Srbi u Hrvatskoj – ničiji narod

Povezani članci

• Ekskluzivno: Intervju s Hansom Küngom
• Naučnoznanstvena-znanstvenonaučna istina
• Zašto carinici RH nemaju iste uvjete rada kao i druge carinske službe EU, a nalazimo se u istoj “carinskoj uniji”
• INTERVJU DR. ZDRAVKO GREBO: ‘Josipović i Kosor prihvatili bi raspad BiH’
• Bogić Bogićević: Nisu odustali od stvaranje velike Hrvatske i Srbije
• Sto ćuna

S pravom su se hrvatski mediji pridružili nevladinim organizacijama u Srbiji u izrugivanju odluke srbijanskih vlasti da zabrane održavanje Parade ponosa tamošnjih lezbijki, gejeva i druge čeljadi alternativnih seksualnih opredjeljenja. Time su te vlasti, veli se, priznale poraz i prepustile ulicu da njome vladaju ne one nego homofobne i druge ultrakonzervativne grupe, od kojih se dio uspješno približio rubu fašizma, ili su ga već prekoračile.

Ima li boljeg dokaza za to, dodaje se, što je policija tu svoju odluku objelodanila nakon sastanka s nečim što sebe pitomo zove Dveri, ali se zapravo radi baš o jednoj od takvih konzervativno-profašističkih organizacija. S pravom su, kažem, hrvatski mediji stavili to na tapet i izvrgli ruglu, ali onda su, gle, junački prešutjeli događaj u Hrvatskoj koji je po osnovnim karakteristikama u dlaku isti kao to u Srbiji.

Karamarkovo salutiranje braniteljima

Tomislav Karamarko, a to je u Hrvatskoj ono što je u Srbiji Ivica Dačić, koji je ugasio Paradu ponosa, zabranio je održavanje komemorativnog skupa u Golubiću blizu Knina, gdje je ovih dana trebala biti otkrivena spomen-ploča većem broju (34) ubijenih srpskih civila. Za razliku od srbijanske policije, hrvatska nije održala sastanak ni s kim, ali jest donijela odluku o rizičnosti golubićkog skupa na osnovi mišljenja kninskih branitelja. Navodno su, tvrde ovi, na spomen-ploču stavljena imena ne samo civila, nego i nekih koji su sudjelovali u agresiji na Hrvatsku.

I to je ono što između onoga u Srbiji i ovoga ovdje stavlja znak jednakosti. Jer hrvatska se policija ovim isto koliko i srbijanska odbila ponašati kao organizirana vlast i umjesto toga predstavila se kao mlitavac koji salutira jednoj interesnoj grupi (kninski branitelji), a arogantno ignorira i diskriminira drugu (organizatori golubićke komemoracije). Time ne želim reći da se na spomen-ploči u Golubiću nije našlo neko krivo ime, jer o tome nemam pojma, ali kakvog bi, dovraga, pojma mogao imati i Karamarko?!

On se o ovome izvolio informirati samo od jedne strane, hrvatske, a sasvim zaobišao srpsku (koja priznaje da su među civilima i trojica vojnika, ali koji su bili mobilizirani i nisu napravili nikakav zločin). Kada sve zbrojiš, ovo može značiti samo jedno. Isto kao u beogradskom slučaju sa seksualnom manjinom, i u Hrvatskoj se na srpsku manjinu gleda kao nešto što samim svojim postojanjem izaziva sumnju i smeta, ukratko iritira većinu. Pa umjesto da se kažnjava, kada do toga dođe, pogromaštvo i rušilaštvo te većine, sankcionira se manjinu, po istom ključu kako se gdjekad i gdješto silovatelje oslobađalo krivnje, jer su ih, biva, silovane izazivale prebujnim ženskim dražima.

Josipovićev naklon žrtvama iz Varivoda

Varivode kao metafora hrvatskog bezdržavlja

Naravno, ako je to pristup kojeg su se držali Karamarko i vrh MUP-a u ovom slučaju, logično je pretpostaviti da je tako i u drugim. A to onda u krajnjoj liniji objašnjava i zašto se prije nekoliko dana na komemoraciji u povodu godišnjice ubojstva šesnaestoro srpskih civila u Varivodama i Gošićima još jednom moralo slušati poraznu konstataciju da ni nakon 16 godina hrvatska policija još nije privela počinitelje zločina u tim i još nekoliko susjednih sela (još je nekažnjen, da ne zaboravim, i zločin u Golubiću). Tako su Varivode u topografiji hrvatske države postale sinonim nečeg što se ne može nazvati drukčije nego smišljenim, programiranim bezdržavljem, jer je očito da ona odbija biti država Srbima koliko je to Hrvatima.

Ako hoćete, to se može reći i izravnije, da Hrvatska ne prihvaća Srbe kao nešto svoje, neko svoje, hrvatsko dobro, o kojem se treba brinuti i štiti ga, nego više kao teret koji su joj tutnule u ruke vodeće međunarodne adrese, premoćne da bi im se smjelo reći ne. Ali se zato taj teret nosi preko volje, uvijek s grimasom na licu i na rubu razdražljive mrzovolje. Ništa tu ne mijenja to što je prošle godine Ivo Josipović otkrio novi spomenik u Varivodama, izgrađen na mjestu starog, devastiranog, i ondje rekao da se ničim ne može ‘oprati sramota’ zbog tog zločina izvršenog puna dva mjeseca poslije Oluje.

To što Josipović odlazi gdje god ga pozovu da, kako netko reče, tješi mrtve, zaslužuje pohvale samo pod uvjetom da inzistira da se te žrtve i njihove obitelji pravno i moralno obeštete. Tek tada postat će predsjednik i živima, ne samo mrtvima. Bez toga njemu eventualno može pripasti priznanje samo za razvoj elitnog komemorativnog turizma i ništa više, ja se barem ne mogu sjetiti ničeg drugog. Mogu se, međutim, sjetiti, svi se možemo sjetiti, da ova površna i hladna komunikacija s predstavnicima hrvatske države nije – zahvaljujući većini Srba, iako naravno ne samo njima – dvosmjerna ulica.

Jesu li ovo posljednji dani hrvatsko-srpske koalicije?

Prevara za Europu

Prvo, Ivo Josipović izabran je za predsjednika glasovima i najvećeg broja Srba, drugo, oni su preko najveće srpske stranke podržali i ušli u Sanaderovu (Kosoričinu) vladu nakon što su se uvjerili da će to biti vlada hrvatsko-srpskog pomirenja, napokon, većina njih javno iskazuje da im je svjetonazorno najbliži Milanovićev SDP. Drugim riječima, Srbi u Hrvatskoj podupirali su i podupiru ono najkvalitetnije što se danas i nekoliko godina unatrag našlo na hrvatskoj političkoj sceni. Ali nije im ni izbliza uzvraćeno istom mjerom. Naprotiv, uzvraćeno im je klasičnim furtimom, prevarom.

Tih troje koje sam spomenuo najprije su se suglasili s ustavnim promjenama koje manjinama daju dvostruko pravo glasa, a Srbima sudjelovanje na općim izbornim listama, što bi ih prvi put statusno izjednačilo s hrvatskim političkim strankama. To je onaj čuveni izlaz iz geta koji se Srbima s hrvatske strane tako usrdno preporučuje. Ali suglasnost je trajala samo dok su trajali hrvatski pregovori s Europskom unijom, čim su oni završili to troje zaboravili su što su jučer govorili i pustili su Srbe, kao kuhinjski otpadak, niz vodu. Da se razumijemo, na spomenute ustavne promjene i sam imam prigovora, jer je bilo evidentno da one u stanovitoj mjeri favoriziraju Pupovčevu krovnu nacionalnu organizaciju i političku stranku.

Ali nikada se nije dogodilo da Hrvatska jednom toliko razumnom i ozbiljnom srpskom političaru toliko okrene leđa. I sada smo na prekretnici. Ova zemlja može se podičiti da je po formalno, ustavno zajamčenim pravima nacionalnih manjima čak u europskom vrhu (priznaje 22 manjine, hvaljeni Nijemci jedva pet, Francuzi nijednu). Ali što ti to vrijedi kada to luksuzno odijelo na njoj izgleda nezgrapno preveliko, pa pleše kao šminkerska krpa na vjetru. Jer samo jedna stvar, ova Karamarkova zabrana golubićke komemoracije, sve to briše i može u napetoj atmosferi izazvanoj najnovijim srbijanskim optužnicama odvesti stvari nepovratno u krivom pravcu.

U to da se nerazumna ofenziva koja je zbog toga pokrenuta iz Zagreba protiv Beograda – kao da Hrvatska nije digla barem deset puta više isto tako isfabriciranih i pravnički jadnih optužnica protiv građana srpske nacionalnosti – pretvori u predizbornu ofenzivu i hajku protiv samih Srba u Hrvatskoj. Hoće li netko u državnom i političkom vrhu Hrvatske preuzeti odgovornost za to? Naravno da neće. Nitko neće vidjeti ni da se ovim ispisuje i svojevrstan dodatak prvostupanjskoj presudi Gotovini i Markaču u Haagu, koja je toliko konsternirala Gotovininu obranu da tvrdi da je ona ‘nerazumna’ jer tužiteljstvo navodno nije ponudilo nijedan uvjerljiv dokaz o postojanju etničkog čišćenja. Je li?

A kud ćeš, brate mili, boljeg dokaza od ovoga što gledamo sada?! Ako baš hoćete, Gotovini najstrože sudi hrvatska stvarnost, hrvatski realitet koja nam se upravo događa pred očima, a to je tako gadan tip da se, bojim se, general ne može nadati ničemu dobrome.

t-portal