ENG
Gilbert Doctorow: BAHMUT – ŠTO JE ISTINA, ŠTO LAŽ, ŠTO PROPAGANDA
Autor/ica 👤Gilbert Doctorow
Povezani članci
Foto: Twitter
Pozabavit ću se u ovome tekstu uvođenjem riječi ‘dezinformacija’ u svakodnevnu upotrebu. Ima u njoj nešto šarmantno osvježavajućega, nasuprot toliko puta upotrijebljenoj i odvratnoj riječi ‘propaganda’.
Riječ ‘dezinformacija’ ima svoj određeni vremenski i sadržajni smisao: upotrebljavaju je oni koji drže vlast i mediji što su pod njihovom kontrolom, kako bi dezavuirali i na marginu protjerali sve one vojne, političke, gospodarske i druge informacije koje su u suprotnosti sa službenim prikazom stanja što ga prezentira vlast i koji bi mogli ‘razvodniti’ kontrolu vlasti nad javnošću. Kako bi uklonile ‘dezinformacije’ iz javnoga života, maknule su Sjedinjene Države i zemlje članice Evropske unije s interneta, kao i sa satelitskih i kabelskih televizijskih kanala Russia Today (ruski TV program namijenjen inozemstvu, op. prev.) i druge ruske medije. Takva cenzura varira u Evropi od države do države i vjerojatno je najdrastičnija u Francuskoj i Njemačkoj. Čovjek bi mogao pomisliti kako te države zaista ratuju protiv Rusije, a ne samo da podupiru Kijev.
U stvarnosti javnost iz dana u dan ‘hrane’ dezinformacijama upravo te zemlje što provode cenzuru i mediji masovnih komunikacija koji prenose njihove poruke u tiskanom i elektronskom obliku. Te su dezinformacije cinično komponirane i sastoje se od otrovne mješavine ‘spinova’, što znači pristranih interpretacija događaja i otvorenih laži.
Mjesecima dugu bitku za pokrajinski grad Bahmut, ili Artjomowsk, kako se zove na ruskom jeziku, različito su opisivali na najvišim mjestima u Washingtonu, Londonu i Berlinu. Kada je krajnji ishod još bio nejasan, ocjenjivalo se obranu Bahmuta kao herojsku i kao dokaz hrabrosti i borbenog duha Ukrajinaca.
Brojke o poginulima što ih je objavljivao Kijev, a potom preuzimao Washington sugerirale su kako Rusi glupo žrtvuju živote svojih vojnika, jer – kao u Prvome svjetskom ratu – napadaju u valovima koje onda branitelji decimiraju. Ruski su životi jeftini, glasila je poruka. Činjenicu da Rusi na terenu imaju topništvo koje je nadmoćno i koje je pet do sedam puta jače od ukrajinskoga, zapadni su propagandisti mirno priznavali, kada je trebalo pledirati za nove pošiljke naoružanja Kijevu. A ipak, objavljivali su takve podatke o ruskim gubicima da se činilo kao da je odnos snaga obrnut. Pretpostavljali su, očito s pravom, kako je javnost lijena i kako nema dovoljno interesa da sama napravi računicu.
U nekome su trenutku ‘spin-doktori’ u Washingtonu, Londonu i Berlinu tvrdili kako ukrajinska obrana Bahmuta ima smisla, jer će ruske snage stjerati u tjesnac i omogućiti Ukrajincima da obučavaju svoje vojnike i dovedu ih na položaje za najavljenu ‘protuofanzivu’ u kojoj će na odabranim mjestima pregaziti rusku frontu na oko tisuću kilometara dugom potezu i zabiti klin sve do Azovskog mora, čime će biti pripremljen teren za ponovno osvajanje Krima.
Bile su to velike riječi i velike ambicije kojima je trebalo opravdati nastavljanje i stalno povećavanje zapadne vojne pomoći Kijevu.
Potom se, međutim, moglo čuti kako bi bilo bolje da Ukrajina prestane gubiti živu silu u Bahmutu i da počne protuofanzivu o kojoj se toliko govori. A sada nam tvrde kako je Bahmut zapravo samo neka ruska maštarija i kako nema nikakvu stratešku važnost.
Posljednjih je tjedana rusko zapovjedništvo iz dana u dan objavljivalo podatke o tome kako ruske snage zauzimaju kilometar za kilometrom površine Bahmuta. Govorili su nam kako kontroliraju najprije 75%, zatim 80% i na kraju 90% grada, dok topničkom vatrom uništavaju stambene blokove sa čijih su viših katova djelovali ukrajinski snajperi i promatrači.
U to vrijeme pozornost zapadnih medija koji su tvrdili kako brane istinu od ruskih dezinformacija, kanalizirana je na ukrajinske ‘uspjehe’ u ponovnom osvajanju naselja na rubovima Bahmuta. Prije samo nekoliko dana New York Times objašnjavao je svojim čitateljima kako ti ‘prodori’ Ukrajinaca ugrožavaju ruske snage koje drže grad: mogle bi dospjeti u okruženje i biti prisiljene ili da se predaju, ili da izginu. Nikome u NYT očito ni na pamet nije pala mogućnost da te borbe u rubnim dijelovima grada služe samo tome da omoguće povlačenje preostalih ukrajinskih vojnika iz Bahmuta, a Rusi to toleriraju u želji da izbjegnu krvave sukobe na život i smrt.
Dvadesetoga svibnja/maja konačnu pobjedu objavio je Jevgenij Prigožin, vođa skupine Wagner koja je iznijela najveći teret borbi za Bahmut. Iste je večeri ruski predsjednik, Vladimir Putin, obavijestio rusku javnost o zauzimanju Bahmuta. Ruski je internet bio preplavljen čestitkama, a u javnosti slavila se pobjeda koja je imala simbolično značenje poput one u bitki za Staljingrad u Drugome svjetskom ratu. No i nakon toga, New York Times i dalje govori kako bitka za Bahmut nije odlučena i upozorava pri tome ponovo na ukrajinske pozicije u rubnim dijelovima.
S obzirom na ljudske i materijalne gubitke u obrani Bahmuta, gubitak grada Rusima, kada ga Ukrajinci konačno priznaju, bit će težak udarac za njihov borbeni moral. Isto to vrijedi i za sudbinu glavnoga ukrajinskog zapovjednika, generala Zalužnog, koji je – prema ruskim podacima – već dva tjedna u bolnici i u kritičnom stanju nakon ranjavanja u ruskom napadu na pokrajinsko zapovjedno mjesto, kojom je prilikom ubijena većina viših oficira koji su bili u njegovoj pratnji. To u najmanju ruku govori o uspješnosti ruske vojne obavještajne službe koja je usmjeravala vatru.
U međuvremenu pozornost zapadnih medija preusmjerava se na Ukrajinu u kontekstu putovanja predsjednika Zelenskog koji je nakon posjeta nekim evropskim državama otputovao na Srednji istok, gdje je sudjelovao u zasjedanju Arapske lige, da bi odatle francuskim vojnim avionom odletio u Hirošimu na sastanak skupine G-7 gdje je razgovarao s više nazočnih šefova država i zajedno s njima pozirao za obveznu ‘obiteljsku fotografiju’. Sve se vrtilo oko toga kada će Sjedinjene Države službeno odobriti slanje borbenih zrakoplova tipa F-16 u Ukrajinu. Za one koji na Zapadu šire dezinformacije to je prekrasna prilika da skrenu pozornost javnosti od onoga što se događa na ratištu, gdje stvari nedvojbeno loše stoje za Kijev, a osobito da skrenu pozornost s ukrajinske protuofanzive koja u svjetlu ruskih udara na zapovjedna mjesta i na skladišta naoružanja i municije postaje svakim danom sve manje vjerojatna.
Radioaktivni oblak što se digao nakon ruskog raketnog udara na skladište britanskih topničkih granata punjenih osiromašenim uranom, kao i teško oštećenje obrambenog sustava Patriot u blizini Kijeva u napadu hipersoničnim projektilom Kinžal daju naslutiti kakva sudbina čeka nove pošiljke zapadnog naoružanja Ukrajini.
Zanimljivo je pitanje koliko će dugo ukrajinska vojska i političari trpiti predsjednika koji putuje svijetom i dobro živi, dok je zemlja na putu u propast.
Autor, Gilbert Doctorow, neovisni je analitičar sa sjedištem u Bruxellesu
Autor/ica 👤Gilbert Doctorow
