Historijska greška reisa Cerića – doprinos rastakanju ovdašnjeg tradicionalnog islama

Autor/ica 5.11.2011. u 23:33

Povezani članci

Ugledni bh. profesor arapske književnosti, Esad Duraković, za DEPO PORTAL govori o vehabijskom pokretu u BiH, terorizmu u ime islama, šutnji Islamske zajednice i bolesnoj ambiciji reisa Cerića, licemjerju Milorada Dodika, krizi zapadne civilizacije i, općenito, poremećenim duhovnim vrijednostima savremenog svijeta…

Razgovarala: Angelina ALBIJANIĆ-DURAKOVIĆ

Akademik i profesor orjentalistike, Esad Duraković, zasigurno spada u intelektualce koji Bosnu, Bošnjake i njihov identitet poznaju kao malo ko na ovim prostorima. Prijevod kapitalnih djela arapske književnosti na bosanski jezik, među njima Kur’an, Hiljadu i jedna noć, te Muallque – sedam zlatnih arabljanskih oda, načinili su ga iznimno uglednim i u arapskim kulturnim sferama.

Internacionalni žiri mu je 2003. godine, u konkurenciji desetina institucija i pojedinaca, jednoglasno dodijelio UNESCO-vu nagradu za najboljeg arabistu u svijetu.

Prije nekoliko godina javno je upozoravao na opasnost od terorizma u Bosni u Hercegovini, koji mogu proizvesti radikalni stavovi “izopačene religije”. Prošlosedmični incident pred Ambasadom SAD-a, koji je (pr)ocijenjen kao alarmantno upozorenje na opasnost od vehabijskih pokreta koji egzistiraju na bh prostoru, te usud današnjih Bošnjaka koji su razapeti između osjećaja vlastite frustracije postratnim izjednačavanjem agresora i žrtve, s jedne strane, i radikalnih odgovora s druge, povod su za ovaj iscrpan i otvoren razgovor.

Gospodine Durakoviću, prošlosedmični događaj pred američkom ambasadom poslao je svijetu još jednu lošu sliku o današnjoj BiH i Sarajevu. Kako Vi tumačite ovaj slučaj koji je imao elemente terorističkog napada?

Ovaj teroristički napad u Sarajevu je gotovo prirodna, logična i očekivana posljedica razvoja situacije među bosanskohercegovačkim muslimanima nakon agresije na BiH. Terorističke napade ovakve vrste, ali i gore, najavljivao sam u medijima prije nekoliko godina, jer dobro znam prirodu i ciljeve vehabizma, ili selefizma, kako se katkad nastoji eufemizirati, sve do njegova pozitiviranja sintagmom novi muslimani, koja dolazi s najviše instance Islamske zajednice u BiH. Selefizam (vehabizam je ipak isto to!) nije religija u uobičajenom značenju već je to izopačenje religije u politiku koja je svuda negativna a posebno se negativizira u bosanskohercegovačkoj stvarnosti. Vehabije u BiH su u funkciji unutrašnje agresije a da toga uglavnom nisu svjesni ni sami njeni protagonisti, jer oni svojom zaslijepljenošću i aktima poput onoga pred američkom ambasadom, zapravo, najviše štete nanose samim Bošnjacima i državi BiH budući da upravo time daju krunski argument onima koji su u toku agresije „tumačili“ svijetu kako su ovdje muslimani nepodobni i kako ih treba eliminirati. U tom smislu, vehabizam je ovdje izrazito suicidna ideologija, neizmjerno štetna. Akt najvišeg nasilja pred Ambasadom, dakle, jest teroristički akt protiv jedne strane suverene i prijateljske zemlje, ali je on, istovremeno, teroristički akt najvišega reda i protiv samih Bošnjaka i ovdašnjih muslimana. Tragično je što to ne shvaćaju mnogi muslimani, ili Bošnjaci.

Jedna od pozitivnih slika koju su Bošnjaci uspjeli da izgrade u svjetskoj javnosti tokom rata i godinama poslije je ta da su imali dovoljno historijske zrelosti da na zločine i nepravde koje su im se dogodili ne odgovore terorizmom. Međutim, nekoliko slučajeva (zločin Muamera Topalovića, terorizam u Bugojnu, napad na američku ambasadu…) ovu su sliku donekle izmijenili? Šta Vi mislite o tome?

Mi možemo biti ponosni što u vrijeme agresije na BiH – kada nam je čitav svijet tokom nekoliko godina bio okrenuo leđa i prepustio nas na milost i nemilost četvrtoj armijskoj sili u Evropi – nismo bili osvetnici ni teroristi, što smo sačuvali ljudsko dostojanstvo u borbi, odnosno u pogromu gotovo epskih razmjera. Time su Bošnjaci pokazali svoj pravi karakter, svoju prirodu, jer u tim stravičnim i iracionalnim „momentima“ moglo se očekivati uzvraćanje agresoru istom mjerom, ali nije se to dogodilo, srećom. Caco jest postojao, to ne treba negirati niti minimizirati, ali bitno je, ipak, da to nije bila strategija Armije BiH, već je ostalo na nivou akcija jednog komandanta koji se otrgnuo i zbog toga ga je smaknula upravo njegova Armija. Teroristički akt u Bugojnu i ovaj u Sarajevu su nešto drugo. No, uprkos svemu tome, ja vjerujem da se opća pozitivna slika o Bošnjacima nije izmijenila, jer dobronamjerni i pametni ljudi shvaćaju o čemu se radi: nije to karakteristično za Bošnjake. Međutim, to ne znači da se u budućnosti slika ne bi mogla promijeniti, ukoliko sami Bošnjaci ne preduzmu odlučne akcije da osujete tu vrstu opasnog, krajnje opasnog primitivizma. Povodom ovih akata, ja smatram da organi sigurnosti treba da marljivo rade svoj posao – kao i u svim drugim slučajevima – ali represija sistema ne daje najbolje efekte (katkad daje i kontraefekte), već sami Bošnjaci, IZ svojom infrastrukturom i prosvjećivanjem mogu najefikasnije neutralizirati tu ozbiljnu prijetnju na koju ukazujemo već više godina.

Zločini u posljednjem ratu i, po mnogima, nepravedan mirovni sporazum koji je izjednačio agresora i žrtvu, te stvorio državu koja ne funkcionira i koja je u stalnoj krizi, plodno je tlo za razne oblike frustracija koje dovode do radikalnih poteza pojedinaca. Kako prevazići ovu situaciju?

To je sjajno pitanje, i ono je suština svih problema koji se ovdje zbivaju. Ono što zovemo međunarodnom zajednicom cijelo vrijeme je u BiH djelovalo licemjerno, pa tako i danas djeluje. Ne samo da je izjednačena žrtva i agresor, već je agresor nagrađen – a to je bitno – tako što mu je data na upravljanje velika teritorija koju je etnički očistio, u kojoj je čak genocid izvršio; data mu je skoro polovina državne teritorije, i to tako da je na njoj izgradio REPUBLIKU, a to je odlika države. Drugim riječima, ja se ne slažem s tim da su žrtva i agresor izjednačeni već je agresor nagrađen. Da paradoks bude potpun, danas taj etnički očišćeni dio BiH čini sve što može za dovršenje ratnih ciljeva – konačno rasturanje BiH – na očigled međunarodne zajednice koja nema dovoljno snage i moralnog kredibiliteta da to presiječe, zaustavi. Totalno je neetično, recimo, da je zona Srebrenice data na upravu RS, dakle istim onim institucijama te paradržave koje su izvršile genocid u Srebrenici. Kakvo je to pravo i kakav je to moral kad predstavnici međunarodne zajednice dolaze na masovne ukope u Srebrenici, drže govore, a pri tome te skupove na stratištu, nalik onome iz antičkih tragedija, osiguravaju policajci od kojih su mnogi izvršili te zločine. To je naprosto neshvatljivo zdravom razumu, i zato mora biti frustracija. Dalje, ta ista međunarodna zajednica stalno nam ponavlja kako je sve do nas, kako mi treba da se dogovorimo i sl., i mi smo već „nasjeli“ na tu besmislicu i podvalu jer treba znati da nas je međunarodna zajednica formirala u Daytonu upravo tako da je apsolutno nemoguć dogovor, da smo beznadežno paralizirani, dok oni gledaju sa strane i kazuju nam kako je sve do nas, kako se mi moramo dogovoriti! Istovremeno sve Dodikove dekonstrukcijske poteze gledaju blagonaklono, dolaze mu na noge najviši predstavnici evropske zajednice… Takvo ponašanje je više od licemjerja.
Tu dolazimo do odgovora na pitanje šta uraditi, kako prevazići situaciju. Vrlo često slušam i čitam u medijima, pa i od ljudi koji bi morali znati kako dalje, besmislicu o nužnosti novih izbora. Novi izbori ništa, apsolutno ništa ne bi riješili, jer smo za sve stranke već glasali, ali ne ide pa ne ide… Ključ rješenja jedino se nalazi – izvan svake sumnje – u kvalitetnim promjenama Ustava (mi još uvijek, zapravo, i nemamo ustav već mirovni ugovor, što znači po sebi da smo predugo u stanju nedefiniranosti i beznadežnosti). Treba donijeti ustav sa rješenjima (kao i drugdje u normalnome svijetu) koja će eliminirati blokade kakve sada imamo… Drugog rješenja nema.

Teroristički napadi koje spominjemo učinjeni su, navodno, u ime Islama. Vi ste poznavalac islamskog teksta, prevoditelj „Kur’ana“ na bosanski jezik; da li je moguće u islamskom tekstu i tradiciji pronaći bilo šta što opravdavalo ovakve akcije pojedinaca ili grupa?

Terorizam je potpuno stran islamu, čak je u sukobu s njim; teroristički akti su teroristički udari na islam. Osnovno svojstvo terorizma jest to da su njegove žrtve, u pravilu, nedužni ljudi, a Kur’an kaže: „Ko ubije nekoga ko drugoga ubio nije, ili nekoga ko na Zemlji nered ne čini – kao da je pobio sve ljude…“. Nije li to veličanstvena osuda terorističkih akata koji su slijepo nasilje?! Istovremeno, treba znati i to da se u Kur’anu na više mjesta kazuje ljudima: Da je Bog htio, sve bi vas učinio jednom vjerskom zajednicom (ummetom). Dakle, religijska raznovrsnost svijeta jest izraz Božije volje, a to znači – ako razmišljamo u konsekvencijama – da je istinski vjernik dužan poštovati baš tu Božiju volju, priznavati i uvažavati, čak slaviti svekoliku raznolikost svijeta. Čovjekova akcija protiv toga jest akcija protiv Božije volje. (Druga je stvar samoodbrana.) U tom smislu poznat je i ajet (ispisan i u zdanju UN): „Ljudi, stvorili smo vas od jednog muškarca i jedne žene pa smo od vas načinili narode i plemena zato da biste se upoznavali…“ Dakle, uzajamno poznavanje, saradnja naroda jest Božija zapovijest, krajnja svrha koju je Bog svojim apsolutnim autoritetom utvrdio, a ne uzajamno uništavanje. Islam nije religija nasilja, to ne možete naći u Kur’anu, ali mu se to podmeće.

Vode se velike rasprave o vehabijskom pokretu u BiH. Po jednima, riječ je o samorodnoj vjerskoj grupaciji nastaloj u vremenu burnih previranja, kako u islamskom svijetu, tako i kod nas; drugi, pak, upućuju na obavještajne igre zapadnih sila. Gdje je tu istina i kako se BiH treba odnositi prema ovom, sada ipak već možemo reći – pokretu?

Postojbina vehabizma je Saudijska Arabija. On tamo nije pokret već službena religijska „opcija“. Naši ljudi ne znaju – vjerovatno ni mnogi pripadnici selefizma – da je tamo pobijeno mnoštvo muslimana koji nisu pristupili toj retrogradnoj ideologiji; ne znaju ljudi da su tamo selefije sa zemljom sravnili rodnu kuću poslanika Muhameda a. s., kuću njegove majke, njegove supruge Hatidže i td. Pred takvim vandalizmom čovjeku pamet staje. No, nema sumnje da se vehabizam eksportuje u BiH iz Saudijske Arabije, ali on često dolazi i preko Beča i ko zna otkuda još – iako je Saudijska Arabija njegova postojbina – i on se u BiH određuje kao pokret, u značenju da osvaja prostor, odlučan da ga zaposjedne u cijelosti. On jest iskoristio jedno izrazito krizno vrijeme u BiH da bi se tu instalirao i sada ispoljava svoj ekspanzionistički karakter, netolerantnost kao svoje temeljno načelo funkcioniranja.
Ja ne raspolažem podacima o tome da li vehabizam u BiH pripada igrama nekih zapadnih sila, ali to ima rezona zbog toga što je vehabizam ovdje izrazito protiv interesa Bošnjaka i ovdašnjih muslimana, protiv države BiH, a znamo da su moćne evropske sile podržavale agresiju na BiH, agresiju koja se ispoljavala kao uništenje Bošnjaka. Dakle, to je nastavak iste politike jednim izuzetno perfidnim sredstvom. BiH treba da učini baš sve – tačnije, Bošnjaci treba najviše da se angažiraju u tome – da se odupru tome pokretu, pri čemu – naglašavam opet – tim problemom treba da se najviše bavi IZ, jer se tako mogu postići najbolji rezultati. Ukoliko se to prepusti samo organima sigurnosti, policiji, represiji sistema – bojim se da to može samo osnažiti vehabizam. Bošnjaci bi morali shvatiti da je to – dugoročno – pitanje opstanka države pa i samih Bošnjaka. Mnogi to ne vide, na žalost.

Ovih dana Predsjednik RS Milorad Dodik dijeli recke političarima i javnosti u Federaciji BiH u vezi stanja u ovome dijelu BiH. Da li on ima političko i moralno pravo na ta, ako u obzir uzmemo nedavnu prošlost, zločine, genocidne akcije koje su počinjene u ime srpstva i RS-a?

Dodikovo ponašanje je monstruozno i naravno da on nema pravo dijeliti lekcije bilo kome, posebno ne ljudima u BiH u kojoj tako srčano poriče genocid, poriče najstrašnije zločine koji su se dogodili u Evropi poslije Drugog svjetskog rata. On istovremeno i uporno radi na konačnoj disoluciji zemlje. Ovdje su apsurdi totalni, jer nigdje u svijetu nije moguće da vrlo visoko pozicionirani političar, poput Dodika ili njegovog člana Predsjedništva BiH, javno i uporno zagovara rušenje vlastite države i da pri tome prima veliku plaću i sve druge beneficije od te iste države. To je vrhunac beščašća, licemjerja, ne samo Dodika i mnogih drugih iz toga entiteta već i međunarodne zajednice koja je sve to omogućila svojim kreiranjem sistema u BiH i koja sve to mirno gleda i sluša. To je trijumf zla i licemjerja. Današnji sistem u RS utemeljen je na nebrojenim i neizrecivim zločinima tokom agresije na BiH, ali je najveći problem u tome što i danas taj RS sistem opstaje na održavanju svijesti o tome zločinu kao o podvigu, što je to u RS kohezivni politički faktor. Odbrana neviđenih zločina tamo se još uvijek i masovno predstavlja kao vrlina. Zar treba uopće neki komentar takvoj izopačenosti, i zar je moguć adekvatan komentar?!

Neki islamski teoretičari smatraju da se ni IZ BiH nije dobro postavila prema ovome problemu… Kakav bi stav, prema Vama, trebala zauzeti Islamska zajednica BiH prema vehabijskom pokretu?

Na problem vehabijske zajednice u BiH ukazuje već dugi niz godina jedna grupa ovdašnjih intelektualaca, profesora, ali njihova upozorenja nisu naišla na odgovarajući prijem. U toku agresije na BiH Bošnjaci su napadnuti kao muslimani, zato što su muslimani – to znamo svi a o tome svjedoči i tadašnji predsjednik SAD, Bil Clinton. Prirodno je, onda, što je u otporu Bošnjaka jačao upravo taj element njihova identiteta – jer on jest bio najugroženiji, čak glavni motiv za njihovo uništavanje. Međutim, jačanje tog aspekta bošnjačkog identiteta izmaklo je kontroli upravo u vehabijskom pokretu. Najveću odgovornost za to snosi IZ BiH jer je zauzimala potpuno pogrešan stav prema njima. Ona je vehabije tetošila, iz Rijaseta su stizale kvalifikacije o njima kao o „finim muslimanima iz naših džemata“, kao o „novim muslimanima“, što bi trebalo shvatiti čak kao isticanje njihove avangardnosti i sl. To je tragična zabluda! Čak i ovih dana, nakon terorističkog akta u Sarajevu, slušam i čitam neke zvaničnike iz IZ koji i dalje nemaju rezolutan stav, koji nešto meandriraju i mimikriraju, a neki krivo kazuju kako Islamska zajednica, navodno, jest djelovala protiv vehabija. To je netačno i naročito je opasno što se upravo u datim okolnostima i dalje ne izlazi odlučno sa demaskranjem vehabijske zajednice i njenih ciljeva. Teroristička akcija u Sarajevu predstavlja se u reisovoj hutbi (4. novembra 2011.) oštrim riječima osude, ali se i danas izbjegava imenovati pokret koji je iznjedrio takav akt. Zbog toga će stvari i dalje ići u pogrešnom smjeru, nema sumnje. Stav IZ, dakle, i danas je pogrešan, neadekvatan, i on, kao takav, u konačnici, ide na štetu Bošnjaka i islama na ovim prostorima. Ja ne propuštam džume i stalno mijenjam džamije, ali još nigdje ne čujem da hatibi govore o vehabijama, o njihovim zabludama, da govore u neusporedivim i nenadoknadivim prednostima tradicionalnog bosanskog islama koji je omogućio muslimanima da ovdje opstanu. Hatibi se jednostavno prave da ništa ne vide. Ne zapažam ni u časopisima, odnosno u publikacijama IZ neku ozbiljnu akciju u demaskiranju i dekonstruiranju vehabizma. Ali zato ima nešto drugo, štetno i opasno: vehabijska doktrina (ako je tako mogu nazvati) vrlo ozbiljno se raširila, metastazirala je u institucijama IZ: u nekim medresama, na nekim fakultetima IZ i td. Vehabije objavljuju svoje fetve, odnosno daju zvanična i paralelna tumačenja islama, a IZ šuti. Dakle, oni su ušli duboko u sistem, oni educiraju omladinu, dok vođstvo IZ šuti ili im komplimentira kao „novim muslimanima“. Uvjeren sam da većina ljudi danas ni zamisliti ne može koliko je to ozbiljan problem, a to je najveća, to je historijska greška sadašnjeg reisa. To je njegov maestrali doprinos rastakanju ovdašnjeg tradicionalnog islama, a time i same bošnjačke supstance. Zbog toga se ovdje i vodio surovi rat.

Reis Mustafa Cerić je kontroverzna ličnost ovdašnje javne scene. Po jednima, to što on radi je dobro; drugi, kojih je sve veći broj, smatraju da on svojim političkim djelovanjem pravi štetu i Bošnjacima i BiH. Kakav je vaš odnos prema njemu i treba li i u budućnosti biti poglavar IZ BiH, odnosno treba li biti doživotni reis?

Potreban je ogroman prostor da bih valjano odgovorio na ovo pitanje. Ipak moram biti kraći. Reis Cerić nanosi veliku štetu Bošnjacima, upravo sam o tome kazivao. No, problem nije samo u reisu već, objektivno, i u organima IZ koji mu to dopuštaju, jer uvijek postoji mogućnost neke akcije. Taj oportunizam Cerićevih organa je zabrinjavajući. Glavni problem s Cerićem je u tome – pored pogrešnog odnosa prema vehabijama – što on ima nenormalnu ambiciju: on jednostavno ne može bez mikrofona i kamera, on mora uvijek biti u centru pažnje, mora biti prvi i glavni, ali ne stvarnim kvalitetima već afektacijom i kvazivrijednostima. Ne znam kako se to zove u psihologiji, ali se to prepoznaje kao neka vrsta ozbiljno oboljele ambicije. Kada ga se kritizira, on to predstavlja kao islamofobiju, a zapravo je najčešće riječ o tome da se nastoji kritikama zaštititi IZ od opće inflacije. Nevolja je u tome što on shvaća gdje njegovo mjesto jest već hoće po svaku cijenu da predstavlja Bošnjake u svim aspektima, u svim domenima: hoće da je njihov vjerski, nacionalni, naučni i svaki drugi lider, da ih predstavlja u svemu. On se miješa u državne poslove, dijeli lekcije svima u svim domenima, on čak osniva – Bože, pomozi nam! – tzv. nacionalnu akademiju nauka (BANU), s muftijom koji još ni magistrirao nije a prije magisterija već bijaše rektor… To je potpuna dezorijentacija, to je totalna pometnja u vrijednosnom sistemu, u svijesti o kompetencijama, nadležnostima… E, ali problem je u tome što takva aktivnost reisa sasvim kontraproduktivna: ona ide u prilog onima koji žele potpuno marginalizirati Bošnjake. Naime, njegova ambicija da bude apsolutni lider Bošnjaka, u svemu, svodi se, u krajnjem, na to da nas ovdje predstavlja vjerski lider. Time se, izvan svake sumnje, Bošnjaci svode u gabarite vjerske zajednice a oduzima im se politički subjektivitet. Pa upravo s tim ciljem ovdje je i vođen rat: da se Bošnjaci konačno neutraliziraju kao politički subjekt. Cerićeva hiperaktivnost podržava tu orijentaciju.
Što se tiče mogućnosti da bude izabran za doživotnog reisa, to je također izraz nezdrave ambicije. Čak i da je savršen, da ga baš svi hvale, ne bi trebalo ni da pomišlja o doživotnom reisovanju. Nigdje i nikome, nikada, ne treba dati da bude doživotno na nekoj poziciji. Bio bi to još jedan, i to krunski, dokaz njegove ambicije koja je u sukobu sa islamom. Još više od toga – omogući li mu se tako nešto, bit će to konačna potvrda ozbiljnog oboljenja ovdašnjih muslimana. Ja se nadam da to neće proći.

Inicijativa o vjerskom povezivanju muslimana na prostoru Balkana ovih dana izaziva brojne nedoumice. Po Vama, da li je bolje da IZ BiH čuva svoju teritorijalnu vezanost za BiH ili da ide u integracije sa vjerskim zajednicama iz Srbije, Sandžaka, pa sve do Turske?

Imam razumijevanja za povezivanje muslimana na prostorima o kojima govorite, jer – riječ je o pripadnosti jednoj vjeri, riječ je o istome narodu i riječ je o činjenici da su veoma dugo živjeli u istoj državnoj zajednici. Neki oblik povezivanja može postojati, i on je izraz fakata koje sam naveo, ali ostaje otvorenim pitanje kakav oblik će to biti. Konačno, u religijskom smislu – svi muslimani svijeta pripadaju jednoj zajednici (ummet), ideja Ka’be afirmira tu potrebu zajedništva koje je u samim temeljima islama. Uostalom, i druge religijske zajednice imaju neke oblike neupitnog zajedništva, stožerništva i td. No, ja mislim da iz tog povezivanja treba isključiti političke silnice i moduse, i usmjeravati se ka zajedništvu u duhovnom smislu.

Danas je Turska politička, ekonomska i kulturna sila u ekspanziji. Da li BiH treba imati snažnije i jače veze se ovom zemljom?

Naravno da treba imati snažne veze sa Turskom koja je, uostalom, čak izrazito sekularna zemlja. Jednako tako treba imati snažne ekonomske i kulturne veze i sa drugim zemljama. Koliko znam, Srbija koju „vezuju“ posebna povijesna iskustva sa Turskom ima razvijenije ekonomske odnose sa Turskom nego BiH.

„Islamsko proljeće“ u zemljama arapskog svijeta otvorilo je ove godine brojna pitanja. Šta se tu generalno događa i da li u tim procesima ima dovoljno potencijala za uspostavu snažnih, demokratskih i relativno samostalnih društava sa islamskim duhovnim backgroundom?

Ja sam to nazvao „arapskim proljećem“, a ne islamskim, a tu ima razlike, jer sve ono što smo vidjeli do sada u pobunama u tim zemljama motivirano je politički a ne islamski. O tome sam pisao u dva navrata u „Oslobođenju“. Arapski svijet još nije doživio svoju renesansu. On je bio kolonijalni prostor veoma dugo i on je sasvim marginaliziran u svjetskoj politici, ekonomiji, čak i u kulturi, a Zapad se prema njemu stalno odnosio (tako je i danas) kao prema objektu svoje ekspertize i bezobzirne hegemonije. O tome treba pročitati knjigu „Orijentalizam“ Edwarda Saida. S druge strane, režimi u tim zemljama žive u neizmjernom bogatstvu, gotovo bestidno hedonistički, rasipnički, a narod drže zatucanim, nerazvijenim, izoliranim, s teškim kompleksima u odnosu prema razvijenom Zapadu. No, svijet se globalizira: mladi ljudi u arapskom svijetu se obavještavaju o svemu i obrazuju se zahvaljujući modernim općedostupnim tehnologijama te ne pristaju više na takvu poziciju, ali ne samo na poziciju određene generacije, ili društvenog sloja, već ne pristaju na poziciju inferiornosti cijelog svoga kulturalnog kruga. To je specifičnost ovoga masovnog pokreta, nalik na cunami. Arapske mlade generacije, znaju mnogo o svojoj blistavoj povijesti a žive u sumornoj i ponižavajućoj stvarnosti, i oni više ne pristaju na to.

Naravno, uvjeren sam da na taj silovit pokret utječu još dva faktora. Prvo, rastuća islamofobija na Zapadu provocira samosvijest muslimanskog, u ovom slučaju arapskog svijeta, tako da islamofobija može biti samo kontraproduktivna po interese Zapada i stimulirajuća u islamskom svijetu. Islamofobija je teška zabluda modernoga Zapada. Drugo, arapski svijet predugo živi u naročitoj vrsti poniženja zbog cionističke politike prema tome svijetu, bezuslovne podrške Zapada cionističkoj politici u Palestini, zbog odnosa svojih vlada prema svemu tome. Dakle, koncentrirao se niz vrlo važnih povijesnih faktora koji su pokrenuli taj cunami. Nove generacije Arapa hoće da izađu na političku i kulturalnu scenu svijeta kao subjekt, a ne da ostanu objekt Zapada. Uvjeren sam da prisustvujemo velikim promjenama, ali sam isto tako uvjeren da se neće finalizirati tako brzo, za koju godinu, već je riječ o jednom nezaustavljivom i pozitivnom historijskom procesu. Na ove promjene treba gledati kao na proces u kome će biti povremenih skretanja, nesigurnosti, ali – opći smjer je nepovratno markiran.

Krvavi kraj libijskog vođe Moamera Gadafija ponovo je pokrenulo važna pitanja o odnosu Zapada prema ovom dijelu svijeta. Da li je za njih, za zapadne države ali i korporacijski kapital, važnija demokratija u Libiji ili njena nafta?

Božanstvo Zapada je profit. Nikakva ljudska prava, nikakvi ideali. Profit i samo profit. To je danas Zlatno tele Zapada. Motiv za njihovu akciju je profit, nafta. Jer, zašto ne reagiraju u Siriji gdje su ljudska prava silno ugrožena?! Zašto su tako dobri prijatelji s režimom Saudijske Arabije u kojoj žena ne smije automobil voziti, ne smije sama na ulicu izaći… Nigdje to ne spominju. Ne branim Gadafija – predugo je bio na vlasti i da je imao pameti organizirao bi poštene izbore čim se narod pokrenuo – ali motiv za akciju NATO-a isključivo je profit a ne ljudska prava. To su priče za naivne.

Mnogi kritičari korporacijskog društva upozoravaju na opasnu krizu zapadnog kapitalističkog društva. Drugi to povezuju sa moralnom i duhovnom krizom čitave ove zajednice; da li je to samo kritički pogled iz ostatka svijeta ili se zaista može govoriti o krizi zapadne civilizacije?

Upravo spomenuh Zlatno tele. To je sjajna kur’anska parabola (i ne samo kur’anska) u kojoj je narod (ne slučajno jevrejski) napravio sebi božanstvo od zlata. To je slika modernoga svijeta; u tome jest paraboličnost priče. Profit je postao božanstvo. U trci za profitom (a novac je koncentriran u rukama nevjerovatno malog broja ljudi), svijet se potpuno dehumanizira jer korporacijskim društvom ovladava zapanjujuća i nezasita pohlepa. To vodi u propast, ili u strašne „tektonske“ poremećaje cijeloga svijeta. Motiv Zlatnog teleta je vrlo aktualan.

Nedavno je jedan ovdašnji intelektualac izveo zaključak da su teroristički napadi, nasilje na sportskim terenima i drugi brojni incidenti koji nam se dešavaju, donekle rezultat i neulaganja države u kulturu, nauku, obrazovanje, sport. Šta Vi, kao dugogodišnji univerzitetski profesor, mislite o tome? I kakva je situacija na našim univerzitetima općenito?

Mislim da je ovo pitanje više za sociologe. Istina je da mi imamo opći pad vrijednosti, svih standarda, da imamo silne viškove primitivizma posvuda a to producira, ili utječe na produciranje i ovih nereda na stadionima. No, glavni generator „sportskog nasilja“ u nas je ipak ideološke naravni, zapravo političke, i to je zabrinjavajuće, to su recidivi nedavnog kataklizmičkog rata koji je harao ovdje. Inače, po vandalskim sukobima su poznati i navijači iz visokorazvijenih zemalja, kao što je Velika Britanija.
Što se tiče naših univerziteta, to je duga priča. Nekontroliranim i nekompetentnim osnivanjem univerziteta i fakulteta širom zemlje, po halama i hangarima, bez kadrova i samo zato da bi svaki kantonalni moćnik imao svoj univerzitet – zbog svega toga sistem visokog obrazovanja je tragično devastiran, a bio je dobar. U nekim našim gradovima imate više fakulteta nego ulica. Osim toga, bolonjski sistem u visokom obrazovanju smatram – o tome sam više puta pisao s mnogo gorčine – povijesnim evropskim promašajem. To je transnacionalna katastrofa. Bolonjski sistem u nas je nasilje birokratskog nad akademskim duhom; on nas nasilno pretvara od predavača u ispitivače, studij je pretvoren u kros na kratku stazu, djeca više ne uče kako razmišljati o problemima, kako razmišljati u/o sintezama, već se studij uglavnom svodi na razinu i metodu „zaokruži i popuni“, dakle – sistem testova i kvizova, a TO NIJE STUDIJ. Ja uopće ne sumnjam da će se jednoga dana – koji i nije predaleko – shvatiti da je bolonjski sistem poguban i da će biti najozbiljnije revidiran, vjerovatno čak napušten, ali će dotle biti načinjene neispravljive štete.

Vratimo se još malo islamu u BiH. Bosanski način, ako ga možemo tako nazvati, prakticiranja islama smatra se poželjnim načinom odnosa prema vjeri i vjerskom. Šta su, po Vama, najveće vrijednosti ovdašnje vjerske prakse i tradicije?

Kretao sam se po islamskom svijetu, posebno po arapskom, i uvijek sam govorio – ozbiljno i objektivno – da nema ljepšeg islama od bosanskoga. On je vrlo jednostavan, lagahan, neopterećujući, na neki poseban način je spontan, ali istovremeno i na jedan veličanstven način je sveprožimajući. „Bosanski islam“ (vrlo uslovno koristim tu sintagmu, jer zapravo – islam je izvorno jedinstven, nedjeljiv na ovakav način, ali postoje neke diferencirajuće manifestacije) ima posebnu vrijednost koju ja prepoznajem i imenujem kao naglašen osjećaj za toleranciju. Ovdašnje muslimane ne karakterizira nametljivost bilo koje vrste, isključivost, već svijest o tome da je vjeroispovijest i vjeropripadnost stvar najdublje intime, a ne nametljivosti, ili poze bilo koje vrste.

Ovog vikenda pada Kurban Bajram; kako ćete, ako Vam ovo pitanje previše ne ulazi u sferu privatnosti, provesti ove dane? I kakav odnos, imate prema ovim praznicima, koja su to sjećanja i slike koje u sebi nosite na pomen ovih važnih datuma za život jednog muslimana u BiH?

Bajram je dan mira u sebi, sa sobom i s porodicom. Istovremeno, on je i jedna naročita vrsta izlaska razdragane duševnosti u svijet. S bijelom košuljom, ozarene duše – u bijeli svijet! Bajram bi se mogao i tako predstaviti. Tu vrstu duševnosti u ekspanziji, kao i svoje viđenje islama i muslimanskog svijeta općenito, opisivao sam u svojoj posljednjoj knjizi „Duhovna biografija“.

(DEPO PORTAL)

Tagovi: Sarajevo