Gadafi kao ispit savjesti

Povezani članci

• Poštovanom građaninu
• Jeli stvarnost mistična rijeka?
• TRBUHOM ZA KRUHOM: DOBAR POSAO VANI
• Otvoreno pismo Nermina Bise gospodinu Inzku: Hitno nam je potrebna stabilnost u BiH
• BOLESNI SVIJET
• Uz rođenje velikog Danila Kiša: Nacionalista je nikogović i kukavica

Brutalna likvidacija libijskog vođe Moamera Gadafija prošlog tjedna teško da je ikoga mogla ostaviti ravnodušnim. Barbarski način ubijanja na ulici, fotografiranje s njegovim mrtvim tijelom, izlaganje javnosti u hladnjači, Gadafijevo krvavo lice  na svim naslovnicama medija – u 21. stoljeću, može se reći, poraz je zdravog razuma i civilizacije.

Diktator kakav je bio Gadafi, koji je više od 40 godina vladao Libijom, bio je po mnogočemu kontroverzan. Ali Libiju je napravio jakom i prepoznatljivom zemljom u kojoj su ljudi dobro živjeli, koja je bila i ostala bogata naftom, vodom i radnim mjestima, te je zbog svega toga bila interesantna zemljama Zapada. Mnogo više faktora od pomaganja jadnom libijskom narodu da uspostavi demokraciju, bilo je presudno da se počne bombardiranje te naftne oaze.

Gadafijevo svrgavanje smješta se tobože u arapsko proljeće, ali možda se samo poklopilo s drugim političkim ciljevima SAD-a i zemalja europskog Zapada. To znaju samo oni, no prije ili poslije sve će se otkriti.

U taj zakulisni scenarij spada i dopuštanje da razularena masa sama na ulici i gotovo vlastitim rukama eliminira Gadafija i njegovu obitelj, te tako riješi muka sve one čelnike i državnike koji su to javno pozdravili. Pozdravljaju barbarski čin likvidiranja i kasapljenja na ulici? Gradi li se tako demokracija? Zar ga se, na civiliziran način, nije moglo uhapsiti i pravedno mu suditi? Zar mu se moralo poubijati i sinove i unuke? Zar nije toliko očito da su svi ostali sjedili skrštenih ruku i čekali Gadafijev konačni pad? Izgleda da su pobunjenici obavili posao za one čiji su interesi mnogo prizemniji od davanja sloboda i demokracije libijskom narodu. Pod krinkom humanizma, pobunjenicima se izručilo američkog neprijatelja broj 1, onoga kojem duguju, koji ih držao u šaci, a koji se nije dirao u nikoga. Narod koji je sigurno i propatio kroz vladavinu Gadafija, jer iluzorno je od njega praviti sveca kad je sve samo ne to, postao je zapravo sredstvo za postizanje ciljeva Zapada. Iskorišten je bijes mase, kojom se manipuliralo mjesecima, da javno osakati svog vođu, kojem, uz svo loše, duguju i ponešto dobroga. Koliko god zla nanio libijskom narodu, Gadafi je zaslužio pošteno suđenje, zaslužio je da ga se sasluša, da mu se presudi i da na sudu odgovara za svoje grijehe.

Norveški narod, primjerice, nakon tragedije na Utoyi, nije tražio smrtnu kaznu za Andersa Breivika, nije tražio javno čerečenje njegovog lika i djela, nije se iživljavao na drugima zbog svoje patnje, a naročito ne na njegovoj obitelji. Norveški narod nikad više nego sada shvaća važnost da se red i mir održe, kao i poznata sjevernjačka stabilnost, te da se Breiviku poštuju njegova ljudska prava i da mu se sudi po norveškim zakonima.

Za razliku od njih, ‘divlji Zapad’ svjesno i promišljeno je dopustio ostrašćenom i nesvjesnom libijskom narodu da iskasapi Gadafija i njegovu obitelj pred očima cijelog svijeta. Mediji su tome pripomogli otkrivanjem njegovog mrtvog lica i tijela svima, poput trofeja. Nije kriv libijski narod, koji se nada boljem životu i svjetlu te ‘famozne’ demokracije (ne shvaćajući da uvijek može biti i gore), već su krivi oni koji su sve to inscenirali. I u Hrvatskoj ima očajnih ljudi koji zbog gladi i siromaštva, gubljenja posla i dostojanstva, ne bi mogli racionalno razmišljati pri susretu sa svojim ‘krvnikom’. Prošli smo i bezumlje rata, pa mnogi znaju što znači osveta. No nije li upravo zadaća onih viših, moćnijih zemalja da privedu zločince pravdi i ne dopuste da se civilizacija sroza na razinu Srednjeg vijeka, kad se javno spaljivalo i kidalo glave? U svrhu saznavanja istine, u službu viših ciljeva, svatko ima pravo na obranu i iznošenje svoje strane priče. Što bi ispričao Gadafi, sigurno bi mnoge poljuljalo kao ne tako davno i revolucionarni Wikileaks. Lako je biti dobar u dobru. Treba pokazati visoku svijest i moralnu nadmoć u zlu.

Ahil, koji je bio miljenik bogova, ubio je svog neprijatelja Hektora, ali ne časno nego je pred svima oskvrnuo njegovo mrtvo tijelo. Zbog toga, nikada nije uspio osvojiti Troju, a poginuo je vrlo brzo nakon Hektora. Troju je osvojio intelekt Odiseja, a ne Ahilova sirova snaga.

Zaključno, koliko smo se pomaknuli od barbarstva? Nimalo. Koliko poštujemo ljudska prava? Nimalo. Hoće li demokracija izgrađena na krvavim temeljima uspjeti? Vidjet ćemo.

Lako je rušiti, teško je graditi, a libijski narod sada je prepušten sam sebi i manipulacijama zapadnog svijeta. Hoće li imati snage izabrati dobru demokratsku vlast ili će se nametnuti neka radikalna skupina koja će generirati novo nasilje, vidjet ćemo.

No nedvojbeno je da je zapadni svijet još jednom, svojim reakcijama, nasiljem i neodgovornom indolencijom, razočarao i pokazao da mu nije stalo do ljudskih prava, istine i pravde. Svrgavanje Gadafija može se reći, je poput ispita savjesti – o tome kako i na koji način se prezentiraju vijesti (mediji), o načinu kako se grade i ruše politički režimi (političari), te o tome hoćemo li se zgroziti ili likovati nad javnom likvidacijom jednog diktatora (svatko od nas). Hoće li vladati um ili sirova snaga, sami biramo.

Ovakva akcija i reakcija svijeta, vrlog Zapada, navodno napredne civilizacije, čini svakog idealistu tužnim i pokazuje da je dug put pred nama i da koliko god smo tehnološki i znanstveno napredovali, toliko smo duhovno i moralno nazadovali.

Miljenici bogova Zapada možda su ubili svog Hektora, ali kako će osvojiti i voditi vlast, sigurno će odlučiti neki Odisej, siva eminencija iz drugog plana, kralj jednog drugog otoka.