Britanska mladež ne vidi izlaz iz krize
Povezani članci
Nicki Edwards već gotovo dvije godine traži posao – bilo kakav posao. Devetnaest joj je godina, elokventna je i pribrana, no kao i mnogi mladi Britanci, nije si mogla priuštiti upis više godine fakulteta pa stoga nikako ne može naći posao.
Zbog prosvjeda mladih Londonaca prošloga ljeta ljudima poput nje zatvorilo se još više vrata. “Ako ne radiš ili se ne školuješ, možeš biti i lopov, ali poslodavci te jednostavno ne shvaćaju ozbiljno”, kaže Nicki. “U nekom trenutku pomisliš kako si zaglavio i da nikad nećeš naći posao.” Možda je ponajgora posljedica ekonomske krize eurozone i mjera štednje drastično povećanje stope nezaposlenih mladih. U Španjolskoj je gotovo 50 posto mladih od 16 do 24 nezaposleno, u Grčkoj ih je 48 posto, a u Portugalu i Italiji 30 posto. U Britaniji ih je 22,3 posto. U Sjedinjenim Američkim Državama je stopa nezaposlenosti u toj dobnoj skupini 18 posto. Zbog manjka prilika za zaposlenje raste otuđenost i bijes među mladima diljem Europe, što guši nade čitave jedne generacije, a već je dovelo do brojnih nasilnih prosvjeda od Atene do Londona. Stručnjaci kažu da su većina onih koji su prošloga ljeta izašli na ulice Londona bili mladi nezaposleni ljudi, koji se ne školuju i ne sudjeluju ni u kakvom programu za obuku na radnom mjestu. Statističari ih nazivaju NEETs (“not in education, employment or training”), a ima ih oko 1,3 milijuna, to je svaka peta mlada osoba od 16 do 24 godine. Iako je nezaposlenost među mladima ovdje odavno kroničan problem, stručnjaci kažu da nastojanja vlade da smanji dug putem smanjenja socijalnih davanja samo pogoršavaju problem. Zbog nedovoljnog broja programa obuke, kažu, trajno nezaposlenih mladih ljudi u Velikoj Britaniji sve je više. “Strašno je pogrešno što mladi moraju doživjeti takav jadan početak života, a mnogo bismo toga mogli učiniti”, smatra Hilary Steedman, ekonomistica s Ekonomskog fakulteta u Londonu. “Ako nisu pohađali fakultet, ne znači da ne žele raditi.” Mnogi se mladi ovdje mjesecima prijavljuju za tehničke poslove za koje nisu obučeni. U mnogim se slučajevima mjeseci pretvore u godine, a ljudi do daljnjega ostanu na socijalnoj pomoći. U posljednjoj je financijskoj godini vlada uplatila 4,2 milijarde funti pomoći za tu dobnu skupinu, a barem bi se dio tog novca, kako tvrde stručnjaci, mogao pametnije potrošiti na programe obuke za rad.
“Financiranje programa pripravništva važno je društveno ulaganje koje može povećati konkurentske kapacitete gospodarstva”, smatra John Martin, ekonomist Organizacije za gospodarsku suradnju i razvoj iz Pariza. Hilary Steedman kaže da Velika Britanija kaska za Njemačkom, Austrijom i Nizozemskom u pogledu programa obuke mladih i uvođenja u stalne radne odnose. Manje od jednog na deset poslodavaca u Velikoj Britaniji u 2010. godini nudilo je programe pripravništva, ističe Hilary Steedman, a u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj bila ih je barem četvrtina. Iako su se vladina davanja za takve programe povećala u posljednjih nekoliko godina, Hilary Steedman kaže da je većina sredstava uložena u obuku već zaposlenih u dobi od 25 godina i starijh, a ne na razvoj vještina onih od 18 do 20 godina. “To je potpuno iskrivljeno”, kaže. “Tvrtke subvencioniraju dvadesetpetogodišnjake koji već imaju posao.” Nicki Edwards završila je dvije godine Koledža Greenford u Londonu, a od školovanja je odustala u ožujku prošle godine jer više nije mogla pokrivati troškove. Unatoč tome što nije uspjela naći posao, i dalje se svakog dana trudi i suočava sa sramom što prima socijalnu pomoć. “Ne želim da mi država išta plaća”, kaže Nicki, koja živi u zapadnom dijelu Londona. “Ali što da radim? Posla nema ni za koga.” Iako mladi u Velikoj Britaniji i diljem Europe sve teže uspijevaju naći posao, ekonomisti tvrde da će bez strateškog partnerstva vlade i privatnog sektora koji obučava one koji to žele nezaposlenost mladih biti visoka i nakon što se gospodarstvo oporavi. John Martin kaže da europske zemlje koje podupiru programe pripravništva također ostvaruju snažan razvoj proizvodnje i izvoza. “U Engleskoj, na primjer, mnogi poslodavci vole otimati iskusne radnike iz drugih tvrtki”, dodaje Martin. Devetnaestogodišnjem Stefanu Radanoviću to nije ništa novo, a prijavio se, kaže, na stotine radnih mjesta u prodaji i uslužnim poslovima. “Ne krivim ih”, komentira nebrojene poslodavce koji se na njegov životopis nisu ni osvrnuli. “Jednostavno ne žele ulagati u to da nas obuče.”