Bandić je politički mrtav, to znaju svi osim – njega samog
Povezani članci
- Zašto Marinku Čavari smeta građanska BiH?
- Molitva prije rođenja
- Potpisujemo tekst Borisa Dežulovića: Za njih bi bilo bolje da Bog ne postoji
- Maoča je simptom tek jedne od bolesti bosanskohercegovačkog društva
- Edukativni program “Slobodni glasovi: promicanje slobode izražavanja i slobode medija u BiH”
- Zuhrić: Presuda Zukićevom vozaču potvrđuje da je SDA kriminalna organizacija
”Znate li priču o Vasi Ladačkom?”, tako bi nekako išla priča i o Milanu Bandiću. Doveo nam je kamere u naš grad i more trgovačkih centara. Razrušio pola grada i pretrčao milje zagrebačkih ulica u potrazi za dobrom prilikom.
Zaradio je mnoge glasove Zagrepčana, bio na vrhu Medvednice i zaronio na dno Jaruna. U tom napornom političkom sižeu zastali smo skupa s njim pred ruglom božićnih blagdana, pred šatorom koji izgleda kao privremena birtija na nekom stočnom sajmu. Ne možeš debrecinkama i kranjskim kobasicama kupiti starog, profinjenog purgera koji je navikao svečano odjeven otići u kino ili kazalište.
Istina, to vrijeme i ljudi zauvijek su se izgubili na snimkama staroga Zagreba koje nostalgično prate balade o voljenom gradu koji je nepovratno uništen. Dosadašnje gradonačelnike Zagreb je uzdizao do statusa božanstava. Spomenik ovdje, parkovi ondje, topole i Tuškanac koji se zeleni. Pa i nesretni Bandić bio je lijepo dočekan. Iako je dotepenec, i ne razumije mentalitet grada, građani su ga birali da upravlja gradom u kojem živi četvrtina hrvatskih građana. Mislili smo da je Zagreb za njega nešto puno više od mjesta za zaradu. Za njega su zgrade bile mjesta gdje su nekad bile livade, ispod HNK-a je htio iskopati jamu za parkingplac, od romantičnog Cvjetnog trga kojeg je HDZ-ova vlast pretvorila u mramornu ribarnicu, “uljepšao” je nakaradnim trgovačkim centrom koji je narušio secesijsku ljepotu užeg Centra. Čega se god dohvatio postalo je ruglo u kojem se okretao novac.
Bundek je možda jedina svijetla točka u njegovoj karijeri, no i tamo je, kao i na Jelačić placu, zaigralo rodijačko kolo sitnih interesa. Bandić je doveo ”svoje ljude” i pokorio Zagreb. U otmjeni austrougarski grad usadio je malograđanske navike i stvorio palanku po svojoj mjeri i ukusu. Izgubili smo vizualni identitet, “kaj” je odavno iskorijenjen ili je postala tek poštapalica u nekom čudnom, sirovom i gradu bezosjećajnom govoru. Zar se grad i Zagrepčani trebaju podrediti kultu ruralnog? Bandić je svojim djelovanjem činio upravo tu inverziju odnosa gdje su došljaci asimilirali domaće stanovništvo. Umjesto da grad uči svojim navikama način življenja, dogodio se obrat koji je uzdigao Bandića do pozicije ruralnog urbaniste.
Osilivši se potporom glasova iz Hercegovine na predsjedničkim izborima umislio je da je nedodirljiv. Do sad! Bubao je šakom o stol i uvodio samovladu u Gradsku skupštinu. Zeznuo je stvar s vrtićima i progutao tešku knedlu. Dugovi koji su se nakupili na račun grada uveli su Bandića u crveni minus. Naivno misleći da će ući u Sabor doživio je fijasko u ”svom” gradu. Zagreb voli dotepence, prihvaća ih raširenih ruku, no ne oprašta licemjerje. Iako se Bandić silno trudio prišmajhlati Zagrepčanima nespretno koristeći ”kajkavijanu” sa simpatičnim ikavskim naglaskom, njegove geste i postupci udaljili su ga od srca mnogih domicilnih, ali i pridošlih građana. Trošeći bahato i neracionalno novac od naših visokih prireza i poreza, napokon je pukla ljubav između Bandića i Zagreba.
Zagreb mu je okrenuo leđa na ovim izborima za saborske klupe. Umorno i ispijeno lice Bandića odaje poruku poricanja političke propasti. On još uvijek misli da će na lokalnim izborima polučiti veliki uspjeh i zadržati ključeve grada. Na njegovu žalost, Zagrepčani su promijenili bravu. Navijači Dinama ga ne mogu vidjeti jer je uništio stadion u Maksimiru odgađanjima renoviranja i pozivima na referendum o tom pitanju, majke ga ne mogu vidjeti jer nije gradio vrtiće i kalkulirao je njihovim cijenama, kulturna i intelektualna elita zamjera mu GUP i mnogobrojne građevinske projekte koji su prst u oko svakom normalnom građaninu. A Kupska? Rana u srcima mnogih građana. Za materijalnu korist gazilo se malog čovjeka s periferije grada. Dosta je bilo!
Bandić je politički mrtvac koji poput zombija lobira lutajući ulicama. Može prisustvovati svim domjencima u gradu, otvarati i presjecati vrpce, obaviti veliku nuždu u javnom WC-u, no za njega je gotovo. Gdje su mu sad svi ti rodijaci kojima je pomogao? Svatko čuva svoju stražnjicu. Dobronamjerni Zagrepčani mu pristupaju na ulici i govore neka se odrekne ćorava posla. Njegovi poznanici pričaju po kuloarima da je skroz ”odlijepio” i da se s njim više ne može komunicirati. One ”institucije” koje je opetovano prizivao počele su kucati na vrata. Izgubivši i posljednji gram digniteta Bandić je pao u živo blato vapeći: ”Još sam živ!”
Nitko mu neće dati ruke da ga spasi. Svima odgovara njegov odlazak. Jedna politička karijera je nepovratno samouništena. Čeka se odbrojavanje, a u tom političkom samrtnom hropcu cijeli mu Zagreb sekundira. Milane, baci ručnik u ring, gotovo je!