Thomas Seiber: Novi komunistički pokret upravo nastaje

Povezani članci

• Borba protiv organizovanog kriminala i korupcije – dometi i ograničenja
• Stećak
• O IZDAJNICIMA, VELEIZDAJNICIMA I…
• Loši đaci
• Koča Pavlović: Dubrovnik 2.0
• U najboljoj maniri hrvatske šutnje

Na konferenciji posvećenoj praxis filozofiji i Korčulanskoj ljetnoj školi, održanoj od 13. do 15. listopada u organizaciji Zaklade “Rosa Luxemburg” za jugoistočnu Evropu, sudjelovao je i Thomas Seibert, filozof i politički aktivist iz Njemačke. Bio je jedan od rijetkih sudionika skupa čiji je interes za teorijska pitanja podjednako izražen kao i onaj za aktivizam. Autor je mnogih publikacija koje promišljaju filozofiju i politiku u njihovoj odvojenosti, ali i nužnoj povezanosti. Član je Znanstvenog vijeća Zaklade “Rosa Luxemburg” i predsjedavajući Instituta za solidarnu modernu. Njegov je referat bio naslovljen “Ontologija revolucije; Teze o praksis grupi – danas”, a ovaj se razgovor odvijao u pauzi konferencije na Korčuli.

Intervju u cjelosti prenosimo iz Novosti

Kako to da ste u današnjoj Njemačkoj zainteresirani za jugoslavensku praxis filozofiju?

– Taj interes seže do zbivanja na ljevici 1970-ih godina. Tada sam se pridružio antiautoritarnom ljevičarskom pokretu. Bio sam vrlo mlad i, pokušavajući razumjeti ono što radim, pronašao sam i knjige praksisovaca: u to su vrijeme na njemački bile prevedene dvije knjige Gaje Petrovića i jedna Mihajla Markovića. Čim sam ih pročitao, osjetio sam sklonost i simpatiju prema takvom mišljenju.

Alijansa znanosti i države

Bavite se ontologijom revolucije; iako neki od suvremenih mislilaca na ljevici ustanovljavaju prazno mjesto ontologije, današnja se ljevica uglavnom bavi ekonomskom krizom, ponekad reduciranom na financijsku, ili akademskim marksizmom, zatvorenim u svoju kulturaliziranu tradiciju? Teško se uspostavljaju veze između filozofije, ekonomije i drugih “sektora” društvenog bitka, a napušten je i pojam emancipatorne prakse?

– Da. Postoji još nešto što me sada zanima u Praxisu. Način na koji nisu razmatrali specijalistička pitanja, poput ekonomije, stanja u školstvu ili stanogradnji, nego su bili zaokupljeni općenitim pristupom svijetu kao otuđenom i životu koji smo prisiljeni voditi na jedan otuđen način. Zato nam je potrebna revolucionarna promjena svijeta i života. A tu promjenu treba započeti od sebe samoga. To su bile teze praksisovaca koje su nas jako zainteresirale. No, dijalektika između politike i filozofije koju je otvorio Praxis treba se promatrati u kontekstu jednoga specifičnog političkog iskustva. To je, s jedne strane, bila utemeljenost na partizanskoj borbi jugoslavenske narodnooslobodilačke armije, a s druge strane, iskustvo korupcije revolucionarnog subjektiviteta mnogih militanata te armije i njihove partije u izgradnji jedne birokratske države i partijske vladavine.

Govorite o dubletama u samome bitku, odnosu između determinizma i voluntarizma, gdje promjena svijeta pada zajedno s ontološkom samopromjenom ljudi. Kako se to odražava na politiku?

– Tu je bitna privlačnost Praxisa za nas bila u tome da smo osvijestili snažnu vezu između autoritarne politike i određenog oblika znanosti. Da postoji izvjesna alijansa ili koalicija između znanosti i države, što omogućuje režim koji se prakticira na radnicima u tvornicama. Praksisovci su kritizirali takvu znanost, a kritizirali su i vezu koja postoji između tradicionalnog marksizma i jednog tipa poznanstvljenja društva. To nam je bilo zanimljivo, jer smo u Njemačkoj imali iste ideje. Slika svijeta koju daju znanosti, ali i tradicionalni marksizam, kao i autoritarna politika države, idu zajedno. Za tu kritiku bilo nam je opet korisno čitanje praxis filozofije. Nije li problematika “zaborava bitka”, svjetskog poretka koji Heidegger naziva “postavom” (Gestell), Foucault “bio-moći”, a Hardt i Negri “imperijem”, ono zajedničko svim tim misliocima?

Vidite kontinuitet između Praxisa i današnjeg postmarksizma, npr. zajednički interes za Heideggerovu filozofiju i u njih i u Derridae?

– Pitate me što je danas, 40-ak godina od kraja praksisovskoga kruga, zanimljivo u toj filozofiji? Ako bismo pokušali “izrezati” praxis filozofiju iz njena vremena i nekako je prenijeti u aktualnu političku problematiku, u probleme bivše Jugoslavije, kako se time bavi npr. Slavoj Žižek, vidio bih tu izvjesnu povezanost. Današnji filozofi poput Negrija, Badioua i Žižeka ponovno se pitaju što je to revolucionarna subjektivnost. A to pitanje i rad današnjih filozofa mogu se povezati s istim pitanjem koje su postavljali praksisovci prije tridesetak i više godina. To ne treba svoditi na doslovno čitanje, to je “prevođenje” u najširem smislu. Primjer toga je i odnos praksisovaca i Žižeka spram Heideggerove filozofije.

Jugoslavensko naslijeđe

Mi općenito imamo problem “prevođenja” jugoslavenskog iskustva u suvremenost?

– Da, imate. Zato mislim da je važno istaknuti kako je praxis filozofija dio jugoslavenskog naslijeđa i to onog pozitivnog: u njemu Milan Kangrga može reći da biti Hrvatom još ne znači i biti čovjekom. A ta aktualnost pitanja ljudskosti onkraj etničkog određenja govori i o aktualnosti praksisovskog humanizma u borbi protiv svake nacionalne isključivosti, što je još uvijek problem našeg vremena.

Osvrćete se na prigovor Praxisu, slijeva i zdesna, da se izgubio u “apstraktnom humanizmu” i praznom kritizerstvu?

– Praxisu se prigovaralo da nema smisla za povijesnost i da sve svoje glavne pojmove – čovjeka, ljudsku prirodu, praksu, slobodu, otuđenje itd. – izvodi na način apriorističkih, apstraktnih općih principa, koji se nedovoljno suočavaju s postojećim, pa to tada postojeće, svoj kritici usprkos, posredno i opravdavaju. Prigovaralo se i da razlog tome problemu leži u ostajanju pri kategorijama mladoga Marxa, Marxa filozofa, bez uvažavanja zrelog Marxa, znanstvenika. No, to ne znači da se u od strane Althussera postavljenoj opoziciji između humanizma i antihumanizma mora izabrati potonji. Kao i svagdje, i ovdje se otvara treća mogućnost. Analogno pojmu postmarksizma, predložili su Hardt i Negri pojam posthumanizma ne bi li se ispetljali iz govora o “smrti čovjeka”, kako je to pokušao i Foucault u subjektivno-hermeneutičkom obratu svoje kasne ontologije. Slično stoji i s Derridaovim postavljanjem pitanja o “shemi fundamentalnog, izvornog ili radikalnog” u njenom ontološkom jedinstvu. Pitanje o ontološkoj razlici između bitka i bivstvujućega izrodilo je za cijeli postmarksizam mjerodavan pojam povijesnosti, u kojoj mogućnost ontološkog jedinstva leži u izbijanju događaja. Ako je pojam “događaja” ostao stran Praxisu, razlog tome vjerojatno leži ipak u različitom shvaćanju pojma humanizma u različitih autora.

Ipak, pogledamo li praxis filozofiju unatrag, vidim jedno još važeće etičko-političko značenje. Ono, s jedne strane, vodi do jugoslavenskog modela radničkog samoupravljanja. Nije slučajno što se novi komunistički pokret, koji nastaje upravo sada, 2011. godine, prvenstveno shvaća kao pokret demokratizacije – direktne demokracije odozdo i slično. Strateška relevantnost dolazi iz u jugoslavenskom modelu prisutne potrage za trećom mogućnošću od prisutne opozicije između tržišta i plana. Onom i u Praxisu trajno prisutnom momentu “odumiranja države”, kao jednom dugotrajnom, proturječnom i konfliktnom procesu. Zbog toga su autori u Praxisu posegli i za neposrednom demokracijom kao s jedne strane “ideološkim mitom”, ali s druge i nadolazećom “tendencijom historijskog progresa”.

Komunisti poput nas

Jesu li za nas filozofija i politika praxis grupe postali u bitnom određenju prošlost?

– Sigurno je da je praxis grupa u političkom smislu bila dio komunističkog pokreta 20. stoljeća, koji je propao i u događajima poput razaranja SFRJ-a. Filozofija te grupe, kao dio dugovječne “krize marksizma”, također nije dovela do razrješenja ove krize, pa se i tu može govoriti o nekakvoj propasti. Pa ipak, obje te propasti nisu dokrajčile ni sve političke, ni sve filozofske borbe. Zato mi danas, na početku 21. stoljeća, stojimo i na novom početku jednoga komunističkog pokreta, a usred njega i pred novim zasnivanjem jedne filozofije revolucije. Započeli su to još 1980-ih Negri i Guattari pišući o “komunistima poput nas”, pa u 1990-ima Badiou svojim “manifestom za filozofiju”, onda Derrida, pišući o značenju dekonstrukcije za novi komunistički početak, sve do Žižeka danas i njegovih misli o Lenjinu i “revoluciji pred vratima”.

Zato se danas naša politika, pod imenom postmarksizma recimo, mora razumjeti kao jedna “radikalizacija marksizma”. A to su pitanja kojima se i Praxis već bavio: potraga za transhistorijskim aktom zasnivanja filozofije, pa samim time i promišljanje politike iz filozofije te politizacija iste, bili su u Praxisu već na djelu. I to na barem pet načina: a) Praxis se već u svome vremenu zalagao za jedan novi početak komunističkog pokreta i njemu pripadajuće revolucionarne filozofije; b) zalagao se za dijalektiku politike i filozofije u kojoj će novo zasnivanje komunističkog pokreta dovesti do filozofije koja će se moći u njemu “nadići”; c) filozofiju je već shvaćao kao postmarksističku, u strogom razlikovanju spram marksizma Druge i Treće internacionale, dakle od opće linije “znanstvenog socijalizma”; d) uočio je paradoks u Marxovom mišljenju, kojim se bave i današnji mislioci, a to je da je oslobođenje revolucionarne subjektivnosti povjereno jednom “procesu bez subjekta”; e) uočio je potrebu za jednom postmarksističkom filozofijom revolucije, kao jednom ontologijom revolucije, koja se mora isprobavati u ontološkom jedinstvu “sheme fundamentalnog, izvornog ili radikalnog”. Marx je to nazvao nadilaženjem otuđenja ljudske rodne biti.

Praxis i lakanovstvo

Polemike između jugoslavenske praxis filozofije i slovenskog lakanovstva nije nikada bilo, osim međusobne isključivosti na marginama drugih rasprava. Za vas to nisu nekompatibilne pozicije?

– Nije li posthumanističko pozicioniranje filozofije onkraj znanosti i ideologije ono zajedničko objema školama? Pitanje univerzalizma svoj najdublji smisao ima u pokušaju definiranja, kroz singularna diskurzivna posredovanja, jednog “formalizma egzistencije”. Samo pomoću njega može se razlikovati ono što je stvarno ispunjen i subjektivan život dostojan čovjeka, u razlici spram života koji se gubi u animalitetu. Možda se nedostatna analiza etičko-političke korupcije u nekih praksisovaca može pripisati i njihovom zanemarivanju problema nesvjesnog u suočenju s nacionalizmom i kontrarevolucijom? No, neki drugi, poput Milana Kangrge, obranili su svoje dostojanstvo protiv “švercera vlastitog života” previše uklopljenih u novi poredak.

Ne znam koliko je poznavanje problematike nesvjesnog pomoglo slovenskim lakanovcima. Što mislite o današnjim etičko-političkim intervencijama Slavoja Žižeka?

– Mislim da je njegova taktika djelovanja kroz medijski mainstream, pa i putem zabavljaštva, na početku možda i bila produktivna. Naročito kada se prisjetimo konteksta vremena u kojem ni spominjanje a kamoli tematiziranje Marxa, nekmoli Lenjina i njegove geste, nije u mainstreamu bilo prisutno. No, u želji da kao “javni intelektualac” odreagira “provokativno” na sve događaje, sada – više u nastupima no u knjigama – proizvodi samo inflaciju stavova, koji su suviše nekonzistentni da bi mogli biti dijalektičkom obradom proturječja kapitalističkog načina proizvodnje.