Pisma iz Džehenema 10: Berlinski dnevnik 1

Povezani članci

• U Konjicu pet novozaraženih, Mostar se dezinficira
• Prodajmo oružje drugima da ne bismo ratovali mi
• Esad Bajtal: Dvostruki cinizam i gorki okus krvave čokolade
• Bliski istok: Šta je bilo naopako – Šta je naopako?
• Pisma iz Prishtine (2): U sličnostima umiru razlike
• INVOLUCIJA REVOLUCIJE

“Kao što su veliki televizijski toranj i Zid u Berlinu
 rebali sakriti svakodnevnu povijest, bijedne živote
prisluškivanog malog čovjeka koji je gradio idealni
 socijalizam, tako i naši, sarajevski tornjevi koje
vidite kad s bilo koje strane ulazite u grad, kriju
 posvemašnju bijedu u koju smo upali. Hoće li Bog
pomoći Evropljanima, “pogrešne”, “turske” vjere.”

Putujem u Berlin, grad u Evropi koji osjećam svojim. Danas je 22. novembar, i tačno je godišnjica ubistva Johna F. Kennedyja. Od tada je prošlo 48 godina, a od njegove famozne rečenice “Ich bien ein Berliner!”, tačno je pola stoljeća. Ni Kennedy ni Sjedinjene države nisu spriječile gradnju Zida koja je započela te iste, 1961. kad je JFK izrekao svoju misao koja danas zvuči kao da je izgovorena u nekom antičkom svijetu, prije nekoliko hiljada godina. Takve velike rečenice danas više nisu moguće, jer se svijet smanjio i kao da mu vise ne trebaju velike misli.

Munara i raspeće

Našu grupu kroz grad vodi ne više tako mladi berlinski rocker i tumači svoju viziju prošlosti. Ima glas radijskog voditelja s iskustvom nebrojenih partyja. Pravi je Berliner i ponosan je na to, to se čuje kad priča o prošlosti underground scene i noćnim klubovima na Kreuzbergu.

– Kad je Zid izgrađen, puno je ljudi ostalo bez posla, i tada je pozvano 60.000 Turaka, kako bi radili poslove umjesto onih koji su ostali iza Zida. Danas, računa se da ima oko 300. 000 Turaka. Stanarine u dijelovima grada Prenzlauer Berg i Kreuzberg su u posljednjih desetak godina nekoliko puta poskupile, tako da starosjedioci idu živjeti drugdje. Recimo, naš vozač je odrastao ovdje, na Prenzlaueru, ali tu više ne može živjeti. Računa se da ovdje sada živi samo 17 posto starosjedilaca dok su se ostali raselili na mjesta izvan centra kao što su Neukolln ili Tempelhof – Schoeneberg.

Sedmi put u životu sam u Berlinu, a prvi put imam vodiča. Magla je, polazimo pored Alexanderplatza, ne vidi se čak ni 370 metara visok televizijski toranj, najviša građevina u Njemačkoj, završena 1969., da bude jedan od simbola snage nekadašnjeg DDR-a, bivše Istočne Njemačke. Veliki izduženi toranj sa okruglom površinom nešto iznad sredine, podsjeća na nekakvu supermodernu džamijsku munaru, koja bi glat mogla stajati negdje u Dohi ili Abu Dhabiju. Toranj su početkom sedamdesetih zvali i “Papinom osvetom”: postoji priča da se, kad sunce direkto sija u toranj, vidi raspeće, Krist kako raširenih ruku gleda Berlin, u vrijeme gradnje tornja podijeljen, kao da bi ga htio zagrliti i svojim rukama ujediniti.

U Berlinu sam, nekako, više Evropljanin: oprezno bacam opuške cigareta na određena mjesta za to, žurim u muzeje, uredno kupujem karte za metro, čekam svoj red, čak i kad kupujem kebab kod Turčina koji bi mi u kasni sat, iza ponoći, dao preko reda kad bi mu kazao tih nekoliko turskih riječi koje znam. Utvaram da se mi istočnjaci razumijemo u tim malim svakodnevnim ritualnim potčinjavanjima jedan drugom i sjećam se onoga što je Joseph Brodsky pisao u svom čuvenom eseju o Istanbulu: “Potčinjavanje je osnov ljudskih odnosa na Istoku.” Ali, ne koristim to. Ipak, nisam Turčin, iako je to pogrdan naziv za narod kojem, eto pripadam.

Predator s Alexanderplatza

Na Alexanderplatzu je već postavljen božićni market, prodaju se kič i lijepe stvari, ispred mene u redu za wurst i gluhwein, ošišan je “na centimetar”, ima bradicu, krupan je i na lijevom rukavu natpis : ”Skins gegen Nazis.” Za mene je to novost, skinheadsi su u mojoj perspektivi punkera starinskog kova, desničari koji su protiv stranaca i useljenika, oni koji se “brinu” o čistoći i arijevstvu nacije. Po načinu na koji me gleda dom čekamo prodavačicu da nas usluži, po sporim i opuštenim pokretima vidim da je shvatio da nisam odavde, želi dati do znanja da je to ovdje njegovo i da je on tu car, ali da je dovoljno civiliziran i uljudan da mi neće ništa. Imam iskustvo i refleks izbjeglice i znam što znači biti u podređenom položaju, makar izvana stvar na prvi pogled tako i ne izgleda.

Mogao je pomisliti da sam Turčin, obrve su mi crne i spojene, a jedino šta je meni u glavi je kako je istovremeno moguće biti skin, a protiv nacista? Izgleda da je moguće, iako Angela Merkel tvrdi da je multikultura propala, da se Turci nisu integrirali u njemačko društvo. Možda i nije u krivu. Nemam uzorak po kojem bih procjenjivao, za svih ovih dolazaka u Berlin nisam upoznao nijednog Turčina, osim što ponekad uzmem njihove novine ovdje i gledam slike brkatih kolumnista (koji su baš kao iz romana Orhana Pamuka) i tu i tamo prepoznam pokoju riječ.

Idemo prema Istoku, nach Osten, na Bernauer Strasse, i dalje gdje se još tu i tamo vide neuređene fasade i velike spavaonice, građene po socijalističkom modelu. Berlin je imao tu nesreću da bude izlog pokazivanja moći dvaju Njemačkih država. Zapadna je gradila hotele i robne kuće, šljašteće izloge, ekskluzivne prodavaonice i erotske kutke na Ku-dammu i Alexanderplatzu, zadovoljavajući primarne potrebe. Istočna je, pak, zidovima i tornjevima omeđivala i kontrolirala prostor lažne jednakosti za sve. Danas, konačno je jasno da su oba koncepta propala: točnije, neman kupovine i potrošnje je predatorski progutala ovu drugu, sagrađenu od iluzija da je moguće sačuvati ideološko polje koje nije imalo alternative.

U muzeju STASI-ja slušamo o koncepciji tajne službe koja je uhodila sve svoje građane. U većini razgovora o DDR-u, primjećuje se da o tome govori kao da je to duboka i davna prošlost, kao da se sve događalo u doba cara Wilhelma I ili još ranije. To, s jedne strane fascinira: nije za porediti, ali sve priče koje mi ovdje pričamo dubogo su impregnirane vremenom s početka devedestih, u svim našim pričama stoje ratovi i njihove posljedice, naš život nije konzervirana prošlost, nego je sadržaj prošlosti kontaminirao i još uvijek zagađenim drži dobar dio prostora u kojem živim.

Relativno dobro i posvemašnje zlo

Ali, s druge strane, te priče o “herojski preživljenom socijalizmu Istočne Njemačke” su, blago rečeno, relativne. Jer, šta su veliki tornjevi i ogromni Zid što se prostirao duž Berlina, zapravo, trebali skriti? Svakodnevnu povijest, jeden tag geschichte, prezrenu sudbinu maloga čovjeka čiji je prisluškivani život trebao biti zalog velikog socijalizma, u koji se moralo vjerovati. Skoro istim intenzitetom kako se vjerovalo u nacizam, trebalo je podići socijalizam. No, velike stvari uvijek imaju i veliku sjenku. Ono što međusobno razlikuje narode je ono što nazivamo mentalitetom: istočnonjemački socijalizam je bio tvrd, beskompromisan, ideološki zategnut, zapravo onakav kakav mislimo, često robujući predrasudama, da su i oni sami: čvrsti, odgovorni vrijedni i ozbiljni. S druge strane, pad tog istog Zida se stropoštao na naša leđa i mi smo platili možda i najveću cijenu rušenja socijalizma. Moderni tornjevi izgrađeni po Sarajevu, koje vidite ma s koje strane prilazeći gradu, zapravo kriju našu posvemašnju bijedu, našu svakodnevnu povijest sagrađenu od prostih paradoksa: nekada nismo mogli kupiti sve, ali smo, barem donekle imali čime, danas kad možemo kupiti baš sve, nemamo za što.

Njemačka je danas lokomotiva Evrope, ali povijest nas uči da se sve stvari začas mogu pretvoriti u vlastitu suprotnost. Glavne vijesti govore o velikoj neonacističkoj mreži koja je povezana s visokim političkim krugovima.

I jedno i drugo

Tamo gdje živim pokušavam biti Evropljanin, promicati nekakve vrijednosti za kojim mislim da su prave i univerzalne. S druge strane, moje je ime tradicionalno muslimansko i dio moje kulture sazdan je od običaja koje je ovamo donijela Osmanska imperija. Ispada, eto, da sam slijedom povijesnih okolnosti i predrasuda – oboje. I Evropljanin, i Turčin.

Imao sam prijatelja, zajedno smo ulazili u svijet pisanja, svijet medija i umjetnosti, voljeli iste bendove, udvarali se istim ženama, mislili o istim stvarima. Kasnije je došao rat, pa smo se razlišli, onda je rat prestao, opet smo se našli i pokušali spojiti ono što je nepovratno puklo. Pokušali smo sašiti rane, i povjerovali, barem ja, da je sve opet u redu: nije bilo tako, ponovo smo se razišli i to oko banalnih stvari. Ali, sjetio sam se u Berlinu njegove pjesme o džamiji u Folnegovićevom naselju u Zagrebu. Napisao je: ”Hoće li dobri Allah pomoći Turčinu druge vjere. (…) Ako je Turčin samo po tome što s Turcima bosanskim iste uvrede prima. “

Jedna od rijetkih stvari koje su ga iskreno radovale bila je kupovina. Razmišljam kako bih volio da je tu gdje se može kupiti tristo čuda, da s njim podijelim svoje misli, dok Alexanderplatzom prolaze veseli Nijemci dok iz zvučnika drmaju obrade disco – hitova iz ’80 – tih. Onda se opet prenem iz polusna i sjetim da stare ljubavi treba ostaviti u lijepim uspomenama, i da treba ići ususret novim ljudima, situacijama i iznenađenjima, ukoliko ih uopće više može biti. Jednim uhom prisluškujem nekakav turski turbo folk koji se čuje iz male prodavaonice u metrou.

Svi su ti zvukovi sada moji, kao što je, tješim se, samo moja slika velikog fernsehn tornja iznad nas, koji navečer, eto, izgleda kao džamija, a preko sunčanog dana pokazuje raspetog Krista. Noć duboko ide u vlastitu nutrinu, a ja se u njoj skromno molim, ne znam više ni kome, za to da dobri Bog pomogne svakom Evropljaninu “pogrešne”, “turske” vjere.