Ramiz Huremagić i Erna Begatović: Vraćamo Branka Ćopića kući
Povezani članci
- Hrvatska premijera filma ‘Marijine’ na 9. Zagreb Film Festivalu
- Prije 96 godina rođen je veliki Mehmedalija Mak Dizdar
- „Nebeske jabuke“ Diane Burazer: Gradila je u svojim pjesmama dom za svoje riječi
- Otvaranje grupne izložbe radova članova Udruženja likovnih umjetnika „Format“
- Mogu li vam kompjuterski programi pomoći da napišete knjigu?
- Groteskna dojenčad revolucije
foto: Privatna arhiva
Ćopić nije imao samo cilj da stvara književnost, nego je htio da dođe do ljudi, da ih edukuje i ukazuje na sve ono što smrdi da bi mogli početi da mijenjaju sebe kako bi se stvaralo društvo dovoljno kritično da sve trulo smjesti na smetlište, kažu tvorci predstave “Pedagogija otpora Branka Ćopića” koja u nedjelju gostuje u Zagrebu
Parafrazirajući Johna Cleesea, mogli bismo da upitamo: “Šta je nama Krajina dala?” Neko će reći: “Skendera Kulenovića.” Ovaj će opet pitati: “Dobro, a osim Skendera, šta nam je Krajina dala?” I opet će neko dodati: “Nuriju, Hamdiju i Hakiju Pozderca.” I opet će Cleese: “A osim Pozderaca, šta je nama Krajina dala?” “AVNOJ”, upitno će treći. Vidno iznerviran Cleese će opet: “U redu. AVNOJ. Ali…” “Branka Ćopića!”
I tu će Cleese zaćutati, a nadovezaće se Ramiz Huremagić i Erna Begatović, izdanci Krajine, pokretači Pozorišne scene Krajine, gdje prednjači upravo predstava “Pedagogija otpora Branka Ćopića”, koja ovih dana ponovo gostuje u Zagrebu (nedelja, 26. novembra, Teatar EXIT), a onda i u Beogradu (utorak, 28. novembra, Reflektor teatar).
Priča o predstavi “Pedagogija otpora Branka Ćopića” ujedno je i priča o začecima tzv, pozorišne scene Krajine. Pionirski iskorak. Šta je prethodilo tom začetku?
Ramiz Huremagić: Počelo je prije skoro dvije godine. Pozorišna scena Krajine je platforma dva udruženja, Centra za kulturu, umjetnost i društvo “Omaha” iz Cazina i dramskog studija “Mali princ” iz Bihaća, koji Erna vodi oko osam godina.
Sve je krenulo mojim povratkom iz Slovenije u Krajinu kad sam slučajno sreo Ernu, prvu profesionalnu bihaćku glumicu, pa smo se iz te naše, kako privatne, tako i profesionalne priče odlučili za jedan samoubilački poduhvat – da oformimo pozorište, platformu koju čine ova dva udruženja s ciljem uspostavljanja nekog sistema, ako se to može tako nazvati, gdje bi se ovaj krajiški kraj napokon stavio na mapu sredina koje imaju vlastitu pozorišnu produkciju.
Što se tiče same pozorišne umjetnosti, ona je ovdje zastupljena isključivo kroz Festival scenske umjetnosti Bihaćko ljeto. Osnovna zamisao je bila da ne budemo dio establišmenta, da ne budemo dio sistema, da ne budemo ovisni ni programski, ni financijski, što baš i nije ugodna ni lagodna pozicija za rad, ali s druge strane je nešto što omogućava jednu stvar bez koje onog čistog pozorišta nema, a to je sloboda – sloboda u odabiru tema, u pristupu, načinu odabira saradnika i komada. Do sad su pod etiketom Pozorišne scene Krajine urađena tri pozorišna komada, a među njima prva profesionalna pozorišna produkcija koja je u potpunosti urađena u Bihaću u maju i junu prošle godine, u koprodukciji sa Narodnim pozorištem iz Tuzle, koje nam je pomoglo ljudstvom, a donekle i tehnički. Riječ je o “Pedagogiji otpora Branka Ćopića”. Odmah smo zagrizli na veliko pa smo kao prvog autora, s kojim smo dogovorili saradnju da dođe, boravi tu i radi doveli Zlatka Pakovića. U tom trenutku smo imali sve – interesantnu temu, velikog autora, obezbjeđenu financijsku konstrukciju i krenuli smo u sve to.
Razgovarao: Dejan Kožul
Erna, kakav je osjećaj u 21. vijeku biti prvom profesionalnom bihaćkom glumicom?
Mi ovdje još samo sa svemircima nismo ratovali, nema ko protiv koga nije bio na suprotnim stranama. I onda je došlo to poraće, period pljačke svega što je državno i društveno. Čak i one sredine koje su imale izgrađenu kulturnu scenu su degradirane i uništene
Erna Begatović: Strašan, ali zbilja. Tužno je to, jako tužno. Zapravo, vjerovatno zato što ne postoji pozorište, što nije postojala ni pozorišna scena, nije puno ljudi iz Krajine izlazilo na prijemne ispite. Kasnije je dosta ljudi završilo Akademiju, ali, nažalost, niko se nije vraćao u Unsko-sanski kanton, ni u Bihać. Jako je tužno da Bihać, koji nije kasaba, koji je jedan od ljepših gradova u BiH, geografski najbolje pozicioniran, nema pozorište, da smo se do prošle godine svodili na uvoz pozorišnjih predstava i ta borba da se uspostavi pozorišna scena je bio moj veliki san. Zbilja sam ponosna i sretna da je Bihać na mapi pozorišnih produkcija, i to ne bilo kakvih produkcija, nego jedne predstave za koju se je itekako čulo ne samo u BiH, već i u cijelom regionu. Jako je teško biti sam. Nije stvar jesam li prva ili druga, nego je jako teško biti sam i jako je teško bilo uopće doći do ove pozicije na kojoj smo, da nas se ozbiljno shvati i da nam se da prilika da i mi nešto kažemo.
Kako to da mi danas tek pričamo o nastanku pozorišne scene u Bihaću i Krajini? Taj kraj je u vrijeme Jugoslavije imao sve uslove za razvoj kulture.
Huremagić: Ono prije je bitno. Cazinska krajina je tad bila dio Bosanske krajine i sjedište je bilo u Banjaluci, gdje je postojalo Narodno pozorište Krajine, koje je danas Narodno pozorište Republike Srpske. A sama Cazinska krajina je često bila etiketirana i plaćala je cijenu nekih događaja iz historije. Kao najčuveniji momenat je čuvena Cazinska buna koja je okarakterisana kao pobuna protiv tadašnjeg sistema. U stvari radilo se o reakciji stanovništva koje je bilo poprilično ruralno, nakon tad započete agrarne reforme, gdje su se htjeli uspostavljati modeli po uzoru na SSSR. To je bila gladna godina, bila je suša i uveden je taj otkup, što to je bila prekretnica koja je bacila ljagu na Cazinsku krajinu, koja je plaćala cijenu sve do početka ovih naših zadnjih ratova, kada je ovaj kraj opet bio specifičan pa smo i tad imali unutrašnje podjele. Mi ovdje još samo sa svemircima nismo ratovali, nema ko protiv koga nije bio na suprotnim stranama. I onda je došlo to poraće, period pljačke svega što je državno i društveno. Čak i one sredine koje su imale izgrađenu kulturnu scenu su degradirane i uništene. Kultura je u mnogim sredinama svedena na najgore, najniže moguće mjere jer nijednom establišmentu ni u jednoj ovoj našoj zemlji nisu potrebni kulturni, pismeni i pametni ljudi. Njima je bila potrebna potpuno druga vrsta glasačkog tijela i mase, tako da me nimalo ne čudi da u ovih, evo sad skoro 30 godina, od završetka rata, ovdje nije nikom palo na pamet da uspostavi pozorišnu kuću i da se u to ulaže i da se radi, ne samo na produkciji, nego na edukaciji i stvaranju pozorišne publike. I onda se desio bukvalno incident, gdje je zahvaljujući šačici ljudi pokrenut festival Bihaćko ljeto i na taj način je pozorište počelo da dolazi bar jednom godišnje. Ipak, Erna već godinama radi u dramskom studiju Mali princ i odgojila je nekoliko generacija polaznika.
Šta se desilo sa njima? Koliko su oni potencijal Pozorišne scene Krajine?
Begatović: Upravo zato što sam prva i jedina i što sam sama, neki logičan slijed je bio da napravim dramski studio u nadi da će se kroz neki vremenski period roditi neko dijete koje će poželjeti da upiše Akademiju i da će na taj način Bihać dobiti drugog i trećeg glumca i da eventualno u neko dogledno vrijeme imam kolegu ili kolegicu s kojom mogu da stvaram na području Unsko-sanskog kantona, konkretno Bihaća. Kroz osam godina prošlo je preko dvije stotine djece i mladih ljudi. Troje je na Akademiji, ali do sada još niko nije diplomirao. Ono što je problem je kako zadržati te ljude, odnosno kako ih po završetku Akademije vratiti u Bihać. Zato mislim da je Pozorište Krajine jako važno i ukoliko se ustabilimo, ukoliko grad i kanton i država pokažu neku vrstu interesa, vjerujem da ima hljeba od ovog posla u gradu na Uni i Kantonu jer veliki je to prostor. Bihać definitivno sa Pozorišnom scenom Krajine može da drži pozorišnu kulturu na području USK-a. Čak bi bila – ne volim tu riječ, ali – isplativa, odnosno samodrživa. Eto, toliko je važan Mali studio i to je jedan posao koji nikako ne bih željela da prestane. To da se rađam iznova sa tom djecom, to je jedan od najplemenitijih zanata sa kojima se bavim i divno je i vrlo rehabilitirajuće kada gledate kako se djeca ostvaruju i kako postaju slobodni i veliki, kako postaju pametni i talentovaniji od mene. To je prekrasno.
I kako i zašto se u takvoj situaciji uhvatite Branka Ćopića – kao da nije sve ostalo već dovoljan izazov?
Huremagić: Više je razloga. Neki su potpuno romantičarski i civilizacijski, a to je da Branka vratimo kući, da ga spominjemo na dostojan, lijep način, kako on to zaslužuje. Branko Ćopić je uglavnom protjeran iz lektira, protjeran je iz škola. Čak ni jedna “Ježeva kućica” više nema mjesta u mnogim obrazovnim sistemima. Branko Ćopić, osim što je bio vrstan majstor pisane riječi, veliki književnik, imao je i prosvjetiteljsku ulogu, a kad se gleda njegov privatni život, on je stalno bio, ono što bi Splićani rekli, “u kontru”. Od osnovne škole se na neki način bunio protiv sistema, a to je nastavio po dolasku u Bihać na daljnje školovanje, gdje je isto tako imao istoriju incidenata, pa preko angažmana za vrijeme NOB-a i borbe protiv fašizma, a najviše ga je obilježio njegov angažman poslije rata, jer on je jednako nastavio da kritikuje ono što ne valja i da ustaje protiv toga. On je prvi koji je ukazao na stvaranje crvene buržoazije, prvi je ukazao na dolazak – na kraju krajeva, s čim se mi bavimo i u predstavi – tih crnih konjanika koji su odveli njegovog brata Ziju Dizdarevića u Jesenovac, gdje je ubijen. I upravo ta dimenzija Branka Ćopića nas je zanimala, dimenzija čovjeka koji nije imao samo – bar je to naše tumačenje – cilj da stvara književnost, da piše književna djela, nego je htio da dođe do ljudi, da ih edukuje, da im ukazuje na sve ono što smrdi, što je loše, što je trulo, da bi mogli početi da mijenjaju sebe, da primjećuju takve stvari, da bi se stvaralo društvo koje će biti dovoljno kritično da takve pojave može smjestiti tamo gdje im je mjesto – na smetlište, gdje već treba takve stvari da budu. Upravo zato Branko.
Odlučio sam da podijelim sa financijerima cijeli dramski tekst. I onda je nastao problem. Poručeno nam je da se ne mogu spominjati imena pošto će izbori. Od nas je traženo da promijenimo koncept ili će financijeri da se povuku. Mi smo se odlučili za drugu varijantu
Branko ima kritičara i danas, što je još dodatni izazov bavljenju njime?
Huremagić: Bilo je pokušaja gdje se pokušavalo Branka staviti u kontekst ovih naših podjela na četnike, ustaše i balije, pa se čak dešavalo da su se pojavljivali tekstovi gdje su ga ljudi optuživali da je bio četnik koji je učestvovao u pokolju jednog sela na Grmeču, iznad Bosanske Krupe, pa su kao nudili neke dokaze. Takve priče se nisu primile u nekoj velikoj mjeri. Uvijek je bilo i bit će onih koji će vjerovati u taj članak, ali to nije postao dominantan diskurs. Branka Ćopića prihvataju u BiH kao pisca ove zemlje, ovog jezika, pisca naših životnih priča, naših života, naših tegoba, naših muka, stidova i krivica.
Naš cilj je da ukažemo na funkciju Branka Ćopića kao pedagoga otpora, nekoga tko je pozivao na prosvjetljenje, na učenje kako pružati otpor, kako ne saviti kičmu, kako ne ući u ono što danas mnogi od nas rade, a to je ulazak u taj konformizam, neki privid lagodnog života – imaš državni posao, imaš kredit, pa kupiš stan, pa kupiš auto, pa priuštiš sebi more, pa je to sad lijepo i lagodno, pa ne bi nešto talasao okolo, da to sve ne bi izgubio. Branko je bio protiv svega toga i zato je Branko baš taj koji je dobio priliku da ga mi stavimo u našu prvu profesionalnu pozorišnu predstavu koja je u potpunosti producirana ovdje. To je opet, ako smijem da kažem, toliko tužno, da smo mi morali da vraćamo Branka kući. Čini mi se da Branka više niko ne želi.
Jedno od bitnih pitanja koja se postavljaju u predstavi je ono o nalogodavcu koji je odveo Branka u smrt.
Huremagić: Mislim da bi mogli prstom da ukažemo na sve četiri strane sveta i da ne bi pogrešili. I mi smo potencijalno isto djeca neke revolucije koja mogu sutra da nestanu zato što se nekome ne dopadne predstava, zato što im se ne sviđa o čemu mi govorimo, a govorimo o otporu. Radimo ono što je radio Branko u svoje vrijeme. U nekom smislu ovo jeste, koliko god to nama suludo zvučalo, rehabilitacija Branka Ćopića, i predstava jeste neka vrsta spomenika njemu.
Nemoguće je u Bihaću početi sa pozorištem a ne početi sa Brankom Ćopićem. To bi bila blasfemija. To bi onda bile priče o tome kako lijepo cvjetaju ruže u maju i kako sve miriše, i kako mi u Krajini imamo najljepšu rijeku na svijetu, i kako smo mi Krajišnici ljuti Krajišnici koji imaju karakter, obraz, huju, nemam pojma šta sve. Nož! Mi se prvo pobodemo pa onda pričamo. Mi smo upravo htjeli da nas ne znaju samo po tome. I zato Branko koji će biti vodilja i okvir onoga šta mi u stvari hoćemo da radimo, kojim temama da se bavimo i na koji način. Nama ne treba pozorišna scena koja će praviti slatke kabaretiće pa će nekome biti fino da se zabavi i nasmije nečemu. Ne, mi hoćemo publiku koja će doći i otići sa zgrčenim želucem, ali će uživati u pozorišnoj umjetnosti i imati priliku da doživi osnovnu funkciju pozorišta kao najvećeg mogućeg eksperimenta gdje se oponaša, odnosno prikazuje sve ono što u društvu nedostaje.
U jednom trenutku postojala je opasnost da predstave i ne bude jer je neko odlučio da vam uskrati obećani novac za predstavu. Kako je došlo do toga?
Huremagić: Htjeli smo da radimo sa Pakovićem, a njegova metodologija je takva da dosta toga ostavlja otvorenim da se u proces uključe glumci, da promišljaju, da pričaju, da se provociraju teme i odnosi i mi smo tek malo više nakon pola procesa imali finaliziran dramski tekst. U okviru tog projekta imali smo obavezu da dostavimo neki kraći sinopsis. Odlučio sam da kao producent podijelim sa financijerima cijeli dramski tekst. I onda je nastao problem. Bilo je previše direktno, previše osjetljivo, poručeno nam je da se ne mogu spominjati imena pošto je izborna godina… I došlo je do toga da smo jednostavno ostali uskraćeni za dalju podršku i da je traženo od nas da promijenimo koncept ili će se financijeri da se povuku. Mi smo se odlučili za ovu drugu varijantu, jer na što bi ličilo da mi koji radimo priču koja se zove “Pedagogija otpora”, koji učimo ljude otporu, prihvatimo sad neki kompromis koji je pokušaj cenzure dramskog teksta i pozorišnog komada. Strašno je koliko je to sve morbidno i koliki je strah kod ljudi da izađu iz toga. Svi polaze od pretpostavke kako će reagovati vlast. Pa vlast i služi da se kritikuje, a ne da joj se tapše. To bi valjda trebala biti funkcija i uloga svakog građanina i svakog žitelja jednog društva – da kritikuje. Gospodo, vi raspolažete našim parama. Svaka država upravlja parama koje dolaze iz džepova svojih građana. I tu je tačka. Mi plaćamo servis. Ovdje je obrnuto, pa je servis postao centar moći. I mi nismo željeli dopustiti da centar moći, kakav god da je, da utiče na našu prvobitnu ideju i koncept šta mi u stvari sa komadom hoćemo. Srećom, uspjeli smo se izboriti, da naći način to prevaziđemo, da nađemo druge izvore, da nađemo način da se sve dovede do kraja.