Igranje strahovima

Povezani članci

• Goran Sarić: Džihad, iliti shvatanje neshvatljivog
• Ni početak, ni kraj: TKO JE ŠOKIRAN – LAŽE, ILI JE GLUP
• Dragan Markovina o mitskom klubu: Velež je klub raje, ljubavi, ponosa i prkosa
• Brammertz: Srbija se ozbiljno ne bavi hapšenjem Ratka Mladića
• Napadnut je mir u BiH
• Evo Kapetana, pisaćemo novine!

Postizanje sporazuma  – već i samo po sebi i nezavisno od toga koji su sve ustupci napravljeni i koji sve principi žrtvovani – dobra je vijest.

Predsjednik Socijaldemokratske partije BiH, Zlatko Lagumdžija, učestvujući krajem novembra u raspravi o Bosni i Hercegovini u Centru za strateške i međunarodne studije u Vašingtonu, pokušao je publici, obično naklonjenijoj ideji multietničke države nego etničkim diobama, objasniti razloge jednogodišnje blokade formiranja državne vlasti nakon lanjskih oktobarskih izbora, ukazivanjem na sukob tih dviju vizija bosanske budućnosti.

Pri tome je za favorizovanje etničkog nad multietničkim okrivio i međunarodne predstavnike koji u posjetama Bosni i Hercegovini, vođeni logikom Dejtonskog sporazuma, redovno traže kao partnere “tri etničke poglavice”.

Lagumdžija na vlastitom iskustvu pokazuje kako je, radeći na multietničkoj političkoj opciji, u očima međunarodnih partnera u posljednje dvije godine “od nade postao problem”.

“Prije 3-4 godine, kad smo bili četvrta partija po broju glasova, govorili su nam: Šteta što nemate 50.000 glasova više. Sad, kad smo dobili 150.000 glasova više, opominju nas da remetimo odnose i nude mi ulogu bošnjačkog vođe”, rekao je Lagumdžija, a da vjerovatno ni sam nije očekivao da će od prisutnih dobiti više od razumijevanja za opredjeljenje koje je oduvijek bilo bliže američkom iskustvu ali je naročito u posljednje dvije decenije bez neke upotrebne vrijednosti na Balkanu.

To pokazuje i najzad postignuti sporazum lidera šest vodećih političkih stranaka u Bosni i Hercegovini o formiranju državnog Savjeta ministara, gotovo 15 mjeseci nakon oktobarskih izbora 2010.: Može Lagumdžijin SDP i dalje insistirati na tome kako je “relativni pobjednik tih izbora” i posljednji primjer multietničnosti, ali je u međunarodnim medijima zabilježeno kako su “lideri muslimanskih, srpskih i hrvatskih partija” postigli sporazum o formiranju vlasti.

Postizanje sporazuma  – već i samo po sebi i nezavisno od toga koji su sve ustupci napravljeni i koji sve principi žrtvovani – dobra je vijest.

Duh u kojem je on postignut, s uvažavanjem da niko njime nije dobio sve što je tražio, otvara vrata i ubrzanom postizanju saglasnosti o više zakona koji su bili “na ledu” zbog odsustva državne vlasti i bilo bi dobro da se taj duh iskoristi i za definisanje prioriteta i ubrzano usvajanje zakona neophodnih za obnovu napredovanja prema euroatlantskim integracijama.

Pitanja, koja se povodom postizanja sporazuma postavljaju u bosanskohercegovačkoj javnosti – uključujući i to koliko je petnaestomjesečnoj blokadi doprinio opstrukcionizam striktno etničkih partija a koliko možda i nastojanje da se pogura multietnička opcija, uprkos etnički inspirisanog ustava – više su tema za unutarpartijske rasprave i buduće izborne satrategije nego što imaju bilo kakvog praktičnog značaja za javnost.
U njenom je najboljem interesu da podrži makar i ovako zakasnjeli duh sporazumijevanja.

Za njegovo njegovanje u bosanskohercegovačkoj političkoj praksi  stvorili su se i novi međunarodnopolitički uslovi. Sjedinjene Države i Evropska Unija su, naime, najzad usaglasile pristup Bosni i Hercegovini i ta politika ne ostavlja nikakve iluzije ni zagovornicima “unitarizacije” ni dozivaocima “raspada” bosanske države: svijet se neće angažovati u mjeri koja je za takvo šta potrebna da bi nametnuo prvo niti će dozvoliti da se dogodi drugo.

Ta svijest kako neće biti međunarodnog nametanja ustavnih rješenja i kako je za međunarodne partnere, i evropske-i američke, Bosna i Hercegovina “od sada pa nadalje i ubuduće” definisana kao cjelovita zemlja s dva multietnička entiteta i tri konstitutivna naroda ne odgovara zagovornicima ni jedne ni druge krajnosti – ni centralizacije ni razgradnje bosanske države – ali jeste realističan okvir za obnovu nastojanja za postizanje njene “funkcionalnosti” u mjeri koja će njenim organima omogućiti da donose odluke neophodne za pridruživanje NATO-u i Evropskoj Uniji.

Mogućnosti sporazumijevanja koje otvara taj novi okvir bosanskohercegovačkog dijaloga presudno zavise od sposobnosti na svim stranama bosanskohercegovačke javne scene – bilo da su etnički ili multietnički inspirisane – da se i najkontroverznije odluke donose s nastojanjem da se razumiju i uvaže i drugačiji interesi i pogledi “drugoga”.

Po atmosferu dijaloga i sporazumijevanja naročito je štetno kad se u tome, dominantno političkim i konfrontacionim jezikom i argumentima, aktivistički angažuju institucije nesumnjivog moralnog autoriteta kakve su većinske vjerske zajednice.

Najnovija serija izjava i saopštenja iz sjedišta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, u kojima se insistira na ugroženosti bosanskih muslimana, malo u područjima pod kontrolom hrvatskih a malo pod kontrolom srpskih političkih partija, s povezivanjem aktuelnih, makar i neprimjerenih političkih izjava s genocidom i ratnim zlodjelima – prije će doprinijeti prokopavanju jazova i nepovjerenja nego obnovi mostova dijaloga i sporazumijevanja među bosanskohercegovačkim narodima.

Igranje na kartu etničkih strahova i ugroženosti u najnovijoj balkanskoj prošlosti pokazalo se uglavnom kao samoporažavajući projekt u kojem su i vjerske zajednice, tamo gdje su imale pretenziju preuzimanja političke uloge i poslova, nerijetko igrale i izrazito negativnu ulogu.

Slobodna Evropa