H. Spencer: Uloga države u odnosu jedinka – vrsta

Svaka nacija predstavlja jednu vrstu ljudskoga roda. Blagostanje čovječanstva u najširem smislu ostvarit će se procvatom i širenjem najboljih vrsta. Po izlasku iz pljačkaške faze napretka, i u fazi u kojoj se natjecanje između društava odvija bez nasilja, doći će, ako je sve ostalo jednako, do sve veće i veće prevlasti društava koja daju veći broj boljih jediniki. Proizvodnja i održavanje najboljih jedinki ostvaruje se poštivanjem zakona da svako treba da pobere i dobre i loše rezultate svoje naravi i ponašanja koje iz nje slijedi; a u društve nom stanju, ponašanje svake jedinke, koje joj donosi te rezultate,mora se odvijati unutar granica koje nameće prisustvo drugih jedinki, koje isto tako djelaju i pobiru rezultate. Stoga, ako je sve ostalo jednako, najveći procvat i najveći broj sposobnih jedinki pojavit će se tamo gdje je svaka sačinjena tako da može ispuniti zahtjeve vlastite naravi, ne ometajući druge u ispunjenju zahtjevanjihove naravi.

Šta je onda dužnost društva kao kolektivnog tijela, to jest kao države? Uz pretpostavku da više ne treba da čuva od vanjskih opasnosti, šta mu još ostaje što treba da radi? Ako ono što je poželjno podjednako za jedinke, društvo i rod jest da jedinke budu takve da svaka može ispuniti svoj život podvrgavajući se navedenim uvjetima, tada društvo kao kolektivno tijelo treba da brine da se ti uvjeti tome prilagode. Svejedno da li neka vlast ima ili nema da čini i nešto više od toga kada nema ratova, jasno je da barem o tome mora da brine.A jasno je da to podrazumijeva zabranu da se čini bilo šta što ometa ispunjenje te dužnosti.
Stoga pitanje granica postaje pitanje da li država, onkraj održavanja pravde, može činiti išta drugo a da se ne ogriješi o pravdu. Razmotrivši ga, uvidjet ćemo da ne može.

Jer ako država čini više nego da ispunjava svoju dužnost kako smo je gore odredili, ona to mora činiti na jedan ili drugi od dva načina koji se, i svaki za sebe i združeni, protive njezinoj dužnosti.Od djelanja koja ona preduzima povrh gore navedenih, jedna skupina potpada pod odrednicu djelanja koja ograničavaju slobodu nekih jedinki više nego što to zahtijeva očuvanje iste takve slobode drugih jedinki; a takva djelanja sama po sebi predstavljaju kršenja zakona jednake slobode. Ako pravda potvrđuje slobodu svakoga, ograničenu samo istom takvom slobodom svih drugih, onda je nametanje svake nove granice nepravedno; i sasvim je svejedno da l moć koja je nameće potječe od jednog čovjeka ili milion njih. Kao što smo vidjeli kroz ovo djelo od početka do kraja, opšte pravo koje smo izrazili i posebna prava koja se iz njega izvode ne postoje na osnovu autoriteta države; država postoji kao sredstvo da se ona sačuvaju. Stoga ako država u ta prava dira umjesto da ih štiti, ona čini neptavdu umjesto da sprečava nepravdu. Naše društva, ako većne i sva društva, vjerovatno bi smatralo zločinom ubijanje sve djece koja prema mjerilima vlasti nisu dovoljno tjelesno i umno razvijena, čak i ako bi to djelo počinili mnogi pojedinci a ne samo jedan; i za razliku od davnih vremena, vezivati ljude za zemlju na kojoj su rođeni i zabranjivati im da se bave bilo kojim drugim zanimanjem osim onoga koje im je propisano, smatralo bi se danas nedopustivim napadom na njihove slobode.

No ako su ta krupna kršenja njihovih prava pogrešna, onda su pogrešna i manja kršenja. Kao što smatramo da je krađa krađa, bez obzira da li se radi o ukradenoj funti ili peniju, moramo smatrati i da je napadaj napadaj, bio on veliki ili mali.U dtugoj skupini slučajeva, nepravda nije posebna i neposredna, već je opšta i posredna. Ako se od građanina uzima novac ne da bi se platili troškovi zaštite njega, njegovog vlasništva i njegove slobode, već da bi se platili troškovi drugih djelanja za koja on nije dao svoj pristanak, to nanosi štetu umjesto da je sprečava. Imena i navika, toliko zakrivaju činjenice da ga obično ne smatramo ograničenjem slobode; on to ipak sasvim jasno jest. Novac uzet na ime poreza predstavlja određenu količinu obavljenog rada; i kada se pojedincu oduzme proizvod toga rada, on ili ostaje bez koristi koju bi iz njeg izvukao, ili mora da obavi više rada. U feudalno doba, kada su podjarmljene klase morale, pod imenom tlake, da vlasteli vrše usluge izražene uvremenu ili poslu, djelomično ropstvo bilo je sasvim očito; a kada su usluge pretvorene u novac, odnos je u biti ostao isti iako je promijenio obličje. A takav je i sada. Poreski obveznici podvrgnuti su državnoj tlaci, koja nije ništa manje očigledna zato što umjesto posebnih vrsta rada daju odgovarajuće iznose; i ako je tlaka u svom izvornom neprerušenom obliku bila lišavanje slobode, ona to predstavlja i u svom modernom, prerušenom obliku. »Ovoliko od vašega rada bit će upotrebljeno kako odgovara nama a ne vama«,kažu vlasti građanima; i u kojem god to stupnju bilo, građani su utolikoj mjeri robovi vlasti. […]
(Herbert Spencer)