Stadionska groznica: Zašto mladi ljudi prekidaju utakmice

Povezani članci

• Jevreji večeras dočekuju novu 5774. godinu
• PREDSTAVE, PROMOCIJE KNJIGA I EDUKATIVNE RADIONICE U OKVIRU OFF MESS PROGRAMA
• PANDEMIJSKA OPSADA SARAJEVA: Kako im je bilo
• Al Kaida vodi rat protiv islama
• Bez dogovora bh. lidera u Briselu
• Čulić:Jurčić i Ferdelji nisu otpali slučajno, nego zato što smetaju novokapitalističkoj mantri

Da su navijači Zrinjskog dohvatili bilo kojeg fudbalera Veleža, taj bi u nekoliko sekundi bio rastrgan, a mladom igraču Mili Peharu vjerovatno bi bilo suđeno za saučešništvo u ubistvu. Ne postoji gori scenarij od toga. Bosanskohercegovački fudbal je rak-rana jednog društva punog takvih i sličnih rana. Komične kazne koje se izriču povodom vrlo tragičnih incidenata samo podstiču dalje nasilje. I nasilja će biti još, u ogromnim količinama.

SLOBODA DODIKU

Navijački neredi nisu bosanskohercegovački specifikum, ali Bosna i Hercegovina jeste specifična državna i politička tvorevina, pa u njoj i navijačko nasilje ima drugačiji feedback nego u normalnim sredinama. Ponovimo pitanje iz naslova – zašto mladi ljudi upadaju na stadione? Odgovor koji nema pretenziju da obuhvati cjelokupnu istinu, a koji pri tome u dobroj mjeri pogađa srž problema mogao bi otprilike glasiti ovako: zato što je to zabavno i uzbudljivo, što zadovoljava njihove najniže nagone i elementarne mržnje. I pri tome je – ovo je naš nacionalistički biber po političkom pilavu – potpuno besplatno, odnosno nekažnjivo.

Zaista je nevažno jesu li posljednji stadionski incidenti u Banjoj Luci i Mostaru politički motivirani, dirigirani i instrumentalizirani. Vjerovatno jesu, ali važnija od toga je činjenica da su oni najdirektnija posljedica političkog rasula koje vlada u zemlji. Nemojmo zaboraviti da je Bosna i Hercegovina država s problematičnom i tek djelomično osvojenom slobodom kretanja. Ovdje registarske tablice na automobilima, suprotno njihovoj originalnoj namjeni, ne otkrivaju, nego skrivaju mjesto registracije. Kada bi ga otkrivali, tek bismo onda, na svakodnevnoj osnovi, mogli vidjeti koliko je teško i rizično biti Sarajlija u Banjoj Luci, Trebinjac u Sarajevu, Čitlučanin u Zenici ili Tuzlak u Širokom Brijegu. Zato će civilizacijski izum Jacquesa Paula Kleina – tablica s nerazumljivom kombinacijom brojeva i slova, koja više liči na enigmatsku dosjetku nego na sredstvo registracije i identifikacije – još godinama, ako ne i decenijama, biti jedino prihvatljivo rješenje.

Cijelu stvar mogli bismo definirati ovako: sloboda kretanja jedno je od velikih civilizacijskih i demokratskih dostignuća, neupitni start od kojeg polazi svako uređeno društvo. Mi ga koristimo i uživamo tek djelimično i zahvaljujući već navedenoj političkoj enigmatici. Bosna i Hercegovina na takvom je stadiju političkog razvoja i u tako specifičnoj aktuelnoj situaciji da su sve elementarne vrijednosti u njoj na ispitu. Odnosno pod znakom pitanja.

Kada Milorad Dodik dođe u Sarajevo, on bi morao nesmetano da se kreće tim gradom bez obzira na sva njegova politička uvjerenja, izjave i akcije. Njegove provokacije spram Sarajeva, Bošnjaka i muslimana nemaju nikakve veze s njegovim neotuđivim pravom da se tim istim Sarajevom kreće kao slobodan građanin. Pošto mu to pravo nije zagarantirano i pošto je bio žrtva verbalnog napada, dakle ograničene slobode kretanja, moramo se upitati: šta je s ostalim, takozvanim „običnim građnima“ Bosne i Hercegovine, ako formalni predsjednik i neformalni vlasnik Republike Srpske ima problema. (Pri tome ostaje u predjelu nikad objašnjenih čuda i kozmičkih tajni Dodikova odmjerena i brižna reakcija povodom napada kojem je bio izložen usred Teherana).

NEMA KRAJA NASILJU

Podsjetimo se ubistva Vedrana Puljića u Širokom Brijegu. Taj strašni akt nasilja niti je ikada dobio sudski epilog, niti su iz njega izvučene političke i sportske pouke. Vedranova smrt nije bila kraj nasilja, nego podsticaj seriji incidenata koji posljednjih mjeseci eskaliraju, prijeteći da ponovo imamo utakmice sa smrtnim ishodima. Kada su prošli put navijači Zrinjskog upali na stadion, prilikom susreta s Travnikom, tada je mostarski klub kažnjen s 4.000 maraka. Ovakva kaznena politika je čisto ruganje s pravdom, zakonom i zagarantiranim građanskim slobodama. Pri tome, da se ne bismo ogriješili o jedan relativno korektan nogometni klub i njegove čelne ljude, valja istaći da su oni zajedno s upravom Veleža uoči ovog i još dva predstojeća mostarska derbija apelirali na navijače da se suzdrže od incidenata. Koliko su apeli smiješni i uzaludni u atmosferi koju kreiraju mnogo veće političke face, pokazala je prva u nizu od tri utakmice.

I upad navijača Borca na utakmici banjolučkog premijerligaša sa Željezničarom sankcioniran je na simobličan, što će reći – podstrekački način. Hrvatski novinar i pisac Ante Tomić davno je napisao da nasilni navijači nisu nikakva subkulturna grupa, nego kriminalizirana horda koju treba oštro sankcionirati. U Britaniji su upravo tom politikom oštrih, nemilosrdnih kazni jednom zauvijek suzbili fudbalsko nasilje. Pošto su u nas neredi na nogometnim terenima i oko njih precizna slika ukupne političke situacije, oštre kazne vjerovatno ne bi do kraja riješile problem, ali bi ga otvorile i za početak zagarantirale – slobodu kretanja, tu krhku demokratsku biljku od koje štošta zavisi u svakoj normalnoj zemlji.

A u nenormalnim sredinama ništa od toga nije moguće. Brzina i lakoća kojima smo zaboravili na Vedrana Puljića i njegovu tragičnu smrt ovih nam se dana vraćaju kao bumerang, s kojim niko ne zna šta da uradi.

(zurnal.info)