Marinko Čulić: Ekshumacija jednoumlja

Povezani članci

• Zašto je policiji bitniji Nele od antifašista na Partizanskom groblju?
• LJUBAVLJU SE SUPROTSTAVLJA SVAKOM ZLU
• GERILA OTKRIVA: Zdravstvenim radnicima povećavana primanja pred izbore, a smanjivana poslije izbora
• Četiri osobe poginule, više od stotinu ozlijeđenih u nevremenu u Hrvatskoj
• Milanovića i Plenkovića “ujedinio” Thompson: Pjevali “Herceg-Bosno, srce ponosno”
• U kojoj državi živimo

Ali, kako se nacija u Hrvatskoj i šire pokazala kao dominantnija i žilavija od vjere, ipak se Crkva morala više uklopiti u nju nego obratno. Svejedno, ovako visoke ambicije traže maksimalnu unutrašnju mobilizaciju i homogenizaciju, i to objašnjava zašto se u Crkvi “lijeve” disidente uvijek striktno nadziralo i ograničavalo (osim na Grubišića, to se odnosi i na sve spomenute hrvatske teologe, koji su se pojavili u ozračju Drugog koncila), dok se radikalnu, proustašku crkvenu desnicu nikada nije diralo. To će reći da se u tretiranju svoje unutrašnje opozicije Crkva sasvim izjednačila s tvrdokornim komunistima, što znači da se i na nju podjednako odnosi poznata Staljinova rečenica o vlastitoj “ljevici kao najgoroj desnici”. A to se sada može reći i za HDZ.

Ovih dana dvojica Splićana praktički su istodobno isključena iz dviju najmasovnijih organizacija i sljedbi koje danas postoje u Hrvatskoj. Najprije je Jerko Rošin izbačen iz HDZ-a, navodno zbog intervjua u kojem je kritički govorio o gubitku izbora svoje dojučerašnje stranke, uz riječ-dvije pohvala pobjedničkoj koaliciji. A nedugo zatim suspendiran je i svećenik Ivan Grubišić, navodno zbog bavljenja politikom, jer je na proteklim izborima uspio sa svojom neovisnom nestranačkom listom i još jednim zastupnikom ući u Sabor. U oba slučaja kažem navodno, jer su pravi razlozi drugdje i sasvim su slabo prikriveni. Rošin nije jedini kritizirao izborne rezultate HDZ-a, štoviše, to je sada ultimativni običaj i u najvišem rukovodstvu ove stranke (Bebić, Milinović, Hebrang, Jandroković…), a Grubišić nije prvi crkvenjak u Saboru i u špici hrvatske državne vlasti. Dakle, stvarne razloge treba tražiti drugdje, za što ne treba puno vremena ni napora, jer ih je sasvim lako naći.

Rošin je deklarirani prijatelj Ive Sanadera, što mu je i jedina referenca, jer ni u politici ni u, kažu, arhitekturi, nije ostavio više od pilećeg traga. Pa ipak, u njemu je prepoznata velika, ogromna opasnost, jer pripada taboru nezadovoljnih koji poslije izgubljenih izbora osporavaju lidersku poziciju Jadranke Kosor u HDZ-u. Dakle, kao sanaderovac je personifikacija i onih koji sa Sanaderom nemaju ništa, ali bi u političko ništa željeli ubaciti i Jadranku Kosor, jer je više ne žele vidjeti na čelu stranke.

S Grubišićem je sasvim slično. Ne smeta on zbog ulaska u politiku, nego zbog otvorenog osporavanja sadašnjeg položaja Crkve, što je vrlo usamljena, praktički izolirana pozicija među katoličkim svećenicima danas. Nešto slično može se naći tek kada se ode više godina unatrag i dođe do imena uglednih teologa i spisatelja kalibra Tomislava Šagi-Bunića, Vjekoslava Bajsića, Josipa Turčinovića, Željka Mardešića… Oni su to radili i s više teološke dubine od Grubišića, ali nitko od njih više nije u životu (od živih treba im pridružiti Bona Zvonimira Šagija i jedva ikoga više), a i da jeste, nitko od njih nije se približio otvorenosti i vehementnosti suspendiranog splitskog svećenika (osporava hrvatski ugovor s Vatikanom i vjeronauk u školama, da spomenem samo ono što najviše žesti naoštreni vrh crkvene hijerarhije).

Nakon isključenja, Rošin se požalio da je to učinjeno antistatutarno, a Grubišić je najavio žalbu, ali s uočljivim krzmanjem, dobro znajući da ona nema nikakvog izgleda. Katolička crkva i HDZ danas su najkonzervativnije i najautoritarnije organizacije u Hrvatskoj i jedne od sasvim rijetkih u kojima je članstvo dobrovoljno, ali još prakticiraju kazneno discipliniranje svoga članstva. Taj anakronizam utoliko više bode oči što obje imaju u bližoj i daljoj prošlosti na duši neke kardinalne grijehove koji ih diskvalificiraju da sude drugima, pogotovo ne ovako oštro. Katolička crkva još nije sprala sa sebe sramotu klimoglavog pristajanja ili čak otvorene kolaboracije s naci-faši-ustaškim režimima, a u međuvremenu si je navukla na vrat i ovu sa seksualnim iskorištavanjem maloljetnih vjernika, koju je jedva išta više okajala. HDZ se, pak, ni uz neke stidljive pokušaje nije oprao od blamaže s tajkunskom privatizacijom, niti s “privatizacijom” Hrvatske u kroatocentričnu državu samo jednog etnosa, a sasvim polovično to je učinjeno s korupcionaškim aferama iz prošlog desetljeća.

Da mizerija ove priče bude veća, Jerko Rošin uopće nema ambiciju dovoditi u pitanje ove dubinske deformacije HDZ-a, štoviše, kada bi to i htio, nema minimalnu intelektualnu aparaturu potrebnu za to. S Grubišićem je bitno drukčije, on hoće i zna kritički govoriti o Crkvi, ali i kod njega se pretjeruje u pogledu subverzivnosti, a pogotovo kada ga se uspoređuje s promarksističkim latinskoameričkim teolozima oslobođenja. U njegovim upornim zagovaranjima morala i čestitosti u politici fali ono isto što fali i službenoj Crkvi kada zagovara veću socijalnu solidarnost u društvu i grmi protiv nezasitnog, razgoropađenog kapitalizma. Fali jasna slika da se ništa od toga nije dogodilo slučajno, nego je rezultat objektivnih interesnih i klasnih odnosa u društvu, pa se pukim moralističkim prodikama ne može ni ukloniti. Teolozi oslobođenja to su bili sasvim osvijestili i zato i jesu pometeni. Štoviše, pometeni su s toliko odlučnosti i žestine kakvu Crkva, uz rijetke i nedovoljne izuzetke u koje Hrvatska ne spada, nikada nije pokazala prema zločinima nacifašizma (zato Grubišić više neće moći služiti misu, ali hoće svi koji su držali, i još drže, mise za Antu Pavelića u Zagrebu, Splitu itd.).

U zatiranju teologije oslobođenja prednjačila su obojica posljednjih papa, Benedikt XVI i Ivan Pavao II, a na Kaptolu sigurno posebno likuju zbog ovog drugog. Kada je, sigurno misle, taj Hrvatima omiljeni papa mogao natjerati na skidanje svećeničkog habita jednog svjetski uvaženog Leonarda Boffa, zašto oni ne bi mogli splitskog župnika Ivana Grubišića?! No, klimava je to usporedba. Tamo gdje je Ivan Pavao zaribao, zaribali su i na Kaptolu, ali tamo gdje je on pogodio, njih nije bilo, i još nema ni blizu. Točno je, naime, da je konzervativni Poljak Wojtyla bio kaplarski krut u utjerivanju unutarcrkvene discipline isto koliko i u beskompromisnom inzistiranju na crkvenim dogmama. Ali, preuzevši papinsko ime od dvojice uvaženih prethodnika zaslužnih za preporoditeljski Drugi vatikanski koncil, održan 1962-65. (Ivan XXIII, Pavao VI), on je bio i veliki zagovornik otvaranja Katoličke crkve prema drugim crkvama i religijama, posebno pravoslavnoj i židovskoj. A toga u ovdašnjoj Katoličkoj crkvi nema baš ni mrve. Ona je stup političke, nacionalne i vjerske isključivosti u Hrvatskoj, slučaj Grubišić to samo potvrđuje, koji lahor posttuđmanovskih promjena nije ni okrznuo, zapravo prije se može reći suprotno.

Nakon Tuđmanovog odlaska, ona je, po svemu sudeći, zaključila da je sada na njoj da preuzme stožernu ulogu u hrvatskoj politici, a time je praktički samu sebe definirala kao najreakcionarniju snagu u društvu. Namjerno ne bježim od izraza “reakcionaran” iz komunističkog vokabulara, jer iako su komunisti pretjerivali u represiji nad njom, posljednji su na ovom prostoru koji su jasno vidjeli tu njenu stožernu ambiciji. Ta ambicija cilja na to da religioznost postane glavni regulator u društvu, glavniji i od nacije, zbog čega je bilo i povremenih napetosti između Tuđmana i Kaptola. Ali, kako se nacija u Hrvatskoj i šire pokazala kao dominantnija i žilavija od vjere, ipak se Crkva morala više uklopiti u nju nego obratno. Svejedno, ovako visoke ambicije traže maksimalnu unutrašnju mobilizaciju i homogenizaciju, i to objašnjava zašto se u Crkvi “lijeve” disidente uvijek striktno nadziralo i ograničavalo (osim na Grubišića, to se odnosi i na sve spomenute hrvatske teologe, koji su se pojavili u ozračju Drugog koncila), dok se radikalnu, proustašku crkvenu desnicu nikada nije diralo. To će reći da se u tretiranju svoje unutrašnje opozicije Crkva sasvim izjednačila s tvrdokornim komunistima, što znači da se i na nju podjednako odnosi poznata Staljinova rečenica o vlastitoj “ljevici kao najgoroj desnici”. A to se sada može reći i za HDZ.

Ta stranka je isključivanjem Rošina, koliko god ovaj beznačajan bio, trasirala sasvim novi trend. Doduše, ovakvih izbacivanja bilo je i prije, ali ne treba zaboraviti da je HDZ osnovan, a to bi i danas htio biti, kao svenacionalni pokret, koji je okupljao doslovce svakoga tko mu je htio prići, i da pritom ni čudovišni raspon udbaši-ustaše nije bio nikakav problem. Naravno da ti odličnici nisu nikada bili za modernizaciju i demokratizaciju stranke, koja je sve više sličila na zarđalu brodsku olupinu koju su na površini držali samo ritualno “jedinstvo” i, iznad svega, vlast. Sada, kada je ostala bez vlasti, počela je bespoštedna borba oko toga tko će se domoći kormila, ali bez najmanje rasprave o tome gdje je stranka danas i gdje će biti sutra.

Taj brod, nakrcan ekshumiranim duhovima prošlosti, naprosto plovi u čistu neizvjesnost. I nitko ne zna gdje će i kako završiti.

Novossti