ENG
Zašto nikada nećemo saznati za HT, Coning, Sanaderove pokretnine, Kamensko, Podravku, HPB, autoceste
Autor/ica
Povezani članci
Problem je s Hrvatskom radiotelevizijom, kao uostalom i s hrvatskom politikom ili s hrvatskim gospodarstvom ili hrvatskim kriminalom ili hrvatskim nogometom, to što čovjek nikad ne može doznati što se zapravo dogodilo, pa se – ukoliko baš želi ili mora – u svakoj tamošnjoj aferici opredjeljuje za onoga tko mu je simpatičniji, ili barem manje antipatičan. Tako je i sad, u ovom klinču Zorana Šprajca i Brune Kovačevića. Koliko vidim po portalima, većina je konzumenata dnevnopolitičkog napoja stala na Šprajcovu stranu, potpuno zanemarujući činjenicu da je čovjek postupio uistinu neprofesionalno, rješavajući jedan interni problem javne televizije u njezinoj najgledanijoj emisiji, pred svima nama. To se, jednostavno, ne radi. Osim ako nije riječ o maloj diverziji uoči davanja otkaza i prelaska u konkurentsku firmu.
Znam iz iskustva kako to izgleda i kamo to vodi: početkom dvijetisućitih radio sam u dnevnom listu u kojem su, na njegovim stranicama, kolege pisali kvaziideološke pamflete i staljinističke optužnice protiv kolega s kojima su dijelili isti radni prostor, platnu službu, hodnike i zahode, pa je novina lijepo pošla još brže put sto vragova i na kraju jedva preživjela. (Usput budi rečeno – jedan od ključnih aktera te sramotne epizode danas je član Programskog vijeća HRT-a i glavni junak Šprajcova gnjevnog osvrtanja, kud će suza neg na oko!).
S druge pak strane, što je Šprajc mogao učiniti nakon što su mu pod nos stavili papir s pitanjem zašto je prilog o padu Vukovara emitirao baš na dvadesetu obljetnicu pada Vukovara? Hej, druzja, da se Lavrentij Pavlovič Berija sjetio tako dobre istražiteljske doskočice, bio bi zacijelo i danas živ, a Putin i Medvjedjev bi mu glancali svaki po jednu čizmu!
Što, dakle, može učiniti popularni i cijenjeni urednik na HTV-u, ograničen zakonima izvana i pravilnicima iznutra, u takvoj situaciji osim, eventualno, napisati oproštajni blog i baciti se kroz prozor? Kojim bi to drugim postupkom dovoljno učinkovito pojasnio svojim vlasnicima (naime nama, pretplatnicima) s kakvim zaplotnjačkim morončinama svakodnevno ima posla? Jednostavno, on nema drugog načina da na šamar uzvrati šamarom, osim da to učini u svojoj emisiji, ma koliko se to kosilo s boljim običajima žurnalističkog profesionalizma i etike. Tu vrstu nemoćnog bijesa jako dobro poznaje većina novinara, pisaca i inih samomislećih ljudi, pa ne čudi hitra podrška HND-a, HDP-a i PEN-a.
Naravno, za Šprajcovim uzvraćenim šamarom uslijedio je desni kroše: sve kunući se u profesionalnost, poštivanje hijerarhije i slične vrhunaravne, dobro nam znane svetinje Prisavlja, Kovačević i drugi domoljubi (koji su očito temeljito proučavali metode KOS-a, pa ih zato tako lako i dan-danas razobličuju) Šprajcu su uvalili suspenziju i opomenu pred isključenje iz Partije, tako nešto. Vjerojatno će sad skinuti s programa i onaj spotić u kojem on dodiruje crveni kvadratić govoreći “Imamo stav”. Stav?! Može, baćo, ali samo ako ti je za po kući.
I tako se čitav slučaj pretvara u natezanje oko toga kad je točno kome Kovačević imprimirao, telefonirao, mejlao ili upadao u studio usred emisije. I nikad, vjerujte – nikad, nećemo doznati što se točno i zašto se točno dogodilo, baš kao što ništa jasno nećemo doznati ni za pad Vukovara, za pregovore s EU-om, za Inu, HT, Coning, Sanaderove pokretnine, Kamensko, Podravku, HPB, autoceste…
Jedinu korist, sve u svemu, od “slučaja Šprajc” imat će nesretni Vukovar. Svakog 18. prosinca, naime, od 1997. i “mirne reintegracije”, ondje neki važni cjelogodišnji šutljivac odjednom dobije dar govora pa kaže i ponovi kako, otprilike, “ne smijemo više dopustiti da se žrtva i svetinja Vukovara spominju samo na ovaj dan, a da ostatak godine šutimo i ne vodimo računa o ovom gradu”. Pa eto, ako ništa drugo, ove se godine spominjanje veličanstvene žrtve Vukovara, i koječega što uz nju ide, barem proteglo sve do kraja prosinca. Jebiga, i pad je let…
Autor/ica
