IBRO BOROVINA – NAJBOLJI UČITELJ NA SVIJETU

Autor/ica 3.2.2012. u 21:37

Povezani članci

Veliki dio moga života vezan je ža školu i raznim povodima sam bio u stotinama škola širom Bosne i Hercegovine, pa i izvan. Družio sam se u brojnim prilikama sa učenicima, nastavnicima i roditeljima, a i sam sam radio jedanaest godina kao prosvjetni radnik i zato o temama vezanim za školu rado pišem. Danas sam se sjetio jedne osobe za koju mislim da zaslužuje posebnu pažnju, a sad ćete vidjeti zbog čega.

Nastavnika Ibru Borovinu prvi put sam vidio na jednom seminaru nastavnika u Srajevu gdje se za riječ javio kao autor udžbenika Poznavanje prirode i društva za treći razred. Rekao je nekoliko rečenica iz kojih sam mogao zaključiti da je odmjeren čovjek i da za ono što priča ima argumente; da nije arogantan, ali da ima čvrst stav o onome što govori; da djeluje ubjedljivo i autoritativno, kao i da nije plašljiv, da se ne boji reći ono što misli. Tada se nismo sastali, nismo se direktno upoznali, osim što smo obojica, svaki iz kraja sale u kom se nalazio, ponešto rekli. Sa njim sam se sreo tek neku godinu kasnije kad sam u njegovu školu „Safvet-beg Bašagić“ u Sarajevo dolazio nekim povodom vezanim za udžbenike.

Kako je upravo zvonilo za početak posljednjeg časa tog dana, on me zamolio da idem s njim u razred i sačekam tamo da poslije nastave porazgovaramo, a, kad sam već tu, i da predstavi djeci pisca čiju knjigu Malo sutra imaju u lektiri upravo sad, u trećem razredu, kao i pjesmu u Čitanci. Ni ja nisam imao nikakav bolji plan pa smo tako i uradili. Uskoro smo se našli u učionici, on me predstavio učenicima, a tad smo zaključili da je najbolje da im sutra dođem u goste na jedan sat kad će obrađivati moju pjesmu. Tako smo i uradili, ja sam sjeo u zadnju klupu i dalje pratio nastavu zajedno sa učenicima.

Ali, kakvo je to prijatno iznenađenje za mene bilo! Ne znam da sam u životu bio na ljepšem času! Učili su o osobinama vode, i ono što me je fasciniralo bilo je to na kakv način je nastavnik Ibro svojim učenicima objašnjavao lekciju. Svaka tvrdnja bila je potkrijepljena ogledom koji ju je dokazivao, ali na način koji nije dozvoljavao nikakvu dilemu, koji nije ostavlja mogućnosti djeci da ne zapamte to što su učili. Učenici su se prosto utrkivali ko će prije i razložnije objasniti šta zaključuje iz ogleda. U sveskama su već imali nešto zabilježeno u vezi s ovom lekcijom, a sada su dopisivali nova saznanja. Na kraju je bilo očigledno da su baš svi sve razumjeli, da ova djeca kod kuće neće ni imati potrebe da bilo šta više uče iz današnje lekcije. Posebno me se dojmilo to što djeca nisu ni obraćala pažnju na zvono koje se oglasilo kao znak da je nastava završena, što im je sat prebrzo završen. Znam kako u mnogim školama na znak zvona skaču i bježe iz škole kao da bježe iz ropstva u slobodu, a ovo ovdje… Nastavnik ih je ipak opomenuo da su za danas završili i da će se sutra vidjeti, kao i da pročitaju pjesmu koju će sutra obrađivati.

Bilo mi je ovo veliko osvježenje, a posebno me je radovalo što sam vidio koliko se učitelj unosio u svoj posao, koliko je u njemu uživao. Bio je već blizu penzionerskim danima, s toliko entuzijazma i ljubavi je radio svoj posao, kao da je na samom početku karijere. Jasno je da će od toga najviše profitirati njegovi učenici, ali i društvo u cjelini. To me je neizbježno navelo da pomislim na suprotnost – jednu mrzovoljnu mladu učiteljicu iz neke škole koju sam posjetio usred nastave, baš kad je puštala učenike kućama kako bi ona na miru pogledala TV sapunicu, što su djeca jedva dočekala, jer su tako ostavljali dosadnu školu iza sebe i odlazili za zanimljivijim sadržajima. Već sam se počeo radovati sutrašnjem danu i novom susretu sa ovim dobrim nastavnikom i njegovim učenicima.

Sutradan sam, po običaju, došao na vrijeme, i sa velikim zanimanjem sa nastavnikom ušao u učionicu. Tema očekivana – moja pjesma Oblačak, ali nije mi bilo očekivano da ću i ja nešto naučiti o pjesmi koju sam baš ja napisao i za koju sam mislio da je niko ne može poznavati bolje od mene. Zbog načina na koji je ovaj nastavnik predstavio tu pjesmu učenicima, i meni je postala draža, mada mi je do tada izgledala sasvim obična, čak ispod nekog mog prosjeka. Uvjerio sam se da je nastavnik već naučio i učenike da ono što čitaju znaju i analizirati, raščlaniti, pogledati i iz drugih uglova. Pročitati i ono što „piše između redova“. Ni jučer ni danas u ovom razredu nisam zapazio da neko dijete nije nešto shvatilo, bilo je samo pitanje ko zaslužuje „jaču“ peticu od koga. Pitao sam se čak: nije li možda ovaj nastavnik sebi probrao samo najbolje učenike, ali znam da u školama nije takva praksa i da to nije moguće.

Iz škole sam otišao u nekom blagom transu, kao da sam opijen čarobnim napitkom sreće. Pitao sam se jesu li učenici u ovoj školi, njihovi roditelji, pa i ostali nastavnici, svjesni koliko su bogati što imaju ovakvog učitelja? Je li predviđena neka posebna nagrada, bar priznanje ili pohvala za one koji ovako vrhunski obavljaju svoj plemeniti posao prosvjetnog radnika? Eh, kada bi svi bili ovakvi! Bio bih spreman i dodatno iz svog džepa platiti kada bi bilo moguće da mi djecu uče ovakvi nastavnici!

Prošlo je već više godina od tog događaja. Nastavnik Ibro i ja se nismo od tada više sreli, mislim da smo se samo još dva-tri puta čuli, a ja ga se još uvijek sjećam, uz njegov nesebičan rad pamtim mu ime i divim mu se. To je najbolji dokaz koliko vrijedi, kakav je utisak ostavio na mene. Danas, kad sam ga se po ko zna koji put sjetio, odlučio sam napisati ovaj tekst, da mu se bar dijelom odužim za njegov neprocjenjivi doprinos u usmjeravanju naše djece na pravi put. Ukucavajući njegovo ime na internetu, shvatih da je već u penziji, ali i vidjeh da ga se njegovi učenici još sjećaju. Jedan od njih je napisao: „Najbolji učitelj na svijetu je ipak Ibro Borovina“. Hvala ovom učeniku što zna cijeniti pravu vrijednost, ali i što mi je dao ideju za naslov, a njegovom najboljem nastavniku želim ugodne penzionerske dane, jer on ih je sigurno zaslužio.

Tagovi: Sarajevo