Globalna podjela

Izdvajamo

• U svijetu u kome izgleda raste „umor od mira“ Lula je kategorički formulisao: „Svijet treba konačno mir i stabilnost.“ Bez obzira na to, čini se da se ratna dinamika i sklonost Zapada dugotrajnom sukobu u Ukrajini nastavljaju. Dalja eskalacija je zamisliva. U tom kontekstu teško je očekivati ​​nove preventivne mjere i mirovne inicijative.

Povezani članci

• Amerika nije korporacija
• Norveška produžila restriktivne mjere do 20. avgusta
• Palestinci očekuju ‘pozitivnu ulogu’ SAD-a s Bidenom na čelu
• Kina usvojila novi zakon o zaštiti žena
• Nije potrebno ratno gospodarstvo
• Čak 1800 veterana i 17 državnika na obljetnici Dana D

Give peace a chance! Foto: DPA

Sa svojom mirovnom inicijativom Brazil planira da zaustavi rat u Ukrajini. Zapad je osuđuje, a Jug slavi.

Pišu: Monica Hirst & Juan Gabriel Tokatlian

Od njegove inauguracije u ured predsjednika u januaru predsjednik Brazila Lula da Silva učinio je napore oko mirovnog rješenja konflikta u Ukrajini jednim od težišnih tačaka svoje vanjske politike. Pritisak na rješenje u pregovorima između svih strana u konfliktu je sada čvrsti sastavni dio njegove poruke: „Brazil se vratio“. U svome trećem mandatu predsjednik se do sada posebno trudi da opet pokrene brazilsku diplomatiju. On teži multipolarnom svijetu sa pravičnim i sigurnim multilateralnim sistemom. Tokom posjete Vašingtonu, Lula je isprva neuspješno pokušao pridobiti Joea Bidena za svoju mirovnu politiku. Nakon ovoga putovanja on je iskoristio državnu posjetu u Pekingu da bi brazilske napore povezao sa kineskim mirovnim programom od dvanaest tačaka za situaciju u Ukrajini.

Lulina mirovna inicijativa za sada nije više od prijedloga bez tačnijih detalja. Ona se bazira na ubjeđenju da zajednička i široko postavljena inicijativa grupe mirovno orijentisanih nacija može doprinijeti okončanju neprijateljstva u Ukrajini. U osnovi zahtjeva se nalazi trenutni prekid vatre kao i kompromis da sve strane učesnice rade na fer i trajnom mirovnom planu. U Brazilu se boje prije svega da bi se konflikt u Ukrajini mogao proširiti u veliku konfrontaciju koja se više ne može kontrolisati i koja bi ugrozila blagostanje i održivi razvoj u cijelom svijetu. To je bila i centralna poruka koju je Lulin savjetnik Celso Amorim prenio prilikom susreta sa predsjednikom Zelenskim u aprilu u Kijevu.

Brazilski pogled na rat u Ukrajini nalazi odjek na cijelom globalnom Jugu. U ovim državama vlada osjećaj frustracije i zamora od dugotrajne konfrontacije koja sa sobom nosi veliku humanitarnu patnju, materijalne troškove i diplomatsku nesigurnost. Prema njima Rusija doduše nosi sama odgovornost za izbijanje rata u Ukrajini, ali ipak su SAD i Evropa u istoj mjeri odgovorni za podsticanje posredničkog rata. Discard-Leaks iz američkog Pentagona pokazuju da je NATO prihvatio dugotrajni rat u Ukrajini i da ga konačno, naravno, žele dobiti za sebe. Ovi izvori međutim ukazuju i na to da više značajnih zemalja globalnog juga ne dijeli zapadnjačku perspektivu i postavljene ciljeve.

Brazilski pogled na rat u Ukrajini nalazi odjek na cijelom globalnom jugu

Treba se prisjetiti da od SAD vođenoj Ukraine Defense Contact Group – koja je osnovana da bi Kijevu dala podršku i u formi isporuke oružja – pripada samo 26 posto zemalja zastupljenih u UN. Kod sila koje su u usponu odvija se trenutno dalja, suptilnija podjela. Oni koji se prema ratu pokazuju suzdržanim slijede pragmatični pristup sa jedinim ciljem ograničenja štete. To je slučaj sa Pakistanom i Južnom Afrikom. Drugi su se opet odlučili za to da proaktivno pritišću na diplomatske pregovore. To je jasan slučaj kod Brazila i Indije.

I u Latinskoj Americi se prihvataju shvatanja i inicijative brazilske vlade o temi Ukrajina. U regionu vlada konsenzus o tome da se ne žele priključiti SAD i Evropi u slanju vojnih dobara u Kijev i da se ne podržavaju jednostrane sankcije protiv Rusije pod zapadnim vođstvom. Istorijski gledano Latinska Amerika je uvijek odbijala primjenu jednostranih mjera sankcija za savladavanje međunarodnih konflikata. To, međutim, ne znači da napori Brazila zanemaruju stvarnost u Ukrajini.

Brazilsko ponašanje pri glasanju u UN, uključujući Savjet bezbjednosti i Generalnu skupštinu, je stvarno bilo jasno: Osuđen je ruski napad na Ukrajinu, upućeno je na osnovne principe državne suverenosti i jasno se ukazalo na održavanje međunarodnog prava. Osim toga Lulin Brazil podržao je prošlog februara zajedno sa Zapadom rezoluciju UN A/ES-11/L.1, u kojoj se ruska agresija na Ukrajinu „najoštrije“ osuđuje i zahtijeva trenutno povlačenje ruske vojske. To je bio jasan signal brazilske diplomatije – ali koga očigledno nisu razumjeli u Vašingtonu i evropskim glavnim gradovima.

Tako se brazilska inicijativa o ratu u Ukrajini od većine zapadnih posmatrača nalazi nepoželjnom ili čak kontraproduktivnom. Političke reakcije na Luline izjave u kojima on ukazuje na odgovornost SAD i Evrope sigurno su donekle usporili brazilsku vanjsku politiku. Luline kritičke izjave su u SAD i Evropi izazvale osjećaj nelagode. Tamo se očigledno pribojavaju da će brazilska pozicija naći više odjeka kod Kine i Rusije. Zapadnjačka bojazan se još pojačala kad se ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov za vrijeme puta po Latinskoj Americi zaustavio u Brazilu.

U Vašingtonu bi trebali ozbiljno razmisliti o tome da zabrinutost i stavove Brazila ozbiljno shvate

Pritom se mora ukazati na to da je posjeta Lavrova izazvala i puno kritike unutar brazilske politike. Konačno boravak Lavrova bio je vjerovatno pobjeda za rusku diplomatiju i neuspjeh za brazilsku. Ipak službene reakcije iz SAD bile su neprimjerene. U Vašingtonu bi trebali ozbiljno razmisliti o tome da zabrinutost i stavove Brazila ozbiljno shvate, posebno gledajući na konstruktivne diplomatske mogućnosti Brazila kao demokratske „srednje sile“ između tradicionalnih blokova.

Sa svojih u međuvremenu 16 mjeseci trajanja, rat u Ukrajini je izvor međunarodne podjele pri čemu se kontroverzni narativi produbljuju, a alternativna rješenja odgađaju. Većina vlada na globalnom jugu ne osjeća se potaknutim da se angažuje u neriješenom geopolitičkom konfliktu iz ere nakon hladnog rata u kome nema dobitnika osim industrije naoružanja. U najvećem broju slučajeva ponašanje u glasanju u UN se zasniva na individualnoj, reagujućoj vanjskoj politici koja na jednu stranu osuđuje primjenu mjera sankcije od starih kolonijalnih sila, a na drugu stranu upozorava na pad svjetskog gospodarstva i dramatičan uticaj na društva (na sjeveru i jugu). Neki stručnjaci sa globalnog juga zagovaraju renesansu blokovske nesvrstanosti. Brazilska diplomatija ide ipak vlastitim putem. Ona želi državnu autonomiju i održivi razvoj u miroljubivim globalnim okvirima.

Mora se podsjetiti na to da vrijeme nakon okončanja hladnog rata nikako nije bilo vrijeme mira. Na Zapadu se nakon sloma Sovjetskog saveza očekivao postepeni razvoj ka mirnom, baziranom na pravilima i demokratskom svjetskom poretku. Zemlje kao Brazil već rano imale su drugačiji pogled na to. Ponovljeni konflikti i stalno trajući ratovi su stvarne karakteristike svjetskog poretka nakon hladnog rata. Od rata u Iraku 1990./91. preko intervencije na Kosovu 1999. do globalno vođenog „rata protiv terora“ od 2001., Zapad se stalno trudio da globalni jug mobiliše za svoje napore da vodi rat umjesto da stvara mir. Rat u Afganistanu koji je trajao dvije decenije, rat Gruzije i Rusije iz 2008., konflikti u Siriji i Jemenu, rat između Azerbejdžana i Armenije usred pandemije i sada ruska ilegalna invazija u Ukrajini su sve primjeri zaoštravanja konfliktnih trendova.

U svijetu u kome izgleda raste „umor od mira“ Lula je kategorički formulisao: „Svijet treba konačno mir i stabilnost.“ Bez obzira na to, čini se da se ratna dinamika i sklonost Zapada dugotrajnom sukobu u Ukrajini nastavljaju. Dalja eskalacija je zamisliva. U tom kontekstu teško je očekivati ​​nove preventivne mjere i mirovne inicijative.

Trenutno je Kina jedina velesila koja pokazuje ozbiljan interes za miroljubivo rješavanje konflikata

Trenutno je Kina jedina velesila koja pokazuje ozbiljan interes za miroljubivo rješavanje konflikata. Pored svoga mirovnog plana za Ukrajinu, Peking pokušava i da doprinese smirivanju u kriznim žarištima kakav je Bliski istok. Tamo se Zapad navikao da agresivni haos posmatra kao svakodnevnu stvar. Kina međutim ne raspolaže tradicionalnim referencama i legitimitetom da nastupi kao novi tvorac mira. Žalosno je da su SAD svoju dosadašnju geopolitičku ulogu zapostavile i oslabile zbog svoje vlastite unutrašnje politike. Podsticanje mira pod vođstvom SAD moglo bi i danas unutar i van Zapada naći odjek – i biti i kod kuće dobrodošlo. U svakom slučaju držanje SAD koje podstiče mir bi doprinijelo tome da se zajednički život u demokratskom svijetu depolarizuje.

Brazilsko vođstvo smatra da ima pravo govora i da može dati doprinos u svijetu 21. stoljeća koji traži više mira. U Brazilu se mir smatra neophodnom pretpostavkom za blagostanje za sve. Zapadnjačke pogrešne procjene o namjerama predsjednika Lule i njegovom angažmanu za mir mogu dovesti do đavolovog kruga u kome nastaje još više nesporazuma. Na samitu G7 u Hirošimi je brazilski predsjednik zbog toga ponovo naglasio da njegova mirovna diplomatija počiva na nepobitnim smjernicama.

Lula je podcrtao da je mirovno rješenje konflikta u Ukrajini hitno neophodno. Pritom ne smiju biti u pozadini potisnute dramatične situacije u Jemenu, u Sudanu, u Siriji i na Haitiju, kao i konflikti između Palestinaca i Izraelaca, Armenaca i Azerbejdžanaca, Kosovara i Srba. Još više on je podcrtao da je njegova vanjska politika u potpunosti oslonjena na demokratske vrijednosti koje dijeli Zapad. Ova zajedništva trebaju se posmatrati kao preduslovi za saradnju na ostvarenju trajnog, pravičnog i stvarnog mira u Ukrajini.

Konačno, Lulina poruka je suprotnost od „Give (more) war a chance“. Mir je prema tome neophodan ako svijet neće da se kreće i dalje u pravcu – u stvarnom smislu riječi – globalne katastrofe.

Monica Hirst je naučna saradnica na Nacionalnom institutu za naučna i tehnička istraživanja u Brazilu. Juan Gabriel Tokatlian je prorektor Fakulteta za političke nauke i međunarodne studije na Universidad Di Tella, Buenos Aires, Argentina.

ipg-journal.de