Mirko Kovač:: Velikosrbima ne odgovara međunarodni kontekst

Iz Vaših stajališta dobiva se dojam da je u Hrvatskoj danas dominantna desnica. Na temelju čega dolazite do takvog zaključka?
– Ne znam je li dominantna, ali da je gadna, bučna i netolerantna – to znam. A moglo bi se reći da je dominantna, jer je na vlasti. Ta vlast stalno ističe i podsjeća nas da je desničarska. Meni je osobno ideologija desnice strana, ali u pluralističkim društvima ona ima svoje mjesto, ima svoje sljedbenike i glasače. U prilog toj tezi da je dominantna ide i to da se ta vlast ne mijenja dugi niz godina, unatoč aferama, korupciji, pljačkama i svemu onome što se za njom vuče još iz rata.

Kako biste definirali desnicu i ljevicu na aktualnoj hrvatskoj političkoj i javnoj sceni? Tko su, po Vama, desničari, a tko ljevičari? 
– To je stara podjela na desnicu i ljevicu, označavala je razlike u načinu mišljenja. Ali razlike u mišljenju, to su zapravo jedine razlike koje me zanimaju, sve ostale poput vjere, nacije, spola, boje kože, ne zanimaju me. Politički govor hrvatske desnice je mučan, vraća unatrag, revidira povijest itd. Negdje sam čitao kako je premijerka, koja sebe naziva desničarkom, napravila gaf pozdravljajući generale kojima se sudi za ratne zločine. Ne, to nije bio gaf, to je stajalište koje, naravno, prolazi bez ikakva otpora, a takva stajališta naći će istomišljenike i u Evropi, tako će uloga Hrvatske jednim dijelom biti i u tome da ojača evropsku desnicu. Desnica također znači prisutnost fašizma u svakidašnjem životu i na političkoj sceni, pogotovo što ima više desničarskih struja, međusobno su zavađene, ali su jedno tijelo. Ljevica bi morala kritizirati svaki potez vladajuće desnice i nametati se kao alternativa, ali to sve manje čini, ili čini s oprezom, jer se nada da će nezadovoljni građani glasati za nju. Nezadovoljni građani uglavnom mumljaju i potiho govore da ih nitko ne čuje kako su sve to lopovi i pljačkaši, a kad dođu izbori, pobjegnu nekamo da ne bi glasali. Uza sve, sada je u modi govoriti da su svi isti. U zemlji u kojoj je tiho ne mogu se dogoditi nikakve promjene.

U Beogradu ste živjeli i radili do 1991, kada ste preselili u Rovinj. Nedavno ste izjavili kako ovo preseljenje iz Beograda u Hrvatsku tada nije bilo samo političke naravi nego i obiteljske i kulturološke. Što Vas posebno veže za Hrvatsku, odnosno zašto ste odlučili živjeti i raditi baš u Hrvatskoj? 
– Ima više razloga i to je opširna priča. Jedan moj prijatelj, mađarski pjesnik iz Vojvodine, dobio je s početka devedesetih godina poziv da ide na hrvatsko ratište, a on je vojnim vlastima odgovorio: “Ne mogu se boriti protiv Krleže.” Naravno, morao je emigrirati u Mađarsku. I ja sam Hrvatsku identificirao s nečim što je meni bitno, svatko od nas ima nekog svog Krležu. I dok sam pisao i kritizirao hrvatsku vlast, to sam činio iz najboljih pobuda, kao i mnogi moji hrvatski prijatelji, jer svatko normalan želi dobro onoj zemlji u kojoj živi.

S obzirom na to da ste dugo objavljivali tekstove i u danas ugašenom splitskom tjednku Feral Tribune, koji je vrlo oštro kritizirao tadašnje vlasti, jeste li Vi ikada imali problema u Hrvatskoj zbog nečega što ste objavili ili javno rekli?
– Osim nekoliko nepismenih “desničarskih” izljeva mržnje u marginalnim listovima, nisam imao nikakvih problema. Štoviše, u tim malim svakidašnjim životnim situacijama imao sam i neke privilegije, primjerice, policajac mi oprašta brzu vožnju riječima: “Plaćeno tekstom u prošlom broju Ferala.” Istina, imao sam problem u jednom restoranu u kome su sjedili neki hadezeovci iz turističke zajednice koji su tražili da vlasnik izbaci mene i moje društvo, jer im se nije sviđao naš akcent. Ja nisam tome pridavao značaj, ali moj prijatelj Ivan Pauletta, tada saborski zastupnik, digao je galamu oko tih “jezičnih čistunaca”, pa su o tome pisale neke novine.

U medijskim izvještajima iz sjevernih dijelova Kosova ovih se dana mogao vidjeti političar iz Beograda kako uzvikuje “Ovo je Srbija!” pred masom okupljenih tamošnjih Srba, koji lokalne puteve danima blokiraju balvanima. Kod mnogih hrvatskih građana ovaj prizor potaknuo je nelagodna sjećanja, na što Vas ova scena iz života asocira?
– Ne znam o kojem je političaru riječ, nisam dovoljno pratio događaje na Kosovu, ali više ne može doći do toga da Beograd podrži neke lude pojedince, iako sam uvjeren da se intimno slaže s onima koji urlaju “Ovo je Srbija”. Naravno, ne znači da ih ne bi podržali u nekom drugom kontekstu međunarodne politike. Što se balvana tiče, kod mene izazivaju asocijaciju na srpskog slikara Milića od Mačve, koji je još davnih godina slikao leteće balvane. Te su slike bile efektne i na mnogim svjetskim izložbama odlično su prodavane. Kao veliki srpski nacionalist, on je s početka devedesetih godina u jednom intervjuu rekao da su njegovi balvani sletjeli sa slika na ceste u obranu srpstva. Bio je zadovoljan što je njegova fantastika prešla u zbilju.

Često se govori o tzv. drugoj Srbiji proeuropski orijentiranoj, koju predvodi aktualni predsjednik Boris Tadić.Prema Vašem mišljenju, kako u regiji graditi dobrosusjedske odnose s predstavnicima druge Srbije koji danas, po mnogim ocjenama, u praksi nastavljaju velikosrpsku politiku Slobodana Miloševića, ali uz drugačiju retoriku i drugim sredstvima?
– Boris Tadić često se glasne da je i on veliki Srbin, kao i naša premijerka da je velika Hrvatica; njih dvoje su slični. Ali mislim da se ne može ponoviti ona opasnost velikosrpske politike kao iz vremena Miloševića, ne zato što je doživjela poraz, ili što se to ludilo više ne njeguje, nego su naprosto sasvim drukčije povijesne i političke okolnosti.

Jedan poznati beogradski glumac svojevremeno je za HTV izjavio da su demonstracije u martu 1991. u Beogradu bile borba za demokraciju iako su se na tim prosvjedima nosila četnička znakovlja i slavila četnička ideologija. Kreira se također dojam kako su u Srbiji mnogi navodno u startu bili kontra Miloševića, iako su ga počeli rušiti tek kada je izgubio rat. Kako Vi tumačite ove reinvencije novije povijesti u Srbiji, pogotovo pokušaje da se ovo falsificiranje prošlosti čak i u dijelu hrvatske javnosti plasira kao navodna istina? 
– I sam sam sudjelovao na tim demonstracijama u ožujku 1991, čak sam govorio s tribine okružen ljudima s kojima nisam imao ničeg zajedničkog, čak ni s mojim bliskim prijateljima poput Bore Pekića i drugih. Naravno, srpska povijest se uvijek falsificirala i ne možemo joj vjerovati. I to se ponavlja od Kosovskog boja do danas. Različite verzije jednog događaja mogu biti samo literarne, rašomonske, ali ne i povijesne.