli će radništvo.

Zapravo, divna je ovo prigoda da se napiše nikad kraći tekst na temu Prvog maja. A glasio bi nekako ovako.

Dragi radnici i radnice, dame i gospodo, drugovi i drugarice! Kad vam se čini da je loše, sjetite se one – shit happens. A kad vam se čini da se nema love nizašto, jednostavno manje pričajte na mobitel, bando parazitska! To vam poručuje vaš Prvi Potpredsjednik. A dogodine, u ovo doba, ako i opet ostanete doma, uvjereni da se sranja uistinu događaju zbog više sile, to je to, vrijeme da okačite radne mantile o klin i bacite karanfile u trnje. Možda, uostalom, radnika nikad nije ni bilo, možda je sve to samo pitanje shita, koji se dogodio, a možda uopće i nije. E pa, sretno!

Novi List