IVO KOBAŠ: HASE – VOLIO JE, I BIO JE VOLJEN

Povezani članci

• Joahim Lev o “malim” i “velikim” fudbalskim nacijama
• PA DOBRO, DOKLE!?
• Pokrenimo se – podržimo Domagoja Margetića!
• Dijaspora pomaže BiH da preživi
• Konferencija: Svedočanstvo. Komemoracija. Blagostanje.
• Kvržić: Poziv selektora nikada se ne odbija

O Asimu Ferhatoviću Hasetu su napisane mnoge priče još za vrijeme njegova života, i čini se da će se još dugo pisati. To je pouzdan dokaz da on nije bio samo dobar sportist, nogometaš, nego da je bio prije svega dobar i veliki čovjek. Još se može napisati bezbroj priča o njegovoj ljudskoj veličini. Evo, sad kad sam odlučio i ja nešto napisati, u pravoj sam nedoumici koji detalj iz njegovog života da opišem? Koju temu, koju njegovu osobinu ili djelo istaći? Ne spadam u one koji znaju mnogo o ovom velikanu, i mogu zamisliti na kakvoj su tek muci u ovakvoj situaciji oni koji su s njim duže živjeli, družili se, provodili lijepe i tužne trenutke…
Pitam se, da li da pišem o tome kako je njegova žena Vahida nakon više od dvije decenije nakon muževe smrti saznala od prijatelja kako mu se jedan hodža još za Hasetova života u povjerenju žalio da mu je prosto neugodno od Haseta uzimati toliki novac? On je plaćao troškove dženaze za sve siromahe odreda, za koje nije imao ko platiti.

Hase

Niti Vahida niti bilo ko od ukućana nisu znali za to, mada ga je supruga u svemu podržavala i nikada mu nije prigovarala što je toliki novac trošio na pomoć drugima.
Ili da pišem o tome kako je u svojoj ćevabdžinici nahranio mnoge gladne koji nisu imali novaca ni za jedan obrok? Ili o tome kako se družio sa malim ljudima, kako je posebno zastajao de se pozdravi i porazgovara sa onima koje su mnogi zaobilazili u širokom luku, ne želeći ih ni pogledati, a  kamoli pozdraviti, ili, nedajbože, nekako im pomoći? Da, Hase se i družio najviše sa onima koji su mali, od kojih ne da nije imao pomoći, nego je on njih pomagao. Njegova veličina i jest u tome što je uvijek bio mali, samo mali, obični čovjek, i to do te mjere da je u tome bio prava ljudska veličina, gorostas od čovjeka.

Obični ljudi su ga zato voljeli, iskreno i nesebično, ali ga nikada nisu mogli voljeti onoliko koliko je on volio njih. On je bio toliko velik, da se to iz blizine nije moglo ni primijetiti. Kao što veličinu nebodera možete sagledati tek kada se od njega odmaknete. Takovoga čovjeka mogli su ne voljeti samo oni ljudi koji su, zahvaljujući takvim njegovim osobinama vidjeli da su oni suprotnost svega onoga što je Hase, i samo ti ljudi su mu zamjerali što im je pred lice stavljao ogledalo u koje oni nikada nisu željeli gledati.
Ili da pišem o nekom od njegovih brojnih sportskih poteza, jer na tom polju je ostavio neizbrisiv trag i o tome je najlakše pisati? Ili, možda o tome kako je i na svoju djecu prenio neke svoje najbolje osobine, kako je sigurno da bi imao razloga ponositi se njima? Bilo šta da izaberem, znam da bi se rezultat sveo na isto – to bi bio još jedan dokaz koliko je Hase bio veliki i koliko je opravdanja u poznatoj sintagmi: Jedan je bio Hase. Zato evo jedne obične priče, jedne sličice iz njegovog života koja će samo biti nova kockica u mozaiku o Hasetu, nezaboravnom, velikom čovjeku koji je volio ljude i bio od njih voljen.
Tog dana se, kao i obično, Hase vratio sa napornog treninga, još blatnjav i nestrpljiv da se ide istuširati. Taman kad se vratio iz kupatila, došao mu je brat. Inače, brat je odnedavna bio oženjen katolkinjom iz stare Pazove, medicinskom sestrom, koja je u novoj sredini za kratko vrijeme već postala poznata po svom vrijednom radu, kako na radnom mjestu, tako i kod kuće. U svom novom domu na Vratniku, gdje su živjeli uglavnom muslimani, ona je upravo dočekala svoj prvi Uskrs, bez ikakvog iskustva kako se ponašati u takvoj prilici u novoj, drukčijoj sredini.
Hase se, po običaju, s bratom prvo pozdravio i upitao kako su njegovi, kako je snaha, na što mu je brat odgovorio:
„Eh, kako je!? Eno je tuguje. Danas joj je Uskrs, a ništa nije onako kako je ona željela da bude.“
„Kako, u čemu je problem?“, nije bilo jasno Hasetu.
„Pa, ona je mislila kako će i ovdje imati brojne goste, kako će ljudi navraćati da joj požele sretan Uskrs, da će doći nešto pojesti, popiti, zasladiti se, porazgovarati. Uveličati joj blagdan. Uzela je još jedan slobodan dan na poslu u bolnici da sve dobro pripremi, napravila svakakvih jela, okitila cijelu kuću i dvorište, poiznosila svoje najljepše ručne radove… Ali niko joj još nije došao, a podne je odavno prošlo. Ljudi su je malo čudno gledali kad ih je pozivala, to im je bilo nešto novo i neuobičajeno.“
„Ma, ne mogu vjerovati! Zar baš niko nije htio navratiti?!“, čudio se Hase.
„Niko, baš niko!“
Hase je ustao, napravio nekoliko koraka po sobi, a onda odlučno rekao svojoj ćerki Melki:
„Melka, zovi odmah mamu, neka ostavi to što šije, neka se ona lijepo obuče, neka i vas djecu lijepo spremi, tebi i seki neka stavi one vaše lijepe mašne, a i ja se idem obući, pa idemo kod amidžinice na Uskrs!“
Ubrzo je sve bilo baš kako je Hase zapovijedio. Njih četvero su razdragano išli ulicom, a ljudi koji su ih sretali,  a tamo su svi odreda znali Haseta, pitali su ih kamo su se uputili tako svečano obučeni, jer im nije bilo poznato da u blizini postoji ikakav značajan događaj.
„Idemo kod moje snahe proslaviti Uskrs“, sa neskrivenim ponosom je odgovarao Hase.
Kad su ušli u dvorište, snahinoj radosti nije bilo kraja. Suze su joj potekle od sreće. Ponudila je goste da odmah uđu u kuću jer je bilo prohladno, mada je proljeće već poprilično preovladalo. Međutim, Hase je želio da ostanu u dvorištu, da ih svi prolaznici i komšije vide. Tako je i bilo – svi koji su prolazili, a Haseta su baš svi znali, pitali su se šta je razlog tom familijarnom okupljanju, na što su oni odgovarali da su došli proslaviti Uskrs. Uskoro su svi saznali kako se kod Hasetove snahe slave i njeni  vjerski praznici, i naikada više nije se desilo da su oni bili bez gostiju. Naprotiv!
Eh, kako nam u ovom vremenu nedostaju ovakvi ljudi kao Hase! I sada, četvrt stoljeća nakon što nije među nama, on nam svojim djelima pokazuje pravi put, uči nas da i mi budemo časni  ljudi. Uči nas da volimo, jer samo oni koji iskreno vole, iskreno su voljeni. Da, istina je – jedan je bio Hase!

Ivo Kobaš

ASIMU FERHATOVIĆU HASETU

Volio je loptu,
Koševo i Vratnik.
Osobine pravog
sportaša ga krase.
Volio je nad sve
svoje Sarajevo,
Bosnu i svijet cijeli,
zauvijek naš Hase.

On je male ljude
uvijek razumio.
Sve im je davao
ne misleći na se.
I on sam je tako
s njima malen bio,
malen, a veliki
naš ljudina Hase.

Životu sve dade,
uzor mnogim bješe,
a on od života
samo uze za se
da drugima dane
krasi, olakšava,
uživajuć u tom –
dobri čovjek Hase!

I sad, kad ga nema,
o njemu se priča.
I sad mu se dive,
o njemu sve zna se.
Njegova su djela
i sad nam putokaz.
Zato mu kličemo:
„Volimo te, Hase!“

Hase