Generalu ima tko da piše: Tko je kriv za tragediju hercegovačke mladosti u jesen 1994.?

Povezani članci

• Nekršćanski prijepor oko crkvene imovine
• Bilježnica Robija K.: Budućnost roditelja
• A da krenemo iz početka ili da ipak popričekamo?
• PSIHOSOCIJALNI KONTEKST POLITIČKIH ELITA U BiH
• Predrag Lucić: Bejzbolne reforme Dragana Čovića
• U raj i pakao u isto vrijeme

Preko stotinu boraca Četvrtog korpusa nije se vratilo živo iz  monstruozne akcije “Jesen ‘94”. Stolac, Čapljina, Mostar, Jablanica, Prozor i Konjic podnijeli su bolne gubitke. Ako je general u pokušaju, Ramiz Dreković, imao opravdanje sebi nadređenima u hijerarhiji rukovođenja i komandovanja, a što ni 29 godina poslije javnost nije na čistini ugledala, onda ne preostaje ništa drugo nego zaključiti da je Dreković imao prešutnu saglasnost tadašnjeg vojnog  i političkog vrha  iz Sarajeva.

Piše: Nermin Bise

Kako god su se vojni stratezi, svjetski analitičari i poznavaoci prilika divili herojskoj i nadljudskoj odbrani Mostara koji je bio Gaza 1993. godine, isto tako mnogi su poznavaoci prilika kao i sami sudionici katastrofalne vojne akcije (izdaje), među kojima je bio i potpisnik ovih redova, šokirali pripremom, izvođenjem i ishodom vojne operacije “Jesen ‘94”, koja je provedena u zoni odgovornosti Četvrtog korpusa Armije RBiH.

Akciju je osmislio i njome rukovodio general u pokušaju – Ramiz Dreković. Danas je tačno 29 godina od tog sablasnog i pogubnog 11. novembra 1994. godine. Kakav je imao cilj, kakav je bio plan i kakva priprema akcije, nikada nije u javnosti dokraja rasvijetljeno. Ako je general u pokušaju, Ramiz Dreković, imao opravdanje sebi nadređenima u hijerarhiji rukovođenja i komandovanja, a što ni 29 godina poslije javnost nije na čistini ugledala, onda ne preostaje ništa drugo nego zaključiti da je Dreković imao prešutnu saglasnost tadašnjeg vojnog i i političkog vrha iz Sarajeva. Preko stotinu boraca Četvrtog korpusa nije se vratilo živo iz te monstruozne akcije. Stolac, Čapljina, Mostar, Jablanica, Prozor i Konjic podnijeli su bolne gubitke.

Nemušto se i nevješto pokušavao s vremena na vrijeme svih ovih godina verbalno opravdati Dreković. Kao, eto, ispade da je trebalo rasteretiti ostala ratišta u BiH i skoncentrirati što veće neprijateljske snage na zonu odgovornosti Četvrtog korpusa Armije RBiH. Bez ikakve odgovornosti, bez analize, mogućih reprekusija, na sve je ličila ta kalvarija osim na vojnu akciju. Generalu u pokušaju, Drekoviću, niko nije na teret stavio odgovornost za klasičnu izdaju u kojoj su jedinice Četvrtog korpusa Armije RBiH desetkovane. Prozivali su ga i na odgovornost, pozivali preživjeli borci Hercegovine, kako lokalni komandanti i heroji odbrane Mostara i regije, tako i poneki vojnici koji su i sami bili akteri te katastrofe.

Međutim sve je ostalo na detektiranju i uočavanju problema, a konsekventna odgovornost prvog čovjeka na vrhu hijerarhije izostala je. U ovih 29 godina general u pokušaju, Ramiz Dreković, umjesto da odgovara, biva nagrađen. Prvo kao nekakav vojni ataše, a potom i kao član kabineta u Ministarstvu za pitanja boraca FBiH. Nepravdu i bol Hercegovina je podnijela vidajući svoje nikad zarasle rane u prokletoj akciji “Jesen ‘94”. Porodice šehida koji su postigli šehadet u toj akciji polako odlaze s ovog svijeta (roditelji u prvom redu). Preživjeli saborci prisjećaju se, imaju traume i trajne posljedice po svoje zdravlje. Obilježava se 11. 11. Mnogi, među kojima je i potpisnik ovih redova, nikada nisu otišli na to obilježavanje.

Pošli i krenuli

Nanijjetili

Da budemo

Na svome svoj

Al’ njima smo bili

Samo broj

Svim bosanskim šehidima u akciji “Jesen ‘94” rahmet duši. Kao i sami sudionik iste akcije imam i moralno i ljudsko i dostojanstveno pravo na gore napisani epitaf.

Bilo je isto vrijeme – kišovito, mračno i hladno. Sijevalo je i grmjelo. Krenuli smo. Mnogi se nisu vratili. Rahmet im duši. A mi što smo se vratili, nekako smo se raštrkali. Svako u svom problemu i dilemi, svako u svojoj borbi koja nikada nije ni prestala. Svi nosimo pečate PTSP-a, ne na papiru, već u dušama svojim i srcima. Ali kome govoriš, čovječe moj, kada si samo bio broj?

Podijeliću s vama jedan svoj stih napisan uoči samog početka te akcije “Jesen ‘94”.

Nešto se golemo sprema

Neko nas čudno vrijeme tjera

Neki nas nepoznat vodac vodi

Da ostvarimo neko bolje vrijeme

Vrijeme profitera

Vrijeme dezertera

Vrijeme gangstera

Pročitah kod jednog saborca uoči obilježavanja današnje godišnjice da se neki političari ne javljaju na telefonski poziv, da neki vjerski velikodostojnici neće doći. Ja nijednom, isto, nisam došao. Ali meni niko ne hatari. Ja tu više nikad i ne želim da dođem. “Jesen ‘94” rana je koja i sada krvari i nije zacijelila.