Pernar za bogate

Izdvajamo

• Bilo bi stoga lako, ali i pogrešno reći da je Pernar tek Zoran Milanović za siromašne. Ne samo zbog toga što samoprozvani libertarijanski propovjednik ionako nije za siromašne – pored takvih neprijatelja, bogatima ne bi trebali prijatelji – već i zato što je Pernar samo za sebe i nikoga više, luzer željan pažnje čiji je sav svijet izvan njegova vlastitog superega tek nepregledna, beživotna pustoš.

Povezani članci

• Bilježnica Robija K.: Roditeljski sastanak
• PTSP s lentom
• Nizozemska ipak odgovorna za pokolj u Srebrenici
• Ko Sarajevu uništava dostojanstvo kao najvrijednije što nosi iz proteklog rata?
• Dve vlade
• Četnički juriš na Andrićev venac

Foto: šg

Cinizam Ivana Pernara – koji od pakosti upravo živi, uzimajući od tuđe sreće da nahrani svoj Superego – ima, vidjeli smo, svoje granice: on je ipak samo Milanović za ograničene. Milanovićev cinizam i ego, međutim, tih granica nemaju

Piše: Boris Dežulović – Novosti

Bilo je neizvjesno do samog kraja, moja očekivanja su bila da će ispitivati optuženike, ali nije došlo do toga. Oni su pobjednici u ovom sporu, iako i sami znaju što zakon u DR Kongu govori o mogućnosti stranaca da posvajaju djecu. Mislim da toga nisu bili svjesni kad su išli u Zambiju po djecu, a ako i jesu nisu o tome razmišljali. Djeca će im sada biti predana i želim im svu sreću u životu. Naučili su veliku životnu lekciju. Pobjedniku treba čestitati na pobjedi, a ne ljutiti se. Ja im ovom prilikom čestitam na velikoj pravnoj pobjedi. Što se mene tiče, dao sam sve od sebe da ih osude, međutim, nisam u tome uspio. Učinio sam sve što je ljudski bilo moguće unutar zadanih okvira koje sam imao.”

“Ako je to protupravno, neka se ruši. Mislim, tu nema uopće razgovora. Ono što nije lijepo je zluradost, sitno picaškandaliranje nekih ljudi koji od toga rade festival sreće. Ono, samo da se ruši, pogotovo onima koji imaju. Mnogi od onih koji blate Stipu Latkovića mogu ga samo sa zavišću gledati. Danas je bilo tamo dolje i lekcija o tome što je lijepo, što je skladno. Posebno volim kad grbavci o tome govore. Ne mislim doslovno ‘grbavci’. Što je lijepo? Svatko od nas ima svoje mišljenje o tome. Nadam se kad to sruše da neće biti deset puta veći nered nego što je sad. Znajući kako se to radi, vjerojatno hoće. Koliko ja znam, Latković u svom životu – a radio je cijeli život i pomagao ljudima – nije nikad nikome ništa ostao dužan. Pa sad, zeznuo se. A ovi sitni pakosnici neka sada uživaju u svome jadu.”

Koja je, dakle, suštinska razlika između patološkog cinizma kojim je notorni Ivan Pernar prošlog četvrtka javno priznao pravomoćni poraz u svom privatnom ratu protiv hrvatskih državljana što su u Zambiji htjeli usvojiti djecu, i patološkog cinizma kojim je notorni Zoran Milanović sutradan, u petak, javno priznao pravomoćni poraz u svom privatnom ratu protiv hrvatskih državljana što se u Vruji bore za poštivanje zakona i zaštitu javnog dobra?

Dobro, osim što je prvi nadmoćno čestitao “pobjednicima”, sve kako bi onako ozbiljno narcistički poremećen podcrtao kako je, dok je nacija svirala kurcu, on “učinio sve što je ljudski bilo moguće” i “dao sve od sebe da ih osude”, zaustavivši se tako na još neistraženim granicama cinizma, dok je drugi, nadmoćno prihvaćajući poraz – “neka se ruši, tu uopće nema razgovora” – onako ozbiljno narcistički poremećen nastavio još dalje, sveudilj pobjednike nazivajući “zluradim picaškandalima” i “grbavcima” koji “zavide” svima “koji imaju”, pa na njihovoj nesreći prave “festival sreće” i kao “sitni pakosnici” sada “uživaju u svom jadu”?

Razlika je, onako na prvu, vidljiva prostim okom: kao rijetka pizda od čovjeka Pernar je protiv ljudi koji su samo htjeli biti roditelji i ništa više “učinio sve što je ljudski bilo moguće” i “dao sve od sebe da ih osude”, dakle “učinio” i “dao” sve što je mogao i imao, dok Milanović protiv ljudi koji samo žele zaštitu javnog dobra i ništa više, “od sebe dati” i “ljudski moguće učiniti” ima još štošta i svašta. Milanović je, ukratko, nešto rjeđa i mnogo veća pizda: tamo gdje je Pernar iscrpljen stao i odustao, ovaj je veselo nastavio.

Krajnje, još neistražene granice cinizma prvoga, drugome su tek djedovina s koje je odavno otišao u svijet.

To je, rekoh, onako na prvu. Onako na drugu, razlika je mnogo manje uočljiva, vidljiva tek stručnom oku: prva ljudska pizda tragično je neuspješni nekadašnji parapolitičar, aktivist i influencer, organizam iz pljesnivog taloga na samom dnu društva i neonarcistički psihijatrijski pacijent čiju borbu s opakom bolešću u okrutnom reality showu nacija bez daha prati već godinama, dok je druga trenutačni predsjednik Republike Hrvatske.

Bilo bi stoga lako, ali i pogrešno reći da je Pernar tek Zoran Milanović za siromašne. Ne samo zbog toga što samoprozvani libertarijanski propovjednik ionako nije za siromašne – pored takvih neprijatelja, bogatima ne bi trebali prijatelji – već i zato što je Pernar samo za sebe i nikoga više, luzer željan pažnje čiji je sav svijet izvan njegova vlastitog superega tek nepregledna, beživotna pustoš.

Kad takav pacijent na svoju ruku odlazi u Zambiju svjedočiti protiv četiri hrvatska para zbog usvajanja djece iz Konga, on to, posve jasno, ne čini zbog brige za crnu djecu Afrike. Najzad, riječ je o tipu koji je kao profilnu sliku na društvenim mrežama držao portret arhitekta južnoafričkog aparthejda Hendrika Verwoerda, i ciniku koji je javno govorio kako su “robovlasnici bičevali robove za njihovo dobro, braneći im jesti šećernu trsku zbog opasnosti od karijesa i brige za njihovo zdravlje”. Čini to samo i isključivo da nesrećom drugih napumpa vlastita muda, i samo i isključivo zbog toga što je među tim drugima jedna transrodna osoba i član omražene lijeve koalicije Možemo.

Zoran Milanović, rekoh, veća je pizda, ali još i veća pička. Dok Pernar, recimo, u sporu države Zambije protiv šačice hrvatskih državljana kao svjedok zambijskog tužilaštva i osvjedočeni rasist odlazi na sud usred crne Afrike – što je, doduše, poremećaj koji ne treba brkati s hrabrošću, ali barem sliči – Zoran Milanović ne samo da u sporu šačice hrvatskih državljana protiv beskrupuloznog žeževičkog tajkuna, otimača državne zemlje i javnog dobra, hrabro svjedoči u korist svog prijatelja tajkuna, već to čini i nakon što je sudski dokazan prijateljev kriminal, nakon što je donesena pravomoćna odluka o uklanjanju njegova bespravno sagrađenog čardaka, i nakon što su bageri već počeli s rušenjem.

I pritom ne čini to kao neštićena fizička osoba, predstavljajući samo sebe, poput Ivana Pernara u Africi, nego kao štićena pravna osoba, predstavljajući samu oštećenu i devastiranu Republiku Hrvatsku. Ne samo da tako kao demokratski izabrani predsjednik Republike brani dokazanog uzurpatora i okupatora državnog i javnog dobra, već dobro zaštićen funkcijom udara otamo po lokalnim aktivisticama bez baš ikakve, makar najdalje veze s politikom, među kojima ne samo da nema niti nekog marginalnog člana koalicije Možemo, već samo – podsjećam – jedne bivše novinarke i male poljoprivrednice, jedne seoske vrtlarice i jedne školske knjižničarke, zajedno s par mještana i penzionera.

Veće pičke, pitate li mene, svijet još nije vidio.

Zli Pernar “pobjednicima” je, eto, makar cinično poželio “svu sreću u životu”, još ih ciničnije podsjećajući kako su zahvaljujući njemu “naučili veliku životnu lekciju”: čak ni na takvu jednu zlu, tijesnu i usku pamet nikad nisu pali, recimo, “grbavci” koji “zavide” svima “koji imaju” djecu, ili “sitni pakosnici” koji sada s usvojenom crnom djecom “uživaju u svom jadu” i prave od toga “festival sreće”. Zoran Milanović tih problema nema: žeževički okupator državnog i javnog, cijelo to vrijeme predsjednikov dobar “prijatelj” i donator “na čiju je pomoć u kampanji ponosan”, njemu je i nakon svega – nakon pravomoćne presude! – samo “starac koji nikad nikome nije ostao ništa dužan”. Dok su aktivistice i mještani, za Milanovića cijelo to vrijeme “balvan-revolucionari” i “napušeni paraziti koji sa svoje balature zavide uspješnima”, njemu i nakon svega – nakon pravosudne pobjede! – tek “sitni picaškandali” i “zavidni grbavci” koji “uživaju u svome jadu”.

Razumljiva, nakon više od dvadeset godina dočekana radost zbog pobjede u obrani jedne zajedničke uvale pred privatnim pikamerima, miješalicama i buldožerima, za nominalno lijevog predsjednika države – valja još jednom zapisati, jer takvog slučaja nema u cjelokupnoj povijesti demokracije – samo je “festival sreće zavidnih sitnih pakosnika”.

Čak ni Pernara, novu međunarodnu standardnu jedinicu za ljudsku pakost, nakon one dojave i nedavne privremene pobjede pred zambijskim sudom Milanović nije nazvao “sitnim pakosnikom koji uživa u svom jadu”. Cinizam Ivana Pernara – koji od pakosti upravo živi, uzimajući od tuđe sreće da nahrani svoj Superego – ima, vidjeli smo, svoje granice: on je ipak samo Milanović za ograničene. Milanovićev cinizam i ego, međutim, tih granica nemaju. Predsjednik Republike praktički javno govori kako bogati hrvatski robovlasnici bičuju robove i uzurpiraju javno dobro za njihovo, dakle javno dobro, on je Ivan Pernar koji kao profilnu sliku na društvenim mrežama drži portret Zorana Milanovića: Superhik – dobro, Superšmrk – koji otima od zajedničkog i narodnog da bi dao privatniku.

Ivan Pernar za bogate.