SEIZ IVO MIKULIĆ

Povezani članci

• DOKLE VIŠE DA SE MI STIDIMO?
• U Bosni i Hercegovini 364 novozaraženih koronavirusom, testirane 1.893 osobe
• Vječito plaćanje reketa prošlosti
• Zijah Sokolović sutra u Mostaru: Svaka umjetnička aktivnost je trening za život
• Samir Šestan: Da li drugi stih pjesme “Niko nam ništa ne može” glasi: “Više volim rusko govno nego američku tortu”?
• Ustavni sud BiH donio odluku, Inzkov zakon mora se primjenjivati u RS-u

Sa prvim vodama otopljena snijega, 1697. godine, niz čvrsničke padine, pred najistureniju karaulu izbi plećat i krupan, ali iscrpljen čovjek. Nadolazećeg sa mletačke strane, a posve naočitog, ne htijući ničeg rizikovati, karaulski ga graničari htjedoše odmah smaknut, ali iznemogla čovjeka, bez najmanje riješenosti da se brani, odlučiše prvo ispitati o njegovu iznenadnu dolasku. Tad čuše brzu i isprekidanu priču o tomu kako je ubio nekog mletačkog providura koji mu se zamjerio nepravedno mu pogubivši brata. Sad se cijeli vrhgorski i imotski vodovi utrkuju koji će prije pobrati obećanu nagradu za njegovu glavu, a on, Ivan Mikulić, bez mogućnosti da bira, mogaše uteći samo u Bosnu.

Ali, neka ga odmah vode kod komandanta mjesta u kojem se obreo jer ga ima upozoriti na neke važne stvari: njemu je preko glave mletačke vlasti i očita izrabljivanja, latinske bezobraznosti po kojoj se ponašaju kako hoće i rade šta hoće, a u toj bahatosti oni ne poznaju ni reda ni zakona, tuđe ruše a svoje ne poštuju.                                           

Carski karaulčani, pričekavši ostatak dana, pa cijelu noć, dobro pripazivši u samo svitanje, konačno se uvjerivši kako i može biti istine u onom što veli ovaj kaur, sa još dvojicom janjičara, svezanog ga uputiše, niz Borke, prema Mostaru.

Onda kad je Sultan Mustafa II. 1695. Godine u Ugarskoj doživio težak poraz, u Otomaniji se, i među aginskim prvacima i među običnim muslimanskim stanovništvom, razvi silna želja da povrate bar neke od izgubljenih teritorija s one strane Save i Dunava, a da, bar za neko vrijeme onesposobe kršćanske namjere da sa bezmalo svih strana izvrše odlučujući pohod na Bosnu. I ne prođe dugo, jedna i pol godina, a Ćesarovci karlovačkog generala Karla Ausperga, u okviru opšteg napada, navališe na Krajinu.                                         

Još prije toga, bosanski je vezir Almas Mehmed-paša Krajinu i Bihać povjerio Sari Ahmed-efendiji, a livanjske krajeve Girli Hasan-paši. U Mostarskom kadiluku stvari su prepuštene derbegu Mujagi Aršinoviću koji se sada našao potpuno pod udarom jer su, još u prošlom ratu, Turci izgubili Čitluk, a dvije pogranične nahije, Donja i Gornja Bekija, ostali su ničija zemlja, poprište sve većih i sve krvavijih sukoba ovih vojski.                                                                              

I kako je u Krajini, Kupreškom polju, Stocu i Počitelju alijansa doživjela krah, tako je kod Zenta uspjela satrati Turke (poginu vezir Almas Mehmed-paša, glavni janjičarski aga i osamnaest beglerbega), pa se svom slijepom silinom strmoglavi na samo Sarajevo, usput srušivši i popalivši sve manje i veće palanke što su joj se našle na putu. Ali, vidjevši kako mu u pomoć dolazi sva bosanska vojska, princ Eugen brzo napusti opsadu Sarajeva i izvuče se istim putem prema Zentu, pa van osmanskih posjeda.  Od tada Sari Ahmed-efendiji i Girli Hasan-paši očvrsnuše položaji, a derbeg Aršinović još se bolje ustoliči u svome kadiluku.

Derbeg Mujaga Aršinović je bio čovjek brze misli i još bržeg djelovanja. Među kritičkim mostarskim stanovništvom bilo kojeg pojedinca koji nastoji uhvatiti ugled i položaj trebaju krasiti izvanredne sposobnosti i stamena odlučnost, a mnoge, kada smatraju kako su došli na taj nivo, čaršija i njene nepredvidive zakonitosti uvjere kako su, ipak, daleko od cilja i kako mu se, vjerovatno, nikad neće približiti.  Po tim su, i mnogim drugim osobinama, Mostarci oduvijek bili teški sebi, a mučni i neugodni za druge ljude. Međutim, ovaj je derbeg, iako Čapljinčanin, sve te neugodnosti kojima se podvrgao kroz postepeno napredovanje ka vlasti, shvatao, ne kao prirodno i priraslo negativno naslijeđe bez kojeg ovi ljudi ne mogu, već kao normalnu pojavu kod populacije koja je uvijek na vjetrometini krvavih istorijskih zbivanja, događaja koji neprestano prijete njihovom životu i opstanku samom. Tako se ovaj derbeg nije uhvatio u koštac sa pomenutim problemima, nego ih je stalnim pravilnim djelovanjem i napretkom vješto zaobilazio, pa čak i okoristio, okoristio na onaj način na koji svi pametni ljudi željni vlasti, svoje stvarne i eventualne takmace i njihove protivničke rabote, vješto, a da oni i ne primjete, preusmjeravaju protiv njih samih. A takav ga je način djelovanja u očima neprijatelja činio nepobjedivim, u mislima sljedbenika izabranim, a u vlastitim predodžbama o sebi kao jedinim sposobnim za ispravan i učinkovit nastup. I kako je čudno kako takve ljude gotovo nikad ne obaraju ljuti suparnici, bojevi, otvorene ili skrivene različite borbe, već oni, skoro po pravilu, u svim mjestima i vremenima, postaju žrtve svojih unutarnjih nagona, strasti koje ne mogu nadići i prosto im se predaju. Takvih strasti u derbeg Mujagi niko nije bio svjestan: nit seizi, nit brojni saradnici i ulizice, ni zaptije što povazdan i noć, u ova mukla vremena, vrte se oko kuće i imanja, pa svakog ko dođe ispituju, pa odbiju ili puste.                                                                              

Takve je strasti i derbegu previše, kad treba zdrava pamet i hladno mišljenje, kad svaki stepen krive prosudbe može iznijeti devar i pucanje carevine. Tu slabost derbeg često i zanemaruje, pred sobom i u sebi, zaboravlja je kao što se nastoje odagnati teška sjećanja što čine upitnom realizaciju ili uspješnost svake buduće namjere. A još je veća neizvjesnost u njegovim grudima, jer on ne zna, niti može znati, kad val te pošasti može navaliti i odnijeti svaku hladnu misao i zrelo rasuđivanje bez kojih na ovom tlu ni firaun crni ne može opstati a kamoli on. A ti sudnji momenti dolaze u najnepovoljnjiji čas, prikrajkom i tiho, kao da usud vrši poslove što su odavno određeni, pisani i neizbježni: za kmetove i raju, ajane i sve prvake – bez biranja – nepromjenjiv redoslijed što zbivanja i događaje niže na nit vremena, neizostavno i sigurno po svom.

Možda je takav momenat došao derbegu kad mu dovedoše iscrpljena dalmatinskog bjegunca, Ivu Mikulića, utegnuta mladića, kako odmah vidje kroz trošnu i iscjepanu odjeću.    

Kad od graničara naču o čemu se radi, derbeg izda naredbu da se izbjeglom Mlečaninu učini sva povoljnost po kojoj će se dovesti u red, a da se večeras, poslije jacije, proslijedi na minderluk gdje će na miru i sam čuti šta ima za reći ovaj odmetnik. Seizi se razletiše, janičari vratiše, a niko (baš niko!) ne primjeti oštar blijesak u derbegovim očima, onaj blijesak što brzo plane, a odmah gasne, u pogledima ljudi kod kojih se javi tajna, tajna a plahovita misao za koju niko ne smije znati, a mora se ostvariti. Poslije jacije Ivana provedoše kroz cvijetnu divanhanu i uvedoše Mujagi u odaju. Derbeg rukom dade znak, zaptije odoše, čuje se škripa basamaka, utihnu, derbeg pozva momka da sjedne.

Na derbegov upit Ivan poče priču o ubijenom providuru i potjeri, o velikoj krivnji na mlečanske vlasti i njegovoj iznuđenoj želji da, odavde, iz Hercegovine, zagorča život onima što ga zagorčaše njemu.

„I brata su mi ubili, pasji skoti, jer je, eto, nepriviknut na ikakav  autoritet iznad sebe tražio kavgu tamo gdje nije trebao. Zamišljao je, jadan Frane, bolju vlast i ophođenje, a kad završi u apsu, jedan ga pijan oficir dotuče do smrti u groznim mukama. Siledžija kome takvo što uraditi nije prvi put, pa ga ja, sa još nekim zamjerenima, ubi jedne noći, poslije čega njih pohvataše, a mene, evo, samo Božijom voljom, sudbina dovuče u vašu milost.“

Kroz dalju priču derbeg sazna o Ivanovu službovanju po dalmatinskim institucijama, pa ga upita o vlastima, vojsci, organizaciji i namjerama.

A Ivan, kao čovjek riješen da stvar iskreno i sigurno dovede do kraja, poče naširoko pričati o onom što je znao. A znao je naizgled mnogo: o broju i položaju mlečanskih logora uz granicu, o broju vojnika, moralu i najvjerovatnijim namjerama njihovih vođa. Jer, sigurno je znano kako se na ovo ljeto sprema velika vojna koja bi u Hercegovinu i Bosnu trebala prodrijeti baš kroz Mostarski kadiluk, a on, sam je svjedok, zna o velikoj želji i odlučnosti mlečanskih komadanata da stvar sa Turcima i Bosnom konačno i zauvijek privedu kraju.

Ivan je pričao, a stisnut pogled i napregnuto čelo dobrom bi promatraču otkrili još jednu namjeru koju je ovaj mladić imao. Iz samo njemu znanih razloga, Ivan Mikulić je posmatrao svaki derbegov pokret i gest, a u derbegovim pitanjima o određenim temama, ovaj je mladić pretraživao ne samo namjere već i karakter i želje koji se otkrivaju svakom visinom tona ili artikulacijom glasa kojim se javljao. Otkrivaju ljudima sa izrazitim darom zapažanja, darom s kojim je Ivan primijetio onaj blijesak iz derbegova pogleda, što je svima, pa i njemu lično, ostao nevidljiv u vremenu njegova prvotna susreta sa derbegom.

Potvrda uzroka tog blijeska, kojeg je odmah pretpostavio, bili su koketiranje i prijevremena derbegova ljubaznost prema njemu, ljubaznost uz pomoć koje je, odmah i nenadno, s njim ušao u prisan odnos. A povod tome, brzo je razmišljao bjegunac, može biti u samo jednoj nastranoj osobenosti – fizičkoj privučenosti njime, spretnim dalmatinskim tamnoputom.

I, zaista, zabludio derbeg promatrao je svaku latinovu značajku, pokrete i oblik ruku, micanje usana i sjajne bijele zube, bujnost i čvrstoću muških bedara pri prekriženom sjedenju i nadimanje grudi po brzim udisajima. Ni sam ne primjećujući, derbeg je brzo zaboravljao šta latin govori, a uočavao i pamtio svaku njegov pokret, gest ili stav. Novim ga je pitanjima nagonio na daljnju besjedu i trenutke u kojima će upijati stvarne forme tijela za predstojeća maštanja.

Taman momenat prekrio je derbeg Mujagu, obrobio njegov um, i uputio na staze nastranosti koje se bludnicima i ljudima od neprirodne potrebe uvijek preobrate iz slasti i nemirne sreće u mračne i hladne tunele iz kojih rijetko da iziđu.

Sazva derbeg zaptije, otprati zadovoljnog Ivana i obeća mu službu kroz najbližu pratnju.

I, uistinu, ne prođe mnogo, a derbeg primi Ivana za ličnog seiza. Novopečeni seiz dade sve u svojoj moći da što ljepše i potpunije služi derbega, da mu učini svaki hizmet po volji, i da ga pazi i tetoši kao što se vodi briga o najomiljenijem zaslužniku.

Sad je derbeg završavao poslove lako i brzo, potpuno i bezbolnije rješavao komplikovane odnose u kadiluku, a u svaki problem ulazio sa mišlju o lijepoj vladavini i pravilnom uticaju koji ne smije nikog obmanuti ili, nedajbože, oštetiti.

Uostalom, i prije je kod derbega bilo slično, ali niko nije mogao vidjeti kako sad sve teče s manje napora, kako se događaji odvijaju samostalno i tek ih je potrebno malo potaknuti da se svi slože i zauzmu svoje mjesto kao poredan špil karata, a još se manje moglo naslutiti kako se derbegu sve činilo ljepše i svrsishodnije, jer ga je izniva veselila misao o povratku seizu, službi mu, i odanosti koja je sadržila sve što je mogao poželiti.

Drugim riječima, a otvoreno govoreći, derbeg Mujaga ponašao se poput mlada, usevdisana pehlivana kome je sve po mjeri i svemu se divi.

Da je svijet znao u kakvim i kolikim radnjama vlast uživa, snažan ponos na velika derbega odmah bi spao, a Mujaga se, poput svih ljudi što vole skrivene i neobične strasti, sve više, a skrovitije, zbližavao seizu kome kao da ništa nije smetalo, već se sa uljuljkanim derbegom potpuno i predano davao u sve nova i nova iskustva.

A za večeri kad bi se derbeg nalazio sa ostalim ajanima da utanače vlast, samo bi smireno, i onako usput, kao da skriva tragove, govorio: „Kakav je, vjeru mu njegovu, sve oko mene skaće kao poslušno pseto, valjda kaurče zadovoljno što mu glavu spasih.“

Negdje u to vrijeme, pred sam nastup ljeta, svake bi godine Nukica Aršinović, derbegov brat lično, obilazio karaule, dovodio pojačanja, organizovao hranu i oružje, a, po potrebi, uspostavljao nove osmatračnice i linije radi što bolje kontrole granica. Ovog je puta taj posao utrostručen, jer sve su najave kako bi Mlečani mogli navaliti baš ovog ljeta i baš za zapne strane. I zato se Nukica zadržao duže već što je uobičajeno, a sav se dao u razmišljanje i rad ne bi li što tačnije predvidio moguće neprijateljeve namjere.

Po obavljenu poslu, pri povratku u Mostar, čuo je priču o dolasku Ivana Mikulića i pomalo neobičnoj brizi brata mu derbega za njega.

Dobio je nalog da siđe u čaršiju pa da sa derbegom, pridošlim Mlečaninom i ostalim derelijama nanovo prođe sve karaule u cilju što boljeg korištenja novih i pristiglih podataka.

Prošavši zaptije, pa uz basamake, u cvijetnoj divanhani Nukica ugleda Ivana kako u zembilj kupi otpalo lišće pa odmah predvidje o komu je riječ.

Povisok momak u čakširama hampamučnim i sjajnom fermenu.

„Ti si taj što nam dođe?“ – strogo i polako upita Nukica.

Ivan se izvi u velikoj ljubaznosti, pa ćutke, sa naklonom, brzo potvrdi glavom.

Ali Nukica ne pitaše dalje, već kratkim, ali probojnim pogledom odmjeri ga cijelog, i, kao da mu nešto skriveno odjednom posta vidno, hitro produži bratu na minderluk.

(nastavak slijedi)