PRODAJE LI UŽAD TODORIĆ?

Autor/ica 27.2.2012. u 10:40

Povezani članci

Naime Ivica Todorić, u deželi trenutno najpoznatiji kao najizgledniji potencijalni kupac Merkatora, paradigmatski je primjer prve funkcije – ratnog profitera i pretvorbenog kriminalca proizašlog iz spomenutog tuđmanističkog socioekonomskog inženjeringa, na toliko razina slizanog s državnim strukturama da se država katkad doima njegovim servisom. Najbolji primjer za jednako inducirani medijski mrak figura je novinskog tajkuna Ninoslava Pavića i njegovog Europa Press Holdinga, čije su sastavnice (među kojima tiražne dnevne tiskovine poput Jutarnjeg Lista i Slobodne Dalmacije) privatizirane ili nastale na isti način.

Pričica koju želim ispričati ima, kao i sve druge priče, svoju pozadinu, kontekst bez kojega je teško razumljiva. Problem te konkretne priče krije se upravo u – usprkos bolnoj očiglednosti njegovih posljedica – nerazumijevanju i/ili ignoriranju toga konteksta. U slučaju kada se potonji i uspije identificirati kao ključ problema, njegova se fundamentalna zastranjenja pokušavaju prikazati kao defekt, trula jabuka u košari zdravog voća, a sve ne bi li se oči sklopile a pesti rastvorile pred činjenicom da je riječ o sistemskoj imanenciji, njegovoj dokraja pokvarenoj srži.

U pitanju je klasični ‘slon u sobi’ – da, živimo neoliberalnu noćnu moru u njezinom punom zamahu, da, iz nacionalistički galvaniziranih ratova za izvlaštenje naroda i kriminalne privatizacije kao njihove nužne i logične konzekvence izašli smo kao tek privid države, raspačani feud onih Tuđmanovih 200 obitelji i korporacija (kojima u međuvremenu možemo mirne duše skinuti jednu nulu), u dokraja zaoštrenom i istovremeno iznimno učinkovito pacifiziranom klasnom sukobu s ona četiri milijuna ‘stoke sitnoga zuba’.

Taj je kapital, jasno je, izravno i do kraja spregnut sa zakonodavnom, izvršnom i sudskom vlašću te medijima, čineći pobrojane njegovom pukom ispostavom. No sve to znamo, reći će, s pravom, čitatelj. I čemu onda ovakav tekst, u profiliranom slovenskom mediju, i gdje je, za vraga, ona na početku najavljena pričica?

Pa priča, zapravo, sama po sebi nije ni bitna. Ona služi tek kao izvrstan lakmus-papir za opću sliku te motiv da se gore spomenutim funkcijama i njihovim spregama pridruže konkretna imena. Naime Ivica Todorić, u deželi trenutno najpoznatiji kao najizgledniji potencijalni kupac Merkatora, paradigmatski je primjer prve funkcije – ratnog profitera i pretvorbenog kriminalca proizašlog iz spomenutog tuđmanističkog socioekonomskog inženjeringa, na toliko razina slizanog s državnim strukturama da se država katkad doima njegovim servisom. Najbolji primjer za jednako inducirani medijski mrak figura je novinskog tajkuna Ninoslava Pavića i njegovog Europa Press Holdinga, čije su sastavnice (među kojima tiražne dnevne tiskovine poput Jutarnjeg Lista i Slobodne Dalmacije) privatizirane ili nastale na isti način. Upravo prozvani predstavljaju, uz institucionalnu političku potporu koja im godinama svesrdno drži ljestve, najeklatantniju emanaciju trojedine osovine kapital-političke elite-mediji koja – za svoj račun – sustavno obespravljuje, pljačka i obmanjuje narod; osovine protiv koje se treba boriti svim raspoloživim sredstvima. Pribrojimo im još i crkvenu korporaciju, i dobili smo pravu sliku posttuđmanističke Hrvatske, poprilično precizan foto-robot istinskog narodnog neprijatelja.

Iznimna pokazna vježba navedenih sprega desila se upravo prošle godine kada su, na modelu u dlaku identičnom onome trasiranom i uhodanom devedesetih, spomenuta dvojica zbog zemljišnih špekulacija preuzela i uništila tekstilni kombinat Kamensko u centru Zagreba, te na ulicu poslala više od četiristo njegovih radnica. Intenzivno se time bavilo hrvatsko nezavisno istraživačko novinarstvo, no, nekim slučajem, ne i državno odvjetništvo. Njihovo se antinarodno poslovno partnerstvo, naravno, proteže i na medije. Todorić je, ostanimo tek na površini, najveći oglašivač Pavićeve EPH grupe, i u njezinim izdanjima vlada jedno sveto pravilo: apsolutno je zabranjeno problematizirati njegov lik i djelo, dovoditi ga u iole sumnjivi kontekst. Na njihovim stranicama taj je šerif reprezentiran kao dobri Djed mraz koji, u svom privatnom helikopteru, sa sjetom u očima nadlijeće svoja gigantska imanja, usput lamentira o tome kako njegove krave donose najviše mlijeka, a zatim blagoslivlja narod i donosi mu darove; poslove, plače, prosperitet. I tek tu počinje ona lakmus-priča, onaj test u kojem papirić divljački pozeleni, a Todorić ukrade Božić. U svojoj nebitnosti ona čini sjajan primjer banalnosti cenzure te, općenito, funkcioniranja sistema reprezentiranog prozvanom dvojicom.

Nedavno sam zamoljen da za Jutarnji List – razumije se, besplatno – napišem kratak komentar na temu lirike Franje Tuđmana, jedne od tridesetak pjesama nedavno otisnutih u Vrhovnikovim Dnevnicima. Smatrajući da ta politička lešina koju je Jutarnji odlučio senzacionalistički iscipelariti ipak nije dovoljno mrtva pristao sam, no s jasnom namjerom da poentiram u sasvim suprotnom smjeru: lako se sada, bez posljedica, baviti Tuđmanom – vrijeme je da se uhvatimo u koštac s fundamentalnim i goruće aktualnim narodnim neprijateljima: za početak, Todorićem. Kratku sam analizu tako završio sasvim nevinim pitanjem: Tuđman je već godinama pod zemljom, koga briga za njegove smušene pjesme? Pravo pitanje, na tragu rečenog, jest: piše li pjesme Todorić?

Imajući u vidu uređivačku politiku lista, tražio sam i dobio pismenu potvrdu da tekst bude štampan u neizmijenjenom obliku, odnosno da me se oko svake eventualne izmjene konzultira. Inkriminirani je pasus, međutim, iz teksta netragom nestao. Naknadni demanti koji je JL, prema zakonu o medijima, bio dužan tiskati jednostavno je izignoriran, a novinarka me obavijestila da je ona ‘profesionalno odradila svoj posao’. Banalno? Nebitno? Svakodnevno? Apsolutno – no upravo u tome je problem! Paranoidnu revnost socijalističkog cenzora koji početkom osamdesetih, zbog ‘vrijeđanja lika i djela druga Tita’, zabranjuje plakat za turneju grupe Laboratorija zvuka jer Vilmoš kauboj ‘neprimjereno nalikuje pokojnom predsjedniku’, zamijenila je jedna još opasnija, samo prividno dezideologizirana cenzorska revnost. Onaj lakmus-test zeleni i zeleni, kazaljke Geigerova brojača za sistemsku kontaminaciju svakodnevnice iskaču iz ležišta, i stakla konačno pucaju.

Čemu, dakle, onda ovaj tekst, ta ni po čemu posebna priča? Tek da se malo podsjetimo. Recimo činjenice da slovenskom radniku ne treba ‘naš’, uvozni Todorić; ima on dosta svojih s kojima se valja obračunati. Još ako i dalje, s nekog davnog sata marksizma, pamti onu poznatu prispodobu o kapitalistu i užetu…

Na tragu rečenog, jedino što mi preostaje jest preformulirati inkriminirano ‘pjesničko’ pitanje. Dakle: prodaje li užad Todorić?

Maribor 2012 – zivljenjenadotik