PLEMENSKA POLICIJA

Autor/ica 7.1.2012. u 16:14

Povezani članci

PLEMENSKA POLICIJA

Pravo da se ne bude Srpkinja ili Srbin (Hrvatica ili Hrvat, što god) trebalo bi biti izjednačeno s pravom da se to bude, a ne da te plemenska policija zbog nepoćudnog izbora tretira kao duhovnoga invalida i moralnu nakazu

Ima li Milanka Opačić pravo da se ne osjeća Srpkinjom?

Branko Čolović, koji je u prošlom broju „Novosti“ objavio tekst pod naslovom „Iz tora u tor“, uz nadnaslov „Razlozi nacionalnog obezličenja potpredsjednice Vlade“, smatra da rečena političarka takvo pravo nema. Stoga će biti da on i gore postavljeno pitanje ne drži neumjesnim, iako ono – protivno boljim civilizacijskim običajima i uvažavanju minimalnih normi privatne slobode – ne može poslužiti kao povod za debatu, nego kao predložak za inkriminaciju.

Odatle vjerojatno proizlazi autorova potreba da krivotvori žanrovsku narav svoga uratka, pa jednu žalosnu optužnicu za nacionalnu izdaju, natopljenu etnomitologijom i pratećim intelektualnim šrotom, naziva „studijom karaktera“. Važnijim od otkrića što Milanka Opačić nije i zbog čega to nije, međutim, pokazuju se autorove upute o tome što bi ona trebala biti, naime, kakvom bi se to Srpkinjom imala ostvariti prema striktnim i zahtjevnim kriterijima Branka Čolovića.

Ja, razumije se, mislim da Milanka Opačić ima pravo ne biti što god joj se prohtije. Pravo da se ne bude Srpkinja ili Srbin (Hrvatica ili Hrvat, što god) trebalo bi biti izjednačeno s pravom da se to bude, a ne da te plemenska policija zbog nepoćudnog izbora tretira kao duhovnoga invalida i moralnu nakazu. To je ono što čini Čolović: prikači trobojni bedž na beretku, isuče oveću batinu ukrašenu nacionalnim ornamentima i ide sastavljati „studiju karaktera“.

Uglavnom, njega je konsterniralo to što se Milanka Opačić u jednoj televizijskoj emisiji odbila jasno etnički deklarirati, zgrozio se tom „građanskom mimikrijom“ i „nacionalnim obezličenjem“, nije se mogao načuditi što političarka „ne može preko usta prevaliti nacionalnu pripadnost“ i što „nema moći, hrabrosti i volje izgovoriti očito“.

Po čemu bi to, zanemarimo li onaj đodanovski nauk o šiljatim glavama, nacionalna pripadnost bila „očita“ – a napose zašto bi se ono što je „očito“ moralo „izgovoriti“ – meni, priznajem, uopće nije jasno, ili mi barem nije toliko očito da bih uspijevao izgovoriti, i sva je prilika da Branko Čolović raspolaže senzorima kakve ja ne posjedujem.

Da se zadržao na tome da skandalozni bijeg od srpstva potpredsjednice Vlade predstavi kao posljedicu oportunizma, kukavičluka, karijerne proračunatosti ili već nečeg sličnog, još bi ga se moglo razumjeti – mada ne i opravdati – no njegova potraga za „razlozima“ seže znatno dublje. „Svašta mi je padalo na pamet“, veli, „pa i ona krajnja, sasvim realna mogućnost da ona zapravo ne posjeduje čulo za nacionalnu pripadnost“.

Što bi to bilo „čulo za nacionalnu pripadnost“, skrušeno priznajem, također mi je posve nepoznato, a izgleda i Milanki Opačić. Zbog čega je mogućnost neposjedovanja spomenutog čula „krajnja“, odnosno fatalna, i da li u tom slučaju uopće zavrjeđujemo živjeti? Ne znam čak ni koji organ u Čolovića potiče rad „čula za nacionalnu pripadnost“. Onako laički, rekao bih da se zacijelo ne radi o mozgu, pošto stvar više vuče ka djelatnosti probavnoga trakta.

Tek, razvidno je da naš autor naciju razumije kao organsku tvorevinu, dakle biološki zadanu činjenicu, a postupak inkluzije kao neumitan organski proces, čiji eventualni izostanak svjedoči o „krajnjem“ – fatalnom – defektu. Koji god organ bio u pitanju – crijevni sustav ili nešto drugo – izgleda da se preko čula dolazi do svijesti, a prema iznesenoj „studiji karaktera“ Milanka Opačić i u tom pogledu djeluje kao pokvareni ljudski stroj:

„Ona očito nema svijest da je u njeno lično ime ugrađeno par vijekova prkosa, nepopustljivosti i čvrstine jedne nacije koja je izborila pravo da se u društvenoj sredini legitimira i tim načinom.“

Može li bljutavije i patetičnije? Može li taj zagovor čiste iracionalnosti predstavljati išta osim nastavka tradicije trovanja javnog prostora, navade koja se, uostalom, na ovim prostorima s neposustalim žarom njeguje već više od dva desetljeća, kako s hrvatske, tako i sa srpske strane?

Uživljavanje u etnomit od pojedinca evidentno zahtijeva veliku odgovornost, jer mora biti da nije lako egzistirati sa sviješću da ti je u „lično ime“ ugrađeno par stoljeća deseterački opjevanog kaosa, sklepanih legendi i slavnih katastrofa, pa ono – to „lično ime“ – i nije drugo nego prepoznatljivi nacionalni znamen, tako da i stavljanje potpisa na ček bez pokrića ispada takoreći povijesni čin, jer reprezentiraš mističnu snagu palih sunarodnjaka, među kojima su najcjenjeniji bili zadnje barabe i propalice, a sve vrijeme te prožima blaženi osjećaj da si važan jedino zbog reprodukcije organske zajednice i služiš kao apoen u njenom biološkom kapitalu. Čovjeka lišenog određenih čula i stanovite svijesti to navodi na pitanje: Nije li odlično ne biti ono što Branko Čolović propisuje da biti moraš?

Ipak, naturanje iracionalnog vrlo je racionalan oblik nasilja, budući da se radi o uskrati prava na individualnost. Čolović djeluje kao lik iz farse kada kod Milanke Opačić, zbog nacionalne nedeklariranosti, dijagnosticira „obezličenje“, sugerirajući kako je prihvaćanje kolektivnog identiteta jedini adekvatan način konstitucije ličnosti. Samo uz plemensku vatru individua će biti dostojno i doslovno oplemenjena. Na taj način ličnost može postojati tek kao dio uniformirane skupine, štoviše, pripadnost krdu presudna je karakteristika zdrave osobnosti, a izvan krda tumaraju „obezličena“ stvorenja, ne znajući ni kamo idu ni kome pripadaju.

Riječ je o klasičnome nacionalističkom manevru: naše „mi“ je obavezan preduvjet za tvoje „ja“. Ono „ja“ koje se opire asimiliranju u naše „mi“ bit će otpisano, i to tako što će se prokazati kao lažno „ja“ – „ja“ koje se kiti nepostojećom autonomnošću – pošto „ja“ izvan „mi“ ne može opstajati: ili pripadaš našemu „mi“ ili si dio onoga „mi“ kojeg tvore naši neprijatelji.

U pozadini ove ideološke formule – „Pripadam, dakle jesam!“ – krije se poruka da pojedinačni život ionako vrijedi sasvim malo, a ako još nije obilježen jasnom etničkom markacijom, tada ne vrijedi ništa, već predstavlja neosviješteno, neautentično i samim tim uzaludno i parazitsko trajanje. U poželjnijoj varijanti njegov se smisao iscrpljuje u samom pečatu, u činjenici da je on utkan u paukovu mrežu nacije, da svojom sićušnošću i najintimnijim svojim dijelom pripada kolektivnom organizmu i opslužuje „našu stvar“, što u krajnjoj konzekvenci znači da plemenski vođe – koji imaju direktan uvid u Više interese – mogu s njim činiti što ih je volja. Stvar koja u svakom slučaju ne smije biti propuštena je, dakako, obred žigosanja.

Još je grotesknije kada Branko Čolović spočitava Milanki Opačić da je, odričući se nacionalne identifikacije, „potpuno zanemarila istorijsku perspektivu“ i „tragični usud prostora na kojem živi“, kao da upravo mahnito vitlanje identitetskim zastavama – hrvatskim i srpskim – nije ponajviše pridonijelo „tragičnom usudu“ navedenog prostora i odredilo mu „istorijsku perspektivu“ pogodnu za zborne jeremijade i službenu povijest koja će se naricati uz loše ugođene gusle. Ili, ako će to Čoloviću biti „očitije“: kao da u srpskom stradalništvu nije bilo baš nimalo srpskoga doprinosa.

Najbolje se to vidi iz načina na koji autor razotkriva „ne-srpsko“ bivstvovanje i političko djelovanje potpredsjednice Vlade, što, čita li se u izvrnutom ključu, može poslužiti kao mali priručnik za obvezujuće iskazivanje plemenitih nacionalnih čuvstava:

„Da li je neko nekada čuo da se za govornicom u Saboru ili u nekom javnom nastupu prevarila, pa poput nekih njenih kolega izgovorila ‘hiljadu’, a o drugim obilježjima nacije u njenom djelovanju i ponašanju nema nikakvih tragova u javnosti? Upražnjava li možda nedjeljne odlaske u crkvu, čita Borislava Pekića na ćirilici, saosjeća sa problemima Srba u drugim krajevima, ili najprizemnije, raduje se pobjedama Novaka Đokovića? Čisto sumnjam…“

Svi važni punktovi iz kojih se crpe „obilježja nacije“ su tu: jezik, pismo, književnost, vjera, sport… Potrebno je samo prihvatiti zadane matrice i potvrditi se kao jedan od „hiljada“ i „hiljada“ srodnih. Ne trošiš li te klišeje tretirat će te poput nevjernika u hramu, plemenska policija posut će te katranom i perjem, čak i ako si deklarirani pripadnik plemena i pritom – za nevolju – radije čitaš Manna nego Pekića, možda još i nekog od prononsiranih domaćih izdajnika, ili pak umjesto za Đokovića navijaš za Nadala. Nacionalizam je sav predan iznalaženju folklornih izlika za banalni ritual žigosanja.

U stvarnosti, Branko Čolović nema blagoga pojma da li Milanka Opačić čita Borislava Pekića niti da li uživa u teniskom umijeću Novaka Đokovića, ali – budući da ona ne ističe svoje srpstvo na vidljivome mjestu – podrazumijeva kako Pekić i Đoković i ne trebaju biti u zoni njenog interesovanja. Što bi ne-Srbin čitao Pekića, k tome još na ćirilici? To će reći da i Pekić vrijedi zbog toga što je Srbin, pa tek u posljedici zato jer je pisac. Naime, to što je pisac važno je za srpsku književnost, za „obilježje nacije“, a ne za nešto tako „obezličeno“ kao što je literatura u općem smislu.

U ornamentalnom dijelu Čolovićeve „studije karaktera“ iscijeđena je prilična količina niskosti. Autor, na primjer, „pretpostavlja“ da je Milanka Opačić zabludjela u anacionalnu pustoš zahvaljujući „svojem marksističkom obrazovanju“; razmatra mogućnost da se „potiskivanje dogodilo još u formativnom, ranoadolescentskom periodu“, kada se „negira i potire sve, od roditelja preko nacije do emotivnog stanja“; a nije se libio posprdno istaknuti njene „visoke štiklice“, odnosno njezinu ženskost, valjda kao urođenu anomaliju, i ponuditi idealnu mušku osobu „s kojom bi rado legla e kad bi mogla“. Još jednom: „s kojom bi rado legla e kad bi mogla“!

Moguće je da je u taj gard, kao i u „lično ime“ Branka Čolovića, također ugrađeno par vjekova prkosa, nepopustljivosti i mačističkog drkadžijstva. Tu se već dosta dobro vidi da je jahanje na etnomitu – a zarad duhovnog jedinstva, zbijanja redova i kontinuirane borbe za „našu stvar“ – ponajprije muška priča, što autoru ostavlja slobodu da nastupa kao Srbin s nabreklim osobinama, po uzoru na hrvatskog parnjaka koji je saborsku zastupnicu lakim pokretima vilice degažirao na madrac, tamo gdje joj je u plemenskom rasporedu ljudstva mjesto.

Od slične je vrste i invektiva da „sve ono što gospa ima, društveni status prije svega, duguje nacionalnom imenu, i to ne zato što je nacionalista, već zato što je u stranku ušla iz tzv. nacionalne kvote“. To da je SDP regrutirao kadrove iz nekakve „tzv. nacionalne kvote“ dosad je bio nepoznati podatak, pa bi bilo zgodno da ga Čolović argumentira, no i uz lakomislenu pretpostavku da je točan, vrijedi notirati njegovu sukobljenost sa zdravim razumom: nije li kontradiktorno smatrati da je srpska nacionalna pripadnost početkom devedesetih bila politički unosna, da bi danas – kada je antisrpsko raspoloženje u Hrvatskoj nesumnjivo splasnulo u odnosu na olovne godine – predstavljala nepodnošljivo opterećenje?

U svakom slučaju, za Čolovića, nacionalni identitet još uvijek je prvorazredan politički pojam, faktički jedini operabilan. To znači da središnje političko pitanje ne glasi: što mi radimo? nego: tko smo mi? A da bismo na to uspjeli bez prestanka odgovarati valja se postrojiti, žigosati, deklarirati svoje pripadništvo, raskrinkati „građansku mimikriju“, angažirati posebna čula i specifičnu svijest, te naposljetku izbrisati razliku između nacionalnog prebrojavanja i javne djelatnosti.

Nije rečeno da tu mora prevladati zagušljiva samodovoljnost, pogotovo ako se muževno pristupi javnom poslu. Branko Čolović neće se libiti uspostaviti kontakt i s nekim kao što je Milanka Opačić, ali bi to najradije izveo užarenim gvožđem po bedru.

Novossti