Damir Marjanović, šef Laboratorija za genetiku: Razlike među etničkim grupama na Balkanu minimalne

Autor/ica 15.8.2011. u 05:57

Povezani članci

Damir Marjanović, šef Laboratorija za forenzičku genetiku i predsjednik Naučnoga vijeća Instituta za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju, u intervjuu govori o stanju u oblasti naučno istraživačkog rada, odnosu države prema naučnicima i istraživačima, prijedlogu zakona o DNK bazi podataka i mogućoj zloupotrebi rezultata naučnih istraživanja

Prema zvaničnim podacima Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, od 1998. do 2010. godine skoro 13 posto ljekara je napustilo BiH, a prema podacima Svjetske banke iz 2000. godine, 24 posto visokoobrazovanih ljudi je otišlo iz zemlje, što BiH stavlja na drugo mjesto u Evropi – stoji u zvaničnom izvještaju. Profesore Marjanoviću, šta očekujete da će se desiti kada prelazak evropskih granica bude još jednostavniji – a to je već slučaj nakon ukidanja viza?

Ovo što se desilo – da mladi ljudi, i ne samo mladi nego i svi ostali iz Bosne i Hercegovine, mogu da putuju širom Evrope bez ograničenja, kompliciranih procedura, stajanja u redovima, ponižavajućih pitanja itd. – to je fenomenalna stvar za naše mlade ljude. Međutim, ja da sam u vlasti, dobro bih se zabrinuo, barem iz dva razloga. Prvi razlog, malo nevezan za nauku, jeste – na ovaj način mladi ljudi imaju priliku da vide kako realnost sada izgleda u nekim drugim zemljama, i onda da shvate da ono što im se ovdje servira kao realnost, kao nešto što je nepromjenjivo, nešto što mora biti tako, ne izgleda baš onako kako bi trebalo i da može mnogo, mnogo bolje.

Druga stvar koja bi trebala da zabrine naše autoritete, ako smijem tako reći, iz vlasti, jeste da mladi ljudi, posebno educirani ljudi, posebno ljudi u koje je država, između ostalog, ulagala u njihovu edukaciju, sada imaju priliku da dokažu svoj talenat, svoje znanje, svoje vrijednosti izvan Bosne i Hercegovine, da ponude skautima na tržištu – jer nauka je došla na nivo sporta. Bez ikakvih problema možemo tvrditi da danas postoje ljudi koji doslovno traže mlade naučnike svuda po svijetu i dovode ih u svoje timove. E, sad, kad imate mladog naučnika iz Bosne i Hercegovine koji je dokazao svoju vrijednost, svoje znanje, i kada ima neku divnu ponudu da radi u nekom jakom istraživačkom timu, za dobru platu, za odlične uvjete koji mu omogućavaju da to svoje istraživanje proširi i dovede do kraja, onda ne bi trebalo optužiti takve mlade ljude ako odluče da odu iz Bosne i Hercegovine i svoju karijeru nastave negdje dalje.

Šta bi – u skladu s ovim što navodite – država trebala uraditi?

Dvije stvari. Da pokuša da zadrži te ljude na taj način da im stvori uvjete ovdje u Bosni i Hercegovini, bar približno onim kakvi im se nude vani, i da im se posveti mnogo više pažnje, kako kroz omogućavanje naučno-istraživačkog rada, tako i kroz određeni stupanj nadoknade za njihov rad. U biti, naučnici koji rade po institutima u Bosni i Hercegovini – ako nivoi njihove plate pređu hiljadu, hiljadu i po maraka, mogu biti jako, jako zadovoljni. Nekako uvijek ispada da nauka prilikom raspodjele nekih sredstava dolazi na zadnje mjesto. Mislim da bi Bosna i Hercegovina i svi ti nivoi vlasti koje mi imamo u ovoj našoj zemlji, morali dobro da razmisle kako neke stvari promijeniti, morali bi dobro da prepoznaju nešto što se zove potencijal. Ja mislim i više puta smo to pokazali, ne samo ljudi u BiH nego i mladi Bosanci i Hercegovici koji su otišli vani, da je intelekt, znanje, snalažljivost, radinost, marljivost bosanskog mladog čovjeka, jedan od najvećih potencijala naše države.

Profesore Marjanoviću, učestvovali ste prije nekoliko godina u genetičkom istraživanju porijekla naroda Bosne i Hercegovine, koje je privuklo veliku pažnju. Uz taj naglo povećan interes za jedan naučni projekat, duboko se zakoračilo i u sferu zloupotrebe rezultata ovog naučnog rada.

Sve u svemu, drago mi je da je nauka u Bosni i Hercegovini došla do tog nivoa da je ne smatraju više ekskluzivom, da je ne smatraju više nekim nerazumljivim mrmljanjem pojedinih ljudi koji međusobno komuniciraju, a koje ostatak svijeta oko njih uopće ne razumije. S druge strane, upravo to genentičko istraživanje – kako su u novinama objavili – istraživanje genetičkog porijekla naroda – ali u biti to se radi samo jedan genetički link lokalne populacije u Bosni i Hercegovini, izazvalo je zanimanje upravo zbog mogućnosti različitih interpretacija vrlo konkretnih rezultata. Mi smo to počeli unazad nekih desetak godina, to nije počelo samo ovim zadnjim istraživanjima. Ako ćemo biti iskreni – još analizama krvih grupa prije dvadeset, trideset godina, zakoračilo se u to genetičko istraživanje bh. populacije. Prije par godina smo radili zanimljiva istraživanja na Y-hromosomu, gdje smo, na osnovu tih istraživanja, dali otprilike jedan scenario mogućeg naseljavanja Bosne i Hercegovine, gdje smo dali i zanimljive rezultate koji su se stvarno uklopili u jednu viziju i priču molekularnih genetičara i molekularnih antropologa, vezano za naseljavanje ovog prostora.

Međutim, bilo je jako zanimljivo ponekad pročitati tumačenje tih rezultata od strane ljudi koji baš i nisu znanstvenici. Mislim da smo sada, nakon pet godina, uspjeli da jasno prezentiramo i prevedemo na jezik javnosti ono što je znanstveno dokazano i mislim da više tih manipulacija tim podacima ne bi trebalo da bude. U jednom momentu čak je bila priča da se ovdašnje etničke grupe toliko razlikuju, maltene kao da su sa drugih planeta. Naravno, to je bilo tumačenje pojedinih ljudi koji nisu baš razumjeli sve rezultate te priče. Ja ću ponoviti, po hiljaditi put – bh. populacija se ni po čemu posebno ne razlikuje od ostalih populacija, međusobne razlike etničkih grupa u BiH, ako postoje, izrazito su minorne.

Genetika ne prepoznaje naciju, ne prepoznaje etničku grupu, nego prepoznaje populaciju, a populacija je definirana nekim individuama koje žive na jednom prostoru, bez obzira kako se one zovu i kojem se bogu mole. Ono što je bilo zanimljivo i što je trebala da bude najbitnija informacija vezana za Bosnu i Hercegovinu jeste da je čovjek na ovom prostoru preživio ledeno doba i da čovjek na ovom prostoru ima svoj kontinuitet življenja unazad nekih dvadesetak hiljada godina. Ta bitna naučna informacija, koja se može iskoristiti za daljnja naučna istraživanja, nekako je promakla prilikom ovih interpretacija naših rezultata. U svakom slučaju, baš ove godine smo objavili jedan fini rad u časopisu Croatian Medical Journal, gdje smo prof. Dragan Primorac, prof. Pavao Rudan iz Zagreba i moja malenkost, ali i dva svjetska lidera iz te oblasti, prof. Richard Villems iz Estonije i prof. Peter A. Underhill iz Amerike, jasno napravili jedan review svih tih podataka i jasno objasnili ljudima najjednostavnijim mogućim jezikom što se može dobiti, što ne može, i što se može upotrijebiti a što se ne smije zloupotrijebiti.

Kakva je budućnost genetike u Bosni i Hercegovini i dokle se došlo sa zakonom koji bi omogućio stvaranje DNK baze podataka na državnom nivou?

U Bosni i Hercegovini, teorijski i kadrovski gledano, genetika ima itekakvu budućnost. Ono što definitivno treba jeste da se mogućnost pristupa grantovima, kako državnim, tako izvandržavnim, olakša, i da se mnogo više ulaže u tom pravcu. Zakon o DNK bazi podataka, koliko ja sad znam, sada je ni na nebu ni na zemlji, tamo negdje u parlamentarnoj proceduri. Moram isto tako da kažem da taj zakon, u ovom obliku kako je predložen, neće ništa riješiti. Nije ispunio kriterije koji bi eventualno bili normalni za jedan takav moderan zakon u Evropi, međutim, ljudi su shvatili da je DNK analiza, u tom smislu, forenzička DNK analiza, jedno jako moćno oruđe i mislim da smo ubijedili ljude da upravo to moćno oruđe gubi 80 posto na vrijednosti ako nemate tu DNK bazu podataka. Moja je želja da taj zakon – u biti i ne znam u kojoj je fazi – i ne prođe. Moja je želja i da ljudi koji kreiraju zakone, prilikom kreiranja takvih zakona konsultuju struku. Mi smo pokušali utjecati na izmjenu tog prijedloga, čak smo napravili i jednu radnu grupu, ali moram priznati da je u toj radnoj grupi predlagač zakona maksimalno ignorirao sve što mu je nauka rekla.