„Kad je Kina bila ujedinjena, uvijek je dominirala“

Povezani članci

• Plan Čilea da kontroliše industriju litijuma rizikuje da uplaši investitore
• Počinje mirovna konferencija Ženeva II
• U Nemačkoj od iduće godine zabrana na nove sisteme za grejanje na gas i naftu
• Kršćani, dalje ruke od našeg Allaha!
• Sjeverna Koreja ističe kako je poziv za okončanje rata sa Južnom Korejom preuranjen
• Među povrijeđenim u eksploziji u Istanbulu turisti iz Njemačke i Norveške

Kina se naoružava nuklearno a odnos sa drugom supersilom SAD je pun hladnoće i prijetnji. George Yeo, bivši ministar vanjskih poslova Singapura, o titanskom rvanju u Indopacifiku.

Razgovarao: Bernhard Zand

Preveo i prilgodio: Ešref Zaimbegović

Kineski ministar odbrane Li Shangfu nakon dolaska u Singapur 1. juna

Foto: How Hwee Young / EPA

Nekadašnji brigadni general George Yeo, rođen 1954. obrazovan u Singapuru, velikoj Britaniji i SAD, bio je od 2004. do 2011. ministar vanjskih poslova Singapura. Tamo je u petak započeo odbrambeni forum „Shangri-La Dialog“, azijski pandan minhenskoj konferenciji o sigurnosti.

SPIEGEL: Gospodine Yeo, koju od mnogobrojnih kriza na pacifičkom području smatrate trenutno za najopasniju?

George Yeo: Razvoj američko – kineskih odnosa. Kina je na putu da postane najveće svjetsko gospodarstvo i njena sila se povećava i u mnogim drugim dimenzijama. SAD se osjećaju ugrožene u svojoj globalnoj nadmoći i pokušavaju svim sredstvima da koče Kinu, a ako treba i da je ruše. A Kinezi to znaju.

SPIEGEL: Japan, Južna Koreja, Filipini, Australija, pacifičke ostrvske države – skoro sve ove zemlje žele i dalje trgovati sa Kinom. Međutim, vojno većina od njih traži blizinu SAD.

Yeo: Niko ne želi smanjiti trgovinu sa Kinom jer ta trgovina je suviše važna i lukrativna. Ali svi žele diverzifikovati i pritom su nama mnogi partneri dobrodošli. Dobro je i da su SAD prisutne ovdje u regionu. Ali kao što sam jednom rekao na drugom mjestu: Najbolja pozicija Amerike je ona odmah iza horizonta. Ako su njeni brodovi suviše vidljivi to nas države regiona pravi sporednim glumcima u velikoj igri. To nam ne ide u korist.

SPIEGEL: Kakav je odnos prema evropskim brodovima? Želite li Vi više evropske prisutnosti u Indopacifiku?

Yeo: Evropski brodovi ne igraju veliku ulogu, oni su više ukrasni dodatak. Oni dolaze i odlaze. Mi zajedno organizujem prijeme. Ali niko ozbiljno ne vjeruje da su evropske sile značajna vojna snaga u ovom regionu.

SPIEGEL: Ruska invazija u Ukrajini izazvala je u nekim državama brigu da bi i one mogle biti ugrožene od neke velike nuklearne sile. Japan se naoružava, predsjednik Južne Koreje Yoon Suk-yeol govori čak o tome da nabavi vlastito atomsko oružje. Je li moguće da on nije jedini koji razmišlja o nečemu takvom?

Yeo: Za zemlje kao Japan i Južna Koreja to su veoma temeljna pitanja. Na Japan su bačene dvije atomske bombe. To iskustvo utiče na zemlju do danas i ona neće olako krenuti na takav put. Sama ideja da bi se Južna Koreja mogla nuklearno naoružati uplašila bi Japanje su neprijateljstva između Japana, Sjeverne i Južne Koreje istorijski duboko ukorijenjene. SAD moraju ovaj odnos veoma oprezno upravljati, jer nuklearna prijetnja…

SPIEGEL: …i kroz Sjevernu Koreju…

Yeo: … je jedan od razloga kojima SAD opravdava svoju prisutnost ovdje. U Južnoj Koreji i Japanu su stacionirane desetine hiljada američkih vojnika. Ako zemlje u regionu nabave vlastito nuklearno oružje bio bi to za SAD razlog manje da ovdje tako jako nastupaju. Međutim Amerika želi ostati u regionu. Takvi planovi će se dakle najviše razmatrati ali se neće ostvariti. Jer ako bi se to desilo – da li bi bilo u interesu SAD? Ja ne vjerujem. Da li bi bilo u interesu japana? Sa sigurnošću ne. Da li bi to pomoglo Južnoj Koreji protiv Sjeverne Koreje? I to ne vjerujem.

SPIEGEL: U međuvremenu Kina povećava svoj nuklearni arsenal. Mogla bi umjesto sa 400 uskoro raspolagati sa 1000 ili 1500 bojevih glava.

Yeo: Kineska težnja za više atomskog oružja povezana je sa takozvanom sposobnošću drugog udara, dakle mogućnošću da se na atomski napad reaguje protuudarom. Kinezi imaju utisak da im SAD želi oduzeti ovu mogućnost. SAD se opet boje da bi bez njihove sposobnosti za nuklearno odvaraćanje konvencionalno jaka Kinu pobijedila u ratu oko Tajvana. Dakle, oni žele biti u poziciji da prijete Kini atomskim napadom.

SPIEGEL: Konstelacija kao u Hladnom ratu.

Yeo: To je u svakom slučaju jedan od razloga zašto Južno kinesko more privlači tako veliku pažnju. Ne toliko zbog slobode brodskog prometa, koji stvarno nije u opasnosti, nego zbog vođenja rata podmornicama. Kina sebi kaže: Pretpostavimo da protivnik može otkriti svaku našu balistički naoružanu atomsku podmornicu. Pa, onda ćemo povećati broj naših bojevih glava sa 500 na 1000, možda na 1500. Jer čak ako protivnik razori 95 posto od toga ostati će neke sa kojima možemo odvratiti udar. A u međuvremenu mi ćemo naše gradove opskrbiti tunelima – tako kako je Kina uradila u šezdesetim i sedamdestim godinama kada je sovjetski vođa Leonid Brežnjev zaprijetio Kini. To objašnjava odgovor Kine.

SPIEGEL: Iznenađujuća analogija. Ali u Hladnom ratu Peking i Moskva su stvarno bili u neprijateljskim odnosima.

Yeo: Kina je uvijek isključivala prvi udar atomskim oružjem. To ima smisla sa stajališta Pekinga jer je Kina kao konvencionalna vojna sila veoma jaka. Ali ako je ugrožena mora ona biti u poziciji da zaprijeti sa svoje strane.

SPIEGEL: Koliko Vas uznemirava ova konstelacija?

Yeo: Ovaj razvoj je uznemiravajući sa aspekta titanskog rvanja između SAD i Kine. To nas ne pogađa direktno jer ja ne vjerujem da Kina ima namjeru da nekome od nas zaprijeti atomskim oružjem. Za to Kina nema ni potrebu jer je konvencionalno mnogo jača nego mi. Ona može trgovinu upotrijebiti kao sredstvo državničkog umijeća.

SPIEGEL: Može li se dogoditi da se strategijski poredak na Pacifiku razvija slično kao na Atlantiku sa suprotstavljenim sigurnosnim savezima kao NATO i raniji Varšavski pakt?

Yeo: To ne vjerujem. Istorijske pretpostavke su u istočnoj Aziji drugačije. U Evropi vjerovatno od kraja Rimskog carstva nikada nije bilo tako nadmoćne sile kao što je Kina u Aziji. Kada je Kina bila ujedinjena uvijek je dominirala. Ovdje se dakle ponavlja stari obrazac. Dominacija Kine je u prvoj liniji gospodarska i, u manjem dijelu, politička. Ona nikada nije bila vojna u smislu kako su se vojna sredstva upotrebljavala u Evropi. Unutar Kine bilo je strašnih građanskih ratova, Kinezi su se milion puta međusobno ubijali kada su se borili za vlast.

SPIEGEL: Ali kako se ponaša prema vani?

Yeo: Ideja vodilja tradicionalno glasi: Da, ti možeš dobiti rat. Ti možeš ubijati ljude i zauzeti teritoriju. Ali šta onda? To je istorijsko pitanje koje su u kineskoj literaturi stalno postavlja. U “Istoriji tri carstva” jednom od četiri klasična romana, postoji jedna epizoda u kojoj veliki strateg Zhuge Liang pokorava jednog “barbara sa juga”. To se pokazuje kao veoma teško. Zatvore ga, on obećava da će se podrediti, puste ga – i on počinje svoju slijedeću ratnu kampanju. To se ponavlja više puta. “Zašto ga ne ubijete?” pitaju Zhuge Lianga. Njegov odgovor: Tada će na čelo doći neko drugi. “Zašto ne okupirate njegovu oblast?” Odgovor: Jer tek tada počinju pravi problemi. Na kraju se neposlušni vođa pobunjenika pripitomio i vladao je mir.

SPIEGEL: Evropa se dugo uljuljkavala u sigurnosti, ona je većinu svojih konflikata okončala i protjerala demone prošlosti. Onda je Rusija napala Ukrajinu. U Aziji mnogi od istorijskih konflikata nisu do danas očišćeni.

Yeo: Japanu je još uvijek teško da u potpunosti prizna istorijske istine rata na Pacifiku. Kina kaže: To bi ste vi željeli zaboraviti. Ali mi ne zaboravljamo i nećemo dozvoliti da svijet to zaboravi. Dakle Kinezi su napravili ratne muzeje i otvorili pristup istorijskim dokumentima. Umjesto da se žali na dvojbene japanske školske i istorijske knjige Kina je otvorila arhive i za japanske učenjake. U svakom slučaju u Aziji nema zaborava.

SPIEGEL: Ne potvrđuje li to brigu da je sigurnosna situacija u Aziji dugo bila potcjenjena? Da su otvoreni računi prošlosti sam potisnuti u pozadinu – ali zapravo su još uvijek vrlo djelotvorni?

Yeo: Ova strujanja su tu ali zbog veličine Kine nemaju takve posledice kao u Evropi. Čak iako se Japan opet naoružava i njegov budžet za odbranu će se udvostručiti: Može li Japan za Kinu biti još jednom takva prijetnja kakav je bio prije 100 godina? Ja ne vjerujem. Može li Koreja postati prijetnja za Japan je nisu prošla sva ta sjećanja? Ne, jer Kina to ne dozvoljava. I na sreću nije u interesu Kine da se region tako destabilizuje. U svim tim scenarijima, dominantna Kina će uvijek dati pečat.

SPIEGEL: I konflikt oko Tajvana je istorijska zaostavština. Peking posmatra Tajvan kao dio svoje teritorije. Međutim, poslednji ministar vanjskih poslova Donalda Trumpa, Mike Pompeo, je otvoreno pozvao da se tajvan prizna kao nezavisna država. Šta će se desiti ako se Tajvan zvanično proglasi nezavisnim?

Yeo: To bi Tajvan mogao uraditi samo ako bi ga podržale SAD. Ali to Vašinton ne može uraditi jer bi to značilo rat. Odnosi SAD sa Pekingom počivaju na takozvanoj politici jedne Kine. Kina može akceptirati da Amerika neće ohrabrivati ujedinjenje Kine i Tajvana. Ali spriječavanje ujedinjenja bi značilo rat. Tu se proteže dakle crvena linija. To je uostalom i jedan od razloga zašto kineski ministar odbrane Li Shangfu ne želi na Shrangri – La forumu ovdje u Singapuru sresti svoga kolegu iz SAD, jer SAD neće da ukinu protiv njih uvedene sankcije. To je za Kineze uvreda. Za Kinu direktni pregovori nisu sami sebi cilj. Oni nisu usluga SAD Kini.

SPIEGEL: Evropa je zabrinuta zbog mogućeg ponovnog izbora bivšeg američkog predsjednika Donalda trumpa. Šta bi drugi mandat Trumpa značio za Aziju?

Yeo: Trump može biti grozan i potpuno kontradiktoran. Ali jedan moj prijatelj, jedan protivnik trumpa, rekao je jednom da je njegova politika u osnovi veoma stabilna. Nabrojao je četiri tačke: Trump je protiv nekontrolisanog useljavanja. On je protiv slobodne trgovine. On je prijateljski prema gospodarstvu. I: On je protiv rata. Ja vjerujem da se na ovoj osnovi nije puno promijenilo. Nakon izbora Joe Bidena mnogi su mislili da će se politika Amerike u osnovi iznova postaviti. Međutim Biden je čak produbio neke od Trumpovih tendencija. A što se tiče poslednjeg od ove četiri tačke ja vjerujem da američki demokrati moguće više tendiraju primjeni vojne sile nego republikanci.

SPIEGEL: Vi kažete slično kao savezni kancelar Olaf Scholz, da mi danas živimo u „multipolarnom“ svijetu. Nije li novi svjetski poredak stvarno puno haotičniji i nepredvidljiviji nego što sugeriše ovaj pojam?

Yeo: Ne bezuslovno. Svijet se razvija od bipolarnog, onda privremeno unipolarnog ka multipolarnom. Da bi smo dobili stabilnost mi trebamo i u ovom multipolarnom svijetu strukturu. Dva od ovih polova uvijek će ležati blisko jedan drugome: Evropa i Amerika. Evropa će ostati slabi pol jer treba Ameriku za svoju odbranu. Osim toga postoji duboka kulturelna povezanost. Njih dvije moraju dakle ostati blisko jedna drugoj. I onda postoji kineski pol, koji će biti jak, i na svojim rubovima. Dok god u Ukrajini nema mirovnog dogovora Rusija će stojati blisko uz Kinu i to može trajati decenijama. Ali u ovoj velikoj arhitekturi ovoga novoga svijeta Amerika mora biti “Primus inter pares”, prva među jednakima. Samo Amerika, na osnovu svoje istorije ima veze i “softver“ koji joj daju ovu ulogu.

SPIEGEL: Vjerujete li da će SAD i druge sile dozvoliti nastajanje takvog svjetskog poretka?

Yeo: Trenutno se SAD brane takvom poretku i zato još ne igraju svoju ulogu. Ali u trenutku kada Amerika akceptira da je svijet multipolaran treba da izraste u tu ulogu. Evropa želi da su SAD prve među jednakima. I Singapur želi to. A na kraju to će prihvatiti i Kina čak iako to neće tako reći.

spiegel.de