Niger pati dok radnici bježe iz Libije
Povezani članci
- Morales na referendumu izgubio mogućnost za novi mandat
- Turska preispituje članstvo u EU dok se Brisel okreće Balkanu
- Mi svi ipak jedva da imamo pojma
- Mijanmar i Bangladeš dogovorili dvije godine za povratak Rohinja
- Šta je ‘kentaur’ varijanta COVID-19 i zašto je zaraženo sve više ljudi?
- Kim Jong-un: Sastanak s Trumpom povijesna prilika za svijetlu budućnost
Deseci tisuća ljudi iz Nigera pad pukovnika Gadafija doživjeli su kao ekonomsku katastrofu. Nakon dobre plaće u Libiji morali su se vratiti u neizvjesnost svoje domovine, jedne od najsiromašnijih i najovisnijih država na svijetu. Prema podacima ovdašnje vlade, više od 200.000 Nigeraca pobjeglo je od ožujka do danas, putujući preko pustinje iz Libije, gdje su kao krojači, zaštitari, kuhari i vozači, prema lokalnim mjerilima, zarađivali nečuvene svote.
Većina onih koji su pobjegli danas živi u besparici i gladi kao i tisuće obitelji koje su ovisile o novčanim pošiljkama iz Libije. Vlasti u Nigeru tvrde da svakodnevno pristigne najmanje 200 ljudi, a da ih vjerojatno još više uđe preko poroznih pustinjskih prijelaza. Vlada priznaje da nema sredstava da im pomogne te moli za strane donacije.Do lipnja je prisilna migracija nigersko gospodarstvo stajala 80 milijuna dolara, a ta je brojka, prema navodima vlade, porasla do katastrofalnih razmjera u zemlji gdje, prema podacima Svjetske banke, preko 60 posto stanovništva živi u krajnjem siromaštvu, gdje glad vlada kad nema kiše i gdje su polovicu državnog proračuna u prethodnim godinama čine donacije. Odjednom su se migranti koji su radili u Libiji našli ponovno u zemlji u kojoj se osakaćeni prosjaci okupljaju na križanjima, a hrana se prodaje u trošnim daščarama. Za plaću čak desetak puta veću nego u Nigeru vrijedilo im je pretrpjeti progon i predrasude u arapskoj zemlji, u kojoj se prema Afrikancima odnose kao prema građanima drugog reda. “Takav život u Nigeru ne možete imati”, kaže Abubakar Hassan, koji je prije bijega radio kao kuhar za multinacionalne korporacije u Tripoliju, a sad već pet mjeseci nema posla. Dvojica prebjega s kojima je putovao umrla su u kamionu do vrha natrpanom prtljagom i ljudima. “Trideset dana jada”, kaže. Dvadesetdevetogodišnji Adamou Hamani, bivši dužnosnik za zaštitu okoliša koji je radio na inspekciji građevinskih objekata u Libiji i mjesečno zarađivao 600 dolara, kaže da je bezuspješno poslao životopis u šest tvrtki u Nigeru. “Nije im uopće jasno što radim”, kaže. “Nigdje sam. Nemam nikakav plan.” U ovom pustom kraju nagli je prekid novčanih pošiljaka iz Libije posebno bolan.
U razdoblju prije žetve, koji Nigerci nazivaju “prazninom”, dotok je novca iz Libije ključan. Zaposlenik Međunarodne organizacije za migraciju koji obilazi sela kaže da su ljudi očajni. “Čim dođete automobilom, ljudi se okupljaju oko vas jer misle da nosite pomoć”, kaže Boubacar Seybou iz Abale. “Novčane pošiljke migranata jedini su izvor prihoda za ovdašnje obitelji.”Said Abdelkader Agaly, dopredsjednik vlade i voditelj programa pomoći, kaže: “U ovoj situaciji moramo se pozvati na savjest. Treba nam 60 milijuna dolara jer dva milijuna koja smo dosad podijelili ne znače ništa.” Podijelilo se i nešto besplatnih vreća pšenice, a smanjene su cijene osnovnih namirnica. No, kako kaže Agaly, “stvarno smo učinili vrlo malo”. Pritisak na krhko nigersko gospodarstvo “ogroman je”, kaže. “U ekonomskim okvirima, radi se o strahovitom pritisku koji dovodi do teške gospodarske krize. Čitav se jedan sektor našeg gospodarstva raspada.”Povratnici su bijesni zbog nedostatne pomoći države. “Mislili smo da će nam vlada pomoći”, kaže kuhar Hassan. “Dosad nismo ništa dobili.” Hassan Salah, bivši čuvar u tvrtki iz Tripolija koja prodaje parfeme, kaže: “Vlada nije učinila ništa. Otkako sam se vratio, nisam ni jedan dan radio.” Agaly Zapad upozorava da bi tisuće bespomoćnih mladića koji se slijevaju u Niger mogli postati metom “zlih snaga” sjevernoafričke frakcije AlQaide. “Nije ovdje lako”, kaže krojač Ali Jibo, koji je pobjegao iz Libije. “Otišao sam onamo radi boljeg života jer je Libija bogata zemlja, a ljudi ovdje pate.”
Adam Nossiter; Issa Ousseini doprinio izvještaju