TRAGOVI U STIJEGU

Povezani članci

• Dvojica osumnjičenih za saučesništvo u ubistvu 78 Bošnjaka kod Ključa uhapšeni u Banjaluci
• Dolaskom Vučića na vlast, Milošević je pobedio
• Reporteri bez granica: BiH na 63., Crna Gora na 104. mjestu
• Dan kada je izdahnula sekularna Hrvatska
• Hrvatske kompanije sele proizvodnju u BiH
• Preteći leci i postovi Putinovim protivnicima u Beogradu

Zlatko Komadina djelovao bi kao čovjek od digniteta da se usprotivi ulasku Hrvatske u Europsku Uniju. Udarnički pak zagovarati juriš u Europu, i istovremeno tvrditi da se „ulaznica“ plaća trpanjem nevinih ljudi u kazamate, izraz je moralnog idiotizma

Ministar prometa u budućoj hrvatskoj vladi, Zlatko Komadina, nije djelovao kao komad sirovine, nego kao pristojna osoba. Slavljenički trenuci, međutim, kada pjenušac razgali nepca i dođe do stanovitog opuštanja, nerijetko se pokažu prigodama za ispoljavanje zatajenih talenata.

Pridružujući se euforiji političke klase nakon što je 9. prosinca potpisan Ugovor o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji, Zlatko Komadina imao je potrebu izjaviti kako su „neki naši sunarodnjaci u Haagu presudama platili približavanje Hrvatske Europskoj Uniji“.

Sva je prilika da se time obnavlja jedna zgodna tradicija: čim se SDP-ovci dokopaju vlasti, nastoje što prije prozore na Banskim dvorima obložiti hrvatskim zastavama, krpama koje jamče odgovarajući uvid u pejzaž. Sve što se kroz stakla do tada moglo vidjeti – kuće, stabla, ljudi, službene limuzine… – bilo je nedovoljno blisko i tek će se uz doličnu filtraciju pokazati u autentičnom izdanju.

Lijep je to osjećaj, zuriš u neprozirnu trobojnu krpu i konstatiraš: „Gle, Hrvatska!“ Još je inspirativniji pogled iz vanjske perspektive: „Gle, hrvatska vlast! Možda i jesu klipani, ali su hrvatski klipani…“ Uvid vlasti u čari okoline, kao i okoline u čari vlasti, ima osobitu draž kada je zastrt nacionalnim interesima.

Ipak, za promjenu, valjalo bi odustati od tumačenja galopirajuće politike u ritualnom ključu, kao pukoga izlaganja kolekcije simboličkih gesti.

Trebalo bi, umjesto robovanja olakotnim okolnostima, zanemariti već prilično iznošene novinske teze o tome kako se SDP-ovci, istupima kakvoga je priredio Zlatko Komadina, nastoje frazerski „podržaviti“, ili ulizati „desnome biračkom tijelu“, ili skinuti sa sebe jugokomunističku stigmu što im je nepravedno nametnuta, ili nanijeti nove kilograme patriotskog pudera na musavo pobjedničko lice – pogotovo kada to čine iz vedra neba, ničim izazvani – i poći od stajališta da doista vjeruju u ono što govore.

U tom slučaju moglo bi se pokazati da galopirajuća hrvatska politika vodi u dublju vrstu nesporazuma; potrebno je samo odvažiti se i čitati je doslovno, pratiti tragove u stijegu. Taj Komadina, recimo, bit će ministar u vladi čiji je glavni strateški cilj ulazak Hrvatske u Europsku Uniju, pa je to valjda i cilj rečenoga Komadine.

Ako, naime, uistinu vjeruješ da su „neki naši sunarodnjaci u Haagu presudama platili približavanje Hrvatske Europskoj Uniji“ – što će reći da su utamničeni na pravdi boga, ni krivi ni dužni, zato jer su žrtve mračnih političkih procesa i predstavljaju obavezni danak za pristup moćnoj nadnacionalnoj tvorevini – te ako i pored toga zagovaraš priključenje takvoj Europskoj Uniji, to jest pristaješ da se za račun „približavanja“ devastiraju sudbine nevinih ljudi, onda si, imajući u vidu minimalne humanističke kriterije, najprije moralna, a zatim i politička ništarija.

Koliko god odisao patosom davno napuštenih standarda, moralistički pristup čini mi se sasvim u redu: Može li itko osim političkih nitkova podupirati takvu vrstu trgovine gdje će se za postizanje političkog cilja – kada ne postoji niti alibi u vidu ratnog stanja – svjesno žrtvovati ljudski životi, tako što će izabrana garnitura „naših sunarodnjaka“, koji nisu počinili nikakav grijeh, biti osuđena na dugogodišnje zatvorske kazne?

Zlatko Komadina nije rekao da se on s haškim presudama ne slaže, ili da su one nepravedne, što bi bilo popularno iznošenje osobnog stava, naročito u hrvatskim prilikama, nego da je njima „plaćeno“ pridruživanje Uniji, a to podrazumijeva široki politički komplot i bez sumnje zločinački naum europske administracije, gdje je Haški sud samo ekspozitura koja će isporučiti asortiman tempiranih pravorijeka. „Približavanje“ nije ništa drugo nego montirani politički proces Hrvatskoj, sa sudom u Haagu kao punktom gdje će se prinositi žrtve i naplaćivati monstruozna ljudarina.

Ono što ostaje nejasno je zbog čega u toj perverznoj jednadžbi Europska Unija – odnosno „približavanje“ istoj – ima ulogu nedodirljive konstante? Zašto je Europska Unija neupitna? Otkud taj demonski imperativ? I odakle smjelost da se njegovo fatalističko prihvaćanje naziva pragmatizmom?

Može se, naime, biti i protiv Europske Unije, tim više ako si iskreno ubijeđen da se tamo kuju protuhrvatske zavjere, njeguju staljinističke metode i namiruju tiranske aspiracije njenih vladara. Zašto bi bilo strašno odjebati takvu multinacionalnu nakazu i ostati u sigurnosti domaće vladavine prava, miroljubive koegzistencije, poštivanja drugih i drugačijih, nulte tolerancije prema ratnim zločinima, k tome još s neoskvrnutim nacionalnim dostojanstvom?

Zlatko Komadina u svakom bi slučaju djelovao kao čovjek od digniteta da se usprotivi ulasku Hrvatske u Europsku Uniju, kada već javno zastupa mišljenje da se taj ulazak plaća u opskurnim valutnim jedinicama – presudama „našim sunarodnjacima“, koji inače nisu ni mrava zgazili.

Ukoliko se pak želi graditi pragmatikom, pa drži da u Europu treba ići usprkos svemu, jer ćemo u dotičnoj geopolitičkoj konstelaciji „bolje živjeti“, pravo na takav pristup može imati tek ako prethodno potvrdi da bolji život za njega vrijedi par desetljeća robije za nekoga tko je po njegovu sudu nevin, na primjer za Antu Gotovinu, koji pritom nije dobrovoljno pristao na uzništvo zbog boljeg života Komadine i drugih „sunarodnjaka“, nego je bježao glavom bez obzira, dok ga nisu ščepali okrutni europski gestapovci.

Bit će da stvari stoje upravo tako, ali onda ih treba definirati bez prigodne milosti: udarnički zagovarati juriš u Europsku Uniju, i istovremeno tvrditi da se „ulaznica“ plaća trpanjem nevinih ljudi u kazamate, izraz je moralnog idiotizma.

Na istoj vrsti konstitutivnog apsurda HDZ je godinama temeljio svoje političko djelovanje: odlučno je proklamirao težnju ka Europi i energično se borio za protueuropske vrijednosti, stvorivši predodžbu o „procesu integriranja“ kao kontinuiranom trpljenju nasilja.

U verziji ministra Komadine, narativ o mučeništvu pristupanja Europskoj Uniji nalikuje legendama o borbi nekadašnjih komunista protiv starojugoslavenskog režima, izloženih torturama žandara, državnih batinaša i prijekih sudova, s tom razlikom što njihovi današnji sljedbenici europski režim ne žele rušiti, nego se uvući u njegove redove. „Integrirati se“, osigurati status nositelja batine i zadržati pedigre osvjedočenih patnika.

U HDZ-u bi svakako izostavili komuniste, no ugođaj kolektivne martiromanije ne može se osporiti. Centralno mjesto mitskoga „postupka pridruživanja“ nedvojbeno zauzima kult žrtvovanja, gdje se krvožednoj boginji Europi prinose životi najboljih pripadnika plemena (zato da bi nam rađalo žito, padale kiše i dotjecala sredstva iz predpristupnih fondova).

Najbizarnije je što se ova kombinacija fatalizma i stimuliranog sujevjerja njeguje uz velike parole o političkoj pragmatičnosti, „umjetnosti mogućeg“, vještini kontroliranja nužnog zla i sličnim tricama.

Takva je poza moguća samo uz jedan uvjet: da ti se živo fućka za sudbine onih nad kojima naričeš. Što je više ceremonijalno prolivenih suza, možemo biti sigurniji da se delegirani stradalnici vode kao potrošna stavka, bio-gorivo čijim će sagorijevanjem biti proizvedeni ideološki ispušni plinovi i ostvarena planirana razina društvenoga zagađenja. Biopolitika na hrvatski način i nije ništa drugo nego priprosta operacionalizacija bešćutnosti.

Zlatko Komadina – čije je tumačenje „cjenika“ za ulazak u Europsku Uniju takvo da ne trpi mogućnost kompromisa – pouzdano manje haje za sudbinu „nekih naših sunarodnjaka“ od onih koji ne misle da je hrvatski put u Europu „plaćen“ presudama nevinim ljudima u Haagu. U protivnome bi jasno stao na stranu hrvatskih žrtava, a ne bi iskazivao servilnu lojalnost njihovim tamničarima. Ovako, prinuđen je tegliti šizofreni usud takozvane političke pragme: imati refleks kvislinga i retoriku patriote.

I dok je budući SDP-ov ministar prometa upražnjavao plačno slavlje, njegov kolega Ante Kotromanović, budući SDP-ov ministar obrane, nazočio je u splitskoj Lori svečanosti povodom rođendana 72. bojne Vojne policije, odakle je upućen posebni pozdrav pripadnicima jedinice kojima se sudilo zbog sadističkog zlostavljanja zatočenika u nekadašnjem logoru, a što je friški dužnosnik popratio srdačnim pljeskom.

Aktivistu Tončija Majića, čije su zasluge za razotkrivanje zločina u Lori nemjerljive, sljedećeg je dana po nalogu državnog odvjetnika policija privela na prisilno psihijatrijsko vještačenje.

Lijep je to osjećaj u promjenama dohvaćenoj Hrvatskoj. Zuriš u trobojnu krpu i konstatiraš: „Gle, ludnica!“

 Novossti