Dvadeset godina od otvorenog pisma Tuđmanu

Povezani članci

• Priča o mitskom klubu: Kako je jedan pogodak stvorio Zubandan!
• Boris Pavelić: Naše društvo je nepovratno izolacionističko, zatvoreno, ksenofobično i inzularno
• S Kristom u Auschwitz
• Božica Jelušić: KRIK
• Tomislav Jakić: JADNA EVROPA
• VIKTOR IVANČIĆ: PERADARSKA FARSA

Prije dvadeset godina, 6. siječnja 1992.godine, na sv. Tri kralja,  Miljenko Jergović, Ivo Komšić, Ivan Kordić, Ivan Lovrenović i Mile Stojić, napisali su,  potpisali i uputili Otvoreno pismo tadašnjem predsjedniku Republike Hrvatske  Franji Tuđmanu. U pismu ga dramatično upozoravaju kako se Bosna i Hercegovina nalazi pred  političkim nestankom „ a da se njezin narod o tome nije imao priliku demokratski izjasniti“, te da je dio tog „naroda“ i 750.000 Hrvata, „raspoređenih na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine“.

Ovo pismo su njegovi autori  pravdali svojom odgovornošću pred poviješću, svojom zemljom, svojim narodom, svojim obiteljima i tražili su ništa manju odgovornost od Tuđmana koji je u svojim  tadašnjim „analizama“ cijepanje BiH proglasio „dugoročnim interesima sva tri naroda i interesima stabilnosti u ovom dijelu Evrope“.

‘Danajski dar’

„Vi tako, (nastavlja se u pismu), i ovom prilikom, ne propuštate pokazati svoju već dokazanu gluhoću i neosjetljivost na stvarne dugoročne interese naroda Bosne i Hercegovine, a osobito hrvatskoga. Nije nam jasno kako ćete objasniti vlastitoj političkoj javnosti, kojoj ste, valjda, odgovorni, kako su se to odjedamput počeli idealno podudarati Vaši pogledi i procjena interesa s Miloševićevim i Karadžićevim?“

Autori pisma u tom trenutku nisu mogli ni slutiti da je upravo Tuđman bio inicijator dogovora s Miloševićem o etničkoj  podjeli BiH, o „ kompaktiranju teritorije“ i „humanom preseljavanju naroda“, što je dogovoreno, gotovo godinu dana prije pisma, u Karađorđevu, a precizirano u Grazu između Bobana i Karadžića, o čemu danas postoje mnoga i eksplicitna svjedočanstva i dokazi.

Zvanični Zagreb je pismo čuvao i objelodanio na dan međunarodnog priznanja RH, proglašavajući ga „Danajskim darom“, s jasnom uputom na skrnavljenje  svetkovine Tri kralja, kada je pismo nastalo. Umjesto stvarnog dara koji je u tom trenutku predsjedniku Republike Hrvatske  bio dragocjen kao politički putokaz i moralna opomena, pismo je dočekano kao izdaja,  a nad njegovim autorima je podignuta anatema i otvoren politički lov. U prilikama koje je Tuđman proizveo sa svojim partnerima iz Karađorđeva u BiH, to je značilo da „svaka baba“ može na njih pljunuti a svaki naoružani razbojnik i zločinac može prema njima okrenuti oružje i upotrijebiti ga.

U retorici koja je uslijedila u Tuđmanovim medijima u Hrvatskoj i BiH, autori pisma su bili oličenje minulog komunizma, „srpski“ i „muslimanski“ zetovi, otpadnici naroda i sl. Nadmetanje u toj retorici postalo je sredstvo političkog i javnog prestiža u Hrvatskoj i „Herceg-Bosni“, te stvaranja i njegovanja „hrvatskog domoljublja“.

Prošlo je dvadeset godina od tada. Tuđmanova „gluhoća i neosjetljivost„ i ne samo njegova, za stvarne interese BiH i njenih naroda, posebno hrvatskoga, plaćena je sa preko 200.000 mrtvih, sa tri puta više od toga ranjenih i osakaćenih, sa dvije trećine razrušenih bosanskohercegovačkih domova i obitelji, sa prepolovljenim brojem Hrvata u BiH, sa podijeljenim bosanskohercegovačkim društvom i državom.  Takva politika je rezultirala s nekim  trajnim političkim i društvenim činjenicama u BiH.

Dogovori iz Karađorđeva i retorika nastala na njima odavno su postali anahroni. Međutim, baštinici te politike, u BiH i u okruženju , kao da su još u devedesetim godinama. Oni i dalje insistiraju na podjelama, za njih je još BiH vještačka država preko koje se trebaju riješiti povijesni odnosi Srba i Hrvata, pri čemu su državne insistucije i integralistička politika smetnje koje se moraju ukloniti.

Odstrel autora

U Hrvatskoj je nakon dvadeset godina Tuđmanova politika i zaostavština doživjela poraz. (onaj period od 2000-2004. se ne može brojati jer je služio samo za osnaživanje te politike).

Ako je Tuđmanu 1992. godine poziv na odgovornost spram vlastite države, spram BiH kao države i spram hrvatskoga naroda u njoj, poslužio za odstrel njegovih autora i za političko zbijanje  vlastitih redova, što bi ono danas moglo značiti novoj vladajućoj politici u Hrvatskoj? Da li će ta nova politika imati snage izaći izvan Tuđmanove matrice koja je nanesena na BiH prije dvadeset godina?  Ili će i ova politika nacionalizam i nacionalističke podjele u našoj zemlji promatrati kao sredstvo političkog discipliniranja, ne samo drugih, nego i Hrvata samih. Hoće li politički nacionalizam sa snažno izraženim nacizmom, nepoželjan za novu evropsku Hrvatsku, postati poželjno sredstvo političkog  utjecaja u BiH?

Najave antituđmanovske koalicije iz Hrvatske nisu ohrabrujuće. I u njihovoj retorici je ostala sintagma „vjerodostojni i nevjerodostojni“, „legitimni i nelegitimni“ Hrvati, tj. oni koji su remetilački faktor u još živom procesu podjele BiH i oni koji taj proces provode.

Politički baštinici Tuđmanove politike i kriminala u BiH, za njih mogu i dalje imati neku progresivnu ulogu iako ih u Hrvatskoj trpaju u zatvore. Dvostruke aršine demokracije nova hrvatska vlast je već demonstrirala kada se određivala prema uspostavi vlasti u BiH.

Oni su se također pokazali i gluhi i neosjetljivi na činjenicu da su u BiH još živi sporazumi i iz Karađorđeva i iz Graza i da je ta gluhoća i neosjetljivost izravna podrška tim sporazumima.

Hoćemo li tu gluhoću i neosjetljivost ponovno platiti?

Izvor: Al Jazeera