HDZ-ov dugi marš u prošlost

Povezani članci

• Američka lova preko krova
• Imamo li, ne činimo li ništa sami, pravo na upiranje pogleda i u Svevišnjega?
• Higgsov bizon
• Šovinistička farsa: Da li bi se udala za Muslimana?
• Zastupnik u Bundestagu Boris Mijatović: Odustanimo od brzih rješenja, nema besplatnog ručka
• Boris Tadić nije srbijanski Willy Brandt

U lijepu kašu su se uvalili Kosoričina vlada i HDZ ovim odbijanjem optužnica iz Srbije. Jest da je u prvi mah izgledalo kako im je to došlo kao naručeno da pred izbore insceniraju kolektivnu patriotsku paranoju, ali su se onda stvari đavolski iskomplicirale. Toliko da tu vruću priču sada sami moraju hladiti drugom, o tankerima vode koja će se navodno izvoziti u arapske zemlje, što meni, ne bih htio kvariti veselje, izgleda uvjerljivo kao oni vicevi u kojima naš mudri goljo preveslava Rusa i Amerikanca.

Dobro, u tim vicevima naš bi mudrijaš sigurno prodao Arapima pijesak, pa u ovome s vodom možda ipak nešto ima, ali Hrvatska kakvu gledamo ovih dana i dalje izgleda kao zemlja iz grohotnih šala i naprdaljki. Jer, koja bi ozbiljna država malo više od dva mjeseca prije nego što će u fraku otići po pristupni ugovor s Europskom Unijom, pružila ovakvo obilje blistavih dokaza da joj ondje nije mjesto. Sve to uspjelo je našim genijima iz Banskih dvora u samo nekoliko dana, za koje vrijeme su razgolitili sebe do gaća, a sada će se vidjeti hoće li im i one ostati na dupetu.

Iz Bruxellesa su, naime, stigla najprije pedagoški blaga, ali sada već i sasvim oštra upozorenja da se ne donosi zakon kojim će se poništiti ove i buduće srbijanske optužnice, o čemu će Sabor, nakon neuspjelog prvog pokušaja, odlučivati u drugome. Ili će se, pak, u posljednji trenutak odustati od svega, s objašnjenjem koje je dosad redovito bilo dovoljno da umiri vojnički poslušnu HDZ-ovu biračku sljedbu. Mi smo htjeli taj zakon o ‘ništetnosti’, štoviše, vruće smo ga željeli, ali, vidjeli ste i sami, oni u Bruxellesu nam ne daju i tu se ništa ne da učiniti.

No, čak i ako prevagne ovakvo rješenje, pitanje je može li se više zaustaviti ovo zakotrljano klupko sastavljeno od providnih laži i sudski utuživih podmetanja do najprimitivnijih šovinističkih ispada i mahnitanja. Počelo je s onim izvrtanjem da Vlada nije već ljetos znala za optužnice iz Beograda, što je ovdje još i najbezazlenije, jer se pred izbore ionako laže sve u šesnaest, pa da se nije lagalo o ovome lagalo bi se o nečem drugom. Puno je gore što Kosoričina vlada ovim zakonom namjerava praktički proglasiti lovostaj na ratne zločine, i to ne samo hrvatske nego čak i srpske, samo zato da potpali vrućicu buncavog domoljublja uz pomoć koje bi se izvukla na izborima.

Josip Đakić ponovno prebrojava krvna zrnca

Srbi opet na meti verbalnih buzdovandžija

A još gore od toga, najgore je što se naposljetku ukinulo neobjavljenu zabranu javnog vrijeđanja i sotoniziranja Srba u Hrvatskoj, i oni su sada postali meta verbalnih buzdovandžija gotovo isto kao ranih devedesetih. Tu se Josip Đakić isprsio s onom zaumnom izjavom o ‘Srbima’ Ranku, Rajku, Veljku, Radi i Zokiju koji se, kao, spremaju formirati srpsku a ne hrvatsku vladu, što sada figurira kao fašistički olimp uz koji će se nagonom gomile nastojati uzverati i mnogi drugi. Da li to u vrhu HDZ-a mogu zaustaviti? Naravno da mogu, iste sekunde kada požele. Poslužili bi se pri tom onom istom licemjernom rečenicom da će u Bruxellesu na to negativno reagirati, kao što već i jesu.

Ali i to licemjerstvo bolje je nego da slušamo u kamenu isklesane nacionalističke ‘istine’ kako je i ovo malo preostalih Srba u Hrvatskoj i dalje glavni hrvatski problem. No, ponavljam, može li se ta gvalja opet dopuštenog i preporučljivog antisrpstva više zaustaviti, ili je stvar otišla predaleko? Lako je ušutkati Đakića da ne naziva srpske političare u Hrvatskoj ‘četnicima’, jer je riječ o tako problematičnom tipu, višekratno registriranom ali nekažnjavanom provincijalnom kabadahiji, da ga se može skinuti s grane i običnom praćkom. Nije potrebno na njega trošiti sofisticirano teško oružje i podsjećati da u otkrivanju lažnih četnika nitko nije ravan pravim ustašama. I obratno.

Nije, velim, to problem. Prava muka je u tome što se Đakić nije dogodio slučajno, nego se kao vrbova grana ispilio iz HDZ-ove izborne kampanje koju Kosoričina stranka očito ne doživljava kao običnu kampanju. Ona je za nju svojevrstan nastavak rata za neovisnost, i to ovaj put građanskog rata, dakle omeđenog hrvatskim državnim granicama. Otvoreno je to na 20. godišnjicu Dana neovisnosti izjavio Vladimir Šeks, po kojemu je rat za neovisnost dobiven samo kada je riječ o srpskoj agresiji i o međunarodnim otporima osamostaljenju hrvatske države.

Još treba dobiti i rat protiv ‘revizionista’ i ‘krivotvoritelja’ hrvatskog puta prema neovisnosti, doslovce vadim iz njegovih zapjenjenih usta. Dakle, rat još nije gotov, pa iako Šeks nije precizirao tko su neprijatelji, nema biti tko drugi nego oni koje je u svom šovinističkom srbofobnom ekspozeu objelodanio Đakić. Dakle, ‘srbujuća’ koalicija koja se providno nazvala pitomim imenom Kukuriku, ali je u ratnom stožeru HDZ-a oštroumno zaključeno nešto drugo. Da se zapravo radi o opasnom grabežljivcu koji se sprema, poduprt srpskim političarima u Hrvatskoj, rastrgati mukom odnjihano čedo hrvatske borbe za državnu neovisnost. Ili tako nekako, u svakom slučaju nešto sa skliskog ruba pameti.

Duhovna priprema za sveti rat

Klinička politika

Ovo je jedna od onih situacija kada se u političkim temama možeš direktno i do mile volje služiti kliničkim terminima. Dok u svijetu, pa i u samoj Hrvatskoj, frcaju iskre duž sve nemirnije granice između rada i kapitala, između studenata i ekonomija koje ih ne trebaju, srednjeslojaškog prekarijata i banaka, izraubanih malih država i globalnih centara moći, dok se, velim, sve to događa, prvoborci hrvatske nacionalističke revolucije imaju pametnijeg posla. Užurbano vade iz ormara šinjele i spremaju se na dugi marš prema svetom ishodištu svoje borbe, iako ono danas izgleda kao mutna točka izgubljena u svemiru sasvim drukčijeg svijeta.

Ni taj svijet, da se razumijemo, nije ono što je bio prije dvadeset godina, a na Europsku uniju više se ne možeš ugledati možda ni upola kao tada. Ali, ondje nisu toliko poludjeli, ili nisu još toliko poludjeli, da sve svoje probleme pretvaraju u nacionalne i kvazinacionalne, jer znaju da ako bi se prešlo i taj prag, svijet bi se opet obnoć preobrazio u bure baruta. Zato u Bruxellesu sve nestrpljivije i ušutkavaju Hrvatsku, jer im se iz prezaduženih zemalja europskog juga ionako vraća kriza koje su se željeli otarasiti tako što su ondje izvozili i vlastite dugove.

Samo im još treba da im odavde dojašu i Kosor-Šeksovi oklopljeni vitezovi koji pronose ‘istinu’ da su Hrvati, dopustite da vam objasnimo, uljuđeniji i pravdoljubiviji od Srba. Ne, toliko ludilo jednostavno ne može proći. Istina, u daleko najvećem dijelu Europe na vlasti su HDZ-ova stranačka svojta, konzervativci. Ali, oni su sada na udaru kritika da su krivci za ovu duboku krizu, zbog čega će na idućim nacionalnim izborima sigurno morati ispaštati, i ni na kraj pameti im ne pada spašavati Kosoričinu stranku nakon što se odlučila uputiti u ovaj mračnjački marš u prošlost.

To definitivno olakšava dolazak na vlast Milanović-Čačićive koalicije, ali je već sada jasno da će njen mandat biti načičkan zaostalim minama ove mahnite nacionalističke kampanje HDZ-a koju sada gledamo. Sve mi se čini, zapravo sam gotovo uvjeren, da to i jeste krajnji cilj te kampanje.

t-portal