Čulić: Može li Ulica Dušana Vukotića ulaziti u Aleju Gojka Šuška?

Povezani članci

• Komšić: Konstitutivnost i domovi naroda alati za korupciju i nejednakost građana
• Fra Petar Jeleč, AFERE I OBJEDE
• Ante Tomić: Karamarko je izgubljeni Franjin sin
• Sputnik izmislio nastup Reufa Bajrovića u američkom Kongresu
• Boris Buden: Gastarbajteri, glasnici budućnosti
• Zlatko Dizdarević: Zločin epohalnih razmjera

Izjava režisera Vinka Brešana da ne može zamisliti da u gradu Zagrebu u kojem postoji ulica Gojka Šuška ulicu dobije i jedini hrvatski oskarovac Dušan Vukotić, nagnala je našeg komentatora da se pozabavi hrvatskom otužnom praksom po kojoj se istim državnim fanfarama slavi ljude potpuno različitih pa čak i suprotstavljenih opredjeljenja i sudbina

Ne mogu zamisliti da u Zagrebu uz ulicu Gojka Šuška postoji i ulica koja bi se nazvala po Dušanu Vukotiću. Tako je ovih dana odgovorio redatelj Vinko Brašan kada su ga pitali da li je kao direktor Zagreb filma ikada pokrenuo inicijativu da neka zagrebačka ulica dobije ime po tom doajenu ove filmske kuće i čovjeku koji je dobio Oskara u konkurenciji s ne baš beznačajnim Waltom Disneyjem. O da, veli, ozbiljno je o tome razmišljao, čak se i spremao to učiniti, ali je odustao kada mu se pred očima pojavio prizor da neka mala zgodna uličica nazvana po Vukotiću ulazi u Aleju Gojka Šuška.

Treba napomenuti da je ta aleja jedna od najgolemijih prometnih arterija, kako se to voli kazati, u hrvatskoj metropoli. Tako čestita i hrabra Brešanova izjava implicira da nešto nije u redu s krvotokom kolektivnog pamćenja neke zemlje koja tako veliku ulicu imenuje po jednom od glavnih projektanata etničkog čišćenja u BiH i Hrvatskoj. Pogotovo nije u redu, može se dalje iščitati iz njegove izjave, da se u istu ravan s njim stavlja velikog crtačkog autora Vukotića, koji je praktički očišćen iz hrvatske memorije kao da nikada nije postojao.

Kada bi neka ulica ipak dobila ime po njemu nastavila bi se široko zapojasana praksa ovdašnje spomeničke kulture po kojoj je dozvoljeno istim državnim fanfarama slaviti ljude potpuno različitih, čak i suprotstavljenih opredjeljenja i sudbina. No, tu postoji i jedan eliminatoran uvjet. To je da su se oni izlegli u istom, hrvatskom etničkom gnijezdu, ili da se ponašaju kao da jesu, i tako su u službeno ovjerenoj memoriji smještani jedan pored drugoga i Josip Broz i Ante Pavelić, i streljani Hrvati antifašisti i njihovi ustaški egzekutori..i nebo i zemlja, voda i vatra.

Riječ je o poznatom niveliru, ravnalu iz Tuđmanove pomirbe, koji je bio toliko inkluzivan za Hrvate da je obuhvaćao i zadnji ološ, ali toliko ekskluzivan za ostale, s ‘krivim’ krvnim zrncima, da tu nemaju pristupa ni najprobraniji odličnici svjetskog ranga. Eto, zato oskarovac Dušan Vukotoć ne može dobiti ulicu u Zagrebu. Ta se počast vodi pod poznatom genetsko-urbanističkom oznakom ‘zauzeto Hrvat’, pa ne-Hrvati nemaju tu što tražiti, a nemaju ni oni s hrvatske strane koji su se u zlom vremenu solidarizirali sa srpskim ili bošnjačkim žrtvama (spomenut ću samo one koji su to platili glavom, Milana Levara, Josipa Reihl-Kira, Blaža Kraljevića).

Naprosto, pomirba je hrvatsko-hrvatska stvar, i nikada ne može biti drukčija, naročito ne hrvatsko-srpska. Ta formula vrijedi i za pomirbu hrvatskih partizana i ustaša, a prenijela se s koljena jedne vlasti na drugu sve do danas. Istina, SDP je u početku gunđao, bila mu je ta pomirba sumnjiva, ali je onda Ivica Račan postavši premijer otišao na Bleiburg, a nakon što je pomirbenu ideju izbrusio i ispolirao Ivo Sasnader (uklanjanje spomenika Frencetiću i Budaku), stvar je hrvatskoj ‘ljevici’ postala definitivno prihvatljiva. Poslije toga ondje je navratio i Zoran Milanović, a zatim i Ivo Josipović, i baš ovaj drugi to je uvezao u zaokružen koncept.

Odlaskom najprije na Bleiburg, to mjesto najveće krivnje partizana, a ovih dana i u Izrael, mjesto krivnje ustaša, on je poslao završnu poruku da je i lijevo-liberalni hrvatski blok prihvatio Tuđmanovu ideju pomirbe, i sada svi prigovori i kritike s tim u vezi idu i na adresu tog bloka. Ovaj tekst je i o tome. Evo, ovako. Kada su SDP i Kukuriku došli na vlast smjelo se očekivati da će voditi računa o tekovinama antifašizma malo više od prethodne garniture, ipak je Milanovićeva stranka službeni slijednik hrvatskih komunista, koji su bili predvodnici NOB-a. Ili, dobro, ako su ta očekivanja i bila pretjerana, nije valjda bilo pretjerano očekivanje da u tome neće pasti ispod razine Tuđmana, a baš to se dogodilo. Ovih dana iz Banskih dvora puštena je informacija da će se ukinuti Dan antifašizma kao neradni praznik, te da će se pokrenuti stečaj lista Vjesnik, pokrenutog na početku antifašističkog rata.

U redu, ovo prvo uvezano je u širu inicijativu, u okviru koje bi kao neradni bili brisani i Dan državnosti i Tijelovo. Ali, kako je Dan antifašizma jedini antifašistički praznik, dok praznika i raznih obljetnica vezanih uz hrvatsko državno osamostaljenje ima više, a vjerskih pogotovo, od kojih se čak sedam praznika ne smije ni pomisliti dirati jer tako nalaže ugovor s Vatikanom, jasno je tko je tu izvukao deblji kraj. Naravno da je onda ukidanje Dana antifašizma izazvalo ljutnju među antifašistima i u dijelu javnosti, na što su se na Gornjem gradu mudro pozvali na razlog ekonomičnosti i štednje, ali tek tu moraš biti sumnjičav.

Kada god od naprednih novoliberala, a takvi su ovi naši, slušaš o štednji u čisto političkim pitanjima, možeš biti siguran da im je srce prešlo na desnu stranu, i to se stvarno u ovom slučaju potvrđuje. U slučaju Vjesnik još i više. Ta novina doista ima nikakvu tiražu i još nikakvije novinare, koji zaslužuju da ih se podrži upravo onako, nikako, kako su oni podržali, recimo, novinare Danasa ili Ferala kada su ta dva tjednika svaki u svoje vrijeme ugašeni. Ali, dok god Vjesnik nosi ime koje nosi trebalo bi ga smatrati zaštićenim kulturnim dobrom, i ne znam što se protiv toga može beknuti ako istodobno uz državnu potporu i dalje izlaze neke, također tržišno pobačene, ekstremno nacionalističke, čak granično proustaške tiskovine.

Uostalom, ako je Slobodna Dalmacija sačuvala svoje ime, također baštinjeno iz NOB-a, čak u doba najveće nacionalističke groznice devedesetih, baš bih volio čuti zašto to nije moguće s Vjesnikom danas, kada je ta groznica navodno izliječena receptima iz bruxelleske ordinacije. Tako ova priča navodi na dva porazna zaključka o sadašnjoj vladajućoj postavi na Pantovčaku i u Banskim dvorima. Prvi je, rekoh, taj da je ona prihvatila ideju pomirbe u najprimitivnijem plemenskom obliku po kojem je to isključivo stvar koja se ima obaviti među Hrvatima. Zato u tome nema Vukotoća, niti ga može biti.

Drugi je zaključak da je izvršeno fasadno, kozmetičko preuređenje ideje pomirbe, tako da ona izaziva što manje starih svađa i podjela, pa se neće ohrabrivati najiritantniji oblici veličanja ustaštva, ali neće se bogami ohrabrivati ni antifašizam. U tome je vidljiv utjecaj Sanadera. Jer, nakon što je on uveo disciplinu u redovima, radikalnih, profašističkih nostalgičara, oslonjenih na desne rubove HDZ-a, isto nova vlast nastoji učiniti sa ‘svojim’ antifašizmom. Problem je, međutim, koliko se antifašizam više uopće može smatrati nečim što pripada njoj.

Zapitali su se to ovih dana i u krovnoj organizaciji hrvatskih antifašista (SABA), iako je inače ne krasi preveliko junaštvo u komuniciranju s državnim vlastima. Nadovezujući se na otvoreno pismo povjesničara Danijela Ivina predsjedniku Sabora Borisu Špremu, i oni su zatražili da novi saziv parlamenta prestane s pokroviteljstvom nad komemoracijom na Bleiburgu. Šprem je ljubazno objavio samo da je zaprimio zahtjev, ali ne i kada će biti razmotren, to je odgodio za ne zna se kada. Valjda računa da je u sporu s ostarjelom partizanijom vrijeme ipak na njegovoj strani.

T-portal