Irma Baralija:“ Đe će guba nego na gubavo jare?!”

Povezani članci

• Bugojno, Foča i Konjic: Postavljeni memorijali žrtvama ratnih zločina
• Čedomir Kolar: JA SAM LUĐAK I ZALJUBLJENIK U FILM
• Marinko Čulić: Ko će pobjediti u sukobu Josipović vs. Milanović?
• Real Madrid angažira “vrlo mlade” igrače
• Festival “FEMUS 16” u Stocu
• Dvadeset godina od zločina u Ahmićima: Dan kada je Tuđmanova politika pokazala svoje lice

Prije dva dana zamolio me čovjek da mu pomognem.

Kaže: “Došla mi plava koverta. Hoće da mi ruše onu čamotinju što zidam evo ima godina. Od usta sam odvajao da platim materijal i radnike i gledaj sad, sve će da mi sruše. Daj molim te, znaš da sam ja slab na riječima i ne znam kako to da sročim, pa de mi ti, ako ikako možeš, napiši neko pismo ili molbu ovim vlastima, ne bi li mi ko pomogao”.

Životnu priču ovog čovjeka, uokvirenu i svedenu na formu molbe, prenosim u nastavku. Na mjestima gdje je stajalo njegovo ime i adresa, ostavila sam prazan prostor jer na tom mjestu, nažalost, mogu stajati na hiljade drugih imena koja dijele ovu istu priču.

_______________

_______________, 88 000 Mostar

Kontakt telefon: _________

Primaoci:

1. Ministar Zukan Helez ( Ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata);
2. Ministar Adil Osmanović (Ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica)

MOLBA

Moje ime je ___________, imam 40 godina i ratni sam vojni invalid sa fizičkim oštećenjem od 70%. Uprkos tome, formirao sam porodicu i otac sam dvoje maloljetne djece, te se pored njih i svoje supruge, staram i za bolesnu i iznemoglu majku od 84 godine, sa kojom i živimo na adresi ___________ u Mostaru.

Prije rata sam bio trajno nastanjen u selu _____, Opština Nevesinje, na porodičnom imanju, odakle sam, zajedno sa porodicom i svim drugim muslimanima iz sela, 92. godine, bio protjeran, a naše kuće i ostala imovina zapaljena. Moja današnja supruga je takođe bila trajno nastanjena u Opštini Nevesinje, selo ______. Ona nažalost nije pretrpjela samo materijalne gubitke, njena cijela porodica je ubijena u pomenutom selu. Bježeći od sigurne smrti, dosli smo do Mostara gdje smo odlučili da se zaustavimo i pokušamo započeti novi život. Nedugo nakon dolaska, kao pripadnik Armije BiH, ranjen sam u dva navrata u toku borbi za oslobođenje Mostara. Moj oporavak je tekao dugo i sporo i moglo bi se reći da traje i danas. Mada su oštećenja na mom tijelu trajna, uz invalidsku penziju i povremene poslove moje supruge, uspijevamo, kako sam već rekao, izdržavati porodicu.

Iščekujući godinama neku donaciju ili drugi vid pomoći za obnovu, u ratu zapaljene i porušene imovine na porodičnom imanju u selu _____, bio sam primoran da se na razne načine snalazim za smještaj sebe i svoje porodice u Mostaru. Vidjevši da pomoć od države za obnovu i rekonstrukciju nije izvjesna, a pod pritiskom da napokon zbrinem porodicu i ostvarim ljudsko pravo na smještaj i dom, odlučio sam se na korak koji je i predmet ove molbe.

Prikupio sam i posudio nešto novca te počeo graditi stambeni objekat, po uzoru na druga raseljena i protjerana lica, kojima nije bio omogućen povratak i koji su se smjestili i izgradili cijelo naselje na adresi ________ u Mostaru. Radi se o bespravno izgrađenim stambenim objektima. Ovakvih naselja, nažalost, u Mostaru ima mnogo. U njima mahom živimo izbjeglice i raseljena lica, ratni vojni invalidi, djeca šehida, socijano  ugrožene porodice i tome slično. Radi se o ljudima o kojima se država, iako je imala tu obavezu, nije pobrinula, pa smo bili prepušteni sami sebi. Na nesreću, kako se država oglušila o nas, tako smo i mi o nju. Iz potrebe da se sklonimo s ulice, a  u nemogućnosti da se vratimo na svoje,  počeli smo bespravno graditi  i naseljavati se gdje nam se ukaže prilika.

Kao posljedica toga, dana 01.12.2011. godine, na moje ime i ime mog brata koji mi je pomagao pri izvođenju radova, stiglo je rješenje kojim se naređuje rušenje i uklanjanje objekta koji smo počeli graditi. Rješenje pod rednim brojem ______, izdao je “Grad Mostar, Odjel za privredu, komunalne i inspekcijske poslove, Služba za inspekcijske poslove”.

U rješenju je navedeno da žalba ne odlaže izvršenje rješenja, zbog čega sam i odlučio da se ne žalim nego da uputim molbu, u zaglavlju navedenim institucijama, koje teoretski predstavljaju mene kao raseljeno lice, borca, invalida a samim time i pripadnika društveno najugroženijih kategorija, i koji bi trebalo da brane moje interese i štite moja prava, da mi pomognu u iznalaženju načina za izbjegavanje rušenja budućeg doma moje porodice.

Molim da mi se pruži prilika za postizanje eventualnog kompromisa i dogovora sa predstavnicima Službe za inspekcijske poslove Grada Mostara, čak sam spreman i na uklanjanje jednog dijela objekta, ako je to neminovno, sve u cilju postizanja rješenja koje će biti na obostrano zadovoljstvo.

Nadam se da ćete, prvo kao ljudi, a onda kao predstavnici vlasti, shvatiti priču jednog zabrinutog oca i supruga, požrtvovanog sina, i borca koji je nesebično uložio dio sebe u građenje demokratske i slobodne Bosne i Hercegovine, i utjecati na pozitivno rješavanje mog problema.

Unaprijed zahvaljujem i srdačno vas pozdravljam!

_______________

U Mostaru, 20.12.2011. godine.

Postoje makar tri iznimno bitna politička pitanja koja se nalaze u pozadini ove potresne životne priče:

1. Zašto se još uvijek nije ispunio Aneks 7 Dejtonskog sporazuma, tj. zašto se nije omogućio povratak izbjeglicama?

1.a. Ako se nije omogućio povratak, u vidu pomoći za obnovu i rekonstrukciju devastirane imovine, jednom 70%-tnom ratnom vojnom invalidu, sa čijim smo se životnim nedaćama upoznali ranije u ovom tekstu, kome se onda omogućio? Gdje su završili silni milioni i donacije predvidjene upravo za pomoć ovakvim osobama? Čije se to kuće obnavljaju pa njegova nije mogla doći na red već 16 godina?

1. Da li uopšte postoji neka zajednička strategija izmedu Ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata i  Ministarstva raseljenih osoba i izbjeglica u cilju kreiranja socijalne politike koja bi zbrinjavala porodice poput ove, ranije predstavljene?
2. Zašto se godinama ne poduzima ništa po pitanju legalizacije novoizgradenih naselja po bh. gradovima i po kojim kriterijima se odlučuje da u naselju gdje ni jedna kuća nema gradjevinsku dozvolu, neke budu srušene a mnoge druge ne?

Pred nama su lokalni izbori 2012. Mozda bi bilo dobro da za promjenu, u ovoj predizbornboj

kampanji počnemo političare pozivati na odgovornost i od njih tražiti  odgovore na

konkretna pitanja i probleme.