Ladislav Tomičić: Hrvatska u ratu s vlastitom djecom
Povezani članci
Studenti Filozofskog fakulteta u Zagrebu blokirali su referadu želeći onemogućiti namjeru da se od studenata za upis druge godine naplati po šest tisuća kuna. Fakultet na naplati inzistira jer novac nije dobio od nadležnog ministarstva, koje naprosto nije podmirilo svoje obaveze. Truli zakonski okvir omogućio je ministru da može i ne mora dati novac. Odlučivši se ostaviti fakultete na suhom, ministar Radovan Fuchs bacio je kost između studenata i fakultetske uprave, po svemu sudeći jer je ocijenio da je studentska borba za javno financirano školstvo otišla predaleko. Ovo je, dakle, aktualni okvir teme o kojoj želimo govoriti.
Nema besplatnog ručka. Ova rečenica, pak, imbecilan je argument široke društvene fronte koja na sve načine gleda sabotirati borbu studenata za javno financirano školstvo. Nema besplatnog ručka, ponavljaju od jutra do sutra dubokoumni Hrvati, od službenika resornog ministarstva do radnika u samostalnim ugostiteljskim radnjama. Nema besplatnog ručka, mudroslove mlađahni posjetitelji internetskih foruma čiji je intelektualni domet psovanje majke Zdravku Mamiću te zaklinjanje da će dati život za Ajduka. Na svaki spomen borbe za javno financirano školstvo nemali dio hrvatskog puka hvata se za revolver i ispaljuje istu glupu frazu, pojedinačno i rafalno: »Nema besplatnog ručka!«.
Kao da su im malo zla već nanijeli, Hrvati su opet ustali na obračun protiv vlastite djece: »Što misle, da će studirati stotinu godina?« Nesretni Hrvati, studentsku pobunu i njezine ciljeve zamišljaju kao djelo skupine ljudi koja se bori za svoje interese, a na štetu ostatka društva. Sluđeni narod više ništa ne razumije, pa niti borbu generacije kojoj je u amanet ostavljeno toliko kredita da ih neće uspjeti vratiti niti djeca djece njihove djece. Četiri puta birali su Hrvati političku opciju koja je rasprodala sve što se rasprodati može, pa danas kukaju i jadikuju, dočekujući usput na nož svakog tko se usudi dići glavu i zatražiti od države da ne bude maćeha, nego majka svojim državljanima. Javljaju se sa svih strana ekonomski stručnjaci prvog reda, da nam ukažu da država ne može iz poreza svojih građana osigurati novac za javno financirano školovanje i zdravstvenu zaštitu. Mi to nećemo plaćati, viču ugostiteljski radnici iz kafića i ćevabdžinica. Viču s njima i branitelji koji su – čast malobrojnijim izuzecima – izmuzli sve što se od države izmusti dalo. Ustaju u obranu državnog budžeta intelektualci koji sve na svijetu znaju, ali nigdje ih nije bilo dok je HDZ zemlju bacao u blato. Kad je stvarno trebalo dizati glas, bojali su se za svoje guzice. Sad oštre zube na studentima i njihovoj borbi.
Nećemo se niti okrenuti, a mnogi od ovih koji danas viču poželjet će svoju djecu poslati na fakultete, ne bi li im osigurali život pristojniji od ovog što ga oni vode. Poželjet će, ali neće imati novca, pa će im svi biti krivi; pa će opet jadikovati i kukati, dočekujući na nož sve koji se usude podići glavu i tražiti od države da ne bude maćeha, nego majka.
Borba za javno financirano školstvo nije borba skupine zgubidana i vječnih studenata. Svake godine na fakultete su upisuju nova djeca. Vaša djeca. Intencija reforme koju nudi Radovan Fuchs jest da visoko školovanje sebi mogu priuštiti samo oni koji ga mogu skupo platiti. Tu je kraj svake priče. Reforma ide na ruku bankama, koje već danas reklamiraju »povoljne studentske kredite«. Reforma ide u korist na brzu ruku obogaćene elite. Oni će rađati upravljače, a Vi ćete rađati njihovo roblje. Na ovom principu funkcionira američko i većina drugih zapadnoeuropskih društava. Zašto bi se na njih morali ugledati? Zašto se ne bismo mogli ugledati na zemlje čije socijalne politike su daleko naprednije od američkih? Nitko ne tvrdi da je sustav (visokog) školstva u Hrvatskoj dobar i da ga ne treba mijenjati, ali ako je potrebno unaprijediti sustav zašto bi bilo potrebno mijenjati sustav financiranja? Za što plaćamo sve one silne poreze, uključujući i porez na dodatnu vrijednost najveći u Europi?
Valjda zato da bi odabrana elita mogla musti državu, dok mi kao telad u šarena vrata gledamo sa strane kako se rasipa naš novac. Zbog budućnosti svoje djece razmislite još jednom prije nego stanete grditi studente i nabijati im na nos svoje frustracije. Ako ih ne želite podržati, ostavite ih na miru. Na novim generacijama ostaje da spase što se spasiti još može
Tekst uz dozvolu autorice prenosimo iz Novog Lista