Zdravlje na politikantskim aparatima

Izdvajamo

• Masovna pobuna liječnika, medicinskih sestara i inog osoblja, uključivo sustav primarne zdravstvene zaštite, obiteljske medicine, gdje također ključa nezadovoljstvo, nije motivirana samo zahtjevima za povećanjem plaća zbog zastrašujućeg djelovanja inflacije nego i vrlo lošim uvjetima rada, stanjem opreme, statusima, itsl. Što bi rekli istočni susjedi: selo gori, a baba se češlja!? Sramota je za premijera Andreja Plenkovića i ministra Beroša da ne žele, ne znaju ili nisu sposobni postaviti sustav na makar zdravije, ako ne odmah na posve zdrave noge, pa dopuštaju da ionako presiromašni građani solidarno skupljaju novac za medicinske aparate i inu bolničku opremu, uređuju pojedine odjele, doniraju novac za liječenje teško oboljele djece u inozemstvu (najčešće u SAD-u), za iznimno skupe lijekove oboljelima od rijetkih smrtonosnih bolesti, da neke (manje-više uvijek iste) udruge građana/mediji organiziraju humanitarne akcije, koncerte, izložbe, druženja s viđenijim javnim osobama, razne donatorske sjedeljke, etc., gdje se skuplja novac za zdravstvene usluge za koje je odgovorno - javno zdravstvo. A ono ne radi taj svoj posao, ne plaća što je dužno platiti novcem poreznih obveznika, ali se država ne srami ubrati od humanitarnog/doniranog novca 25 posto PDV-a. Sic transit. Licemjerno i bezobrazno, nesolidarno i nehumano. Nered!

Povezani članci

• Beograđani poručuju: Rehabilitacija Draže Mihailovića je odricanje od slavne anfišističke prošlosti
• VRATIJA SE VOJA, A DI JE BIJA…
• Osuđuju radikalizam a veličaju NDH
• Dodikova igra gubitničkom kartom
• Koliko vrijedi život migranta?
• Rupa u živom zidu

Foto: Dusko Jaramaz/Pixsell/Arhiv

Štono sutra, nije pretjerano reći, više neće imati tko liječiti preostalo, još neiseljeno CRO žiteljstvo, a zdrave reformske pameti ni od korova, iako je debelo kasnila već – prekjučer. Ima li nade za nas, pjeva onaj estradni, lakonotni duo, ali to isto pitanje izaziva masovnu jezu i strah u prepunim čekaonicama svih ordinacija u Bijednoj Našoj. Dok je god lakše umrijeti bez da savjest ikoga među odgovornima u politici i resoru natjera, je li, makar staviti prst na čelo, CRO građani ne mogu računati na zajamčenu preventivnu zaštitu zdravlja, ali ni pacijenti na pravodobno i kvalitetno liječenje. Skandali i afere što svako malo zgražaju javnost, a Beroš ih, je li, „suzbija“ tek slanjem status quo inspekcija koje ništa ne rješavaju, jer vrana vrani ne kopa oči, nastavit će ruinirati hrvatski zdravstveni sustav u terminalnoj fazi

Piše: Marijan Vogrinec

U CRO zdravstvu gotovo danonoćno kurzschluss za kurzschlussom, a bahati HDZ-ov tzv. covid-ministar Vili Beroš ne haje. Doduše, tu i tamo moralizira u leru pred tv-okom kako se „osjeća odgovornim“ i „zgraža se“, ali tvrdi – posipa se pepelom – da nije osobno, operativno sudjelova ni u jednom od groznih kurzschlussa u sustavu, pa mu ostavka nije ni nakraj pameti. „Za svoj rad odgovaram premijeru Andreju Plenkoviću i samo o njegovu zadovoljstvu mojim radom ovisi hoću li ili neću obnašati dužnost ministra zdravstva“, Beroševa je papagajska mantra svaki put kada ga novinari priupitaju u povodu novoga groznog skandala u sustavu za koji je odgovoran pomišlja li na ostavku, makar iz moralnih razloga. Jamačno bi ministar Beroš još u jeku epidemije virusa SARS-CoV-2 – kada je iz tzv. objektivnih razloga imao stanovitu poštedu za neprovođenje prijeko potrebne reforme zdravstva – otprhnuo u politička vječna lovišta da mu upravo predsjednik RH Zoran Milanović ne drži glavu iznad vode. Imaju pravo medijski komentatori koji tvrde da upravo napadi političke oporbe na Beroša i kardinalno loše premijerovo kadroviranje u vladi (i šire), u čemu vidi i Milanovićeve prste, kojega inače ne može smisliti ni nacrtana, rasplamsavaju njegov inat: „E, baš neću smijeniti ministra po vašoj želji!“

Plenković je taj obrazac u oba premijerska mandata inatom sofisticirao do krajnjih granica (ne)podnošljivosti tako da su mu, je li, pod žestokim pritiskom medija/javnosti morali smjenjivati DORH i sada već europsko javno tužiteljstvo. A kad pukne bruka urbi et orbi i više nikakav „e, baš neću!“ nema smisla, iz Banskih se dvora čuje pepeloposivački memento mori: „Skandal/afera nema nikakve veze s HDZ-om i premijerom, nego s konkretnim imenima i prezimenima pod presumpcijom nedužnosti“. Da je uistinu nešto trulo u državi Hrvatskoj, a da se Plenković i Beroš bahato prave tošo, potvrđuje nova serije skandala u zdravstvu koji su s pravom zgrozili javnost i opet aktualizirali pitanje s već poduljom bradom: kakva smo to država, kakvi to ljudi vode vladu i upravljaju zdravstvom!?

Mrtvaci na podu

Neki dan su dva pacijenta umrla u čekaonici Hitne pomoći bolnice Sveti Duh u Zagrebu, jer im nije pravodobno pružena potrebna usluga. Nešto kasnije je zgrozila javnost fotografija većeg broja mrtvih ljudskih tijela u bijelim plahtama poredanih na golom podu mrtvačnice u toj istoj bolnici. Na Hitnoj pomoći u sisačkoj bolnici „Dr. Ivan Pedišić“ – netko je poslao medijima tu fotografiju – dviju su vremešnih pacijentica smještene u isti krevet, što je nedopustivo po bilo kojim kriterijima i moralnim uzusima. U međuvremenu je skandal podboltan kakofonijom (ne)zainteresiranih u sisačkoj bolnici, gradskoj vlasti (SDP), ministra Beroša (HDZ), medija… Je li jedna od pacijentica već bila mrtva u tom krevetu u trenutku nastanka fotografije, je li umrla dva dana kasnije ili je umrla nakon što je za 15 minuta premještena u zaseban krevet, je li ravnatelj bolnice lagao medijima da su obje pacijentice dobro, iako je jedna već bila mrtva…? No, po svom običaju, ministar Vili Beroš i u Sisak, kao u slučaju svake afere,  šalje inspekciju ispitati „što je istina, pa ćemo onda postupiti po zakonu“, a te njegove inspekcije svaki put „solomonski“ zaključe tako da vuk bude sit, a ovce na broju, pa… Bura se još nije stišala, a ministar odgovoran za stanje u resoru zdravstva nije prestao dnevno iskakati iz svake medijske paštete, a već je eksplodirala zaprepašćujuća vijest kako je država oštećena za navodno cca milijardu bivših kuna za krivotvorene testove na zarazu virusom SARS-CoV-2 što ih distribuira varaždinska tvrtka Filipa Mihalića (24), sina bivšega HDZ-ova saborskog zastupnika, sic transit. Enigma je – s kojom, je li, HDZ, Plenković i Beroš nemaju veze ni po tzv. zapovjednoj odgovornosti, kamoli upravljačkoj i moralnoj – kako je moguće da taj enormno unosan, a po zdravlje građana iznimno važan posao dobije mladac, obiteljska uzdanica optužena još 2019. godine za krivotvorenje novca te nedavno i za prijetnje i silovanje.

Jest enigma, ali za kronične hlebince. Ne i za one koji su makar načuli o tomu zašto je tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena vodeća u Uniji po korupciji, klijentelizmu, nepotizmu i političkoj vlasti kao PIN-u na javnom bankomatu za osobno bogaćenje. Ni Beroš niti itko vidljiviji iz sustava ne objašnjava zašto je u ljekarnama opet nestašica mnogih medikmenata, osobito antibiotika, odnosno zašto je uvođenje „naše valute“ (sic transit) eura povuklo za sobom i poskupljenja niza lijekova. Inflacija? Rusi su u RH poskupjeli lijekove i medicinsku opremu time što su „ničim izazvani (sic transit) napali Ukrajinu“!? Glupost. Rusi nemaju ni približno veze s inflacijom i globalnim tsunamijem poskupljenja, pa i zdravstvenih usluga, koliko imaju programirane zapadne tzv. sankcije Moskvi radi eutanazije ruske (i kineske) konkurencije u Europi i svijetu. Cilj je, je li, ostvarivanje (pro)američke ekonomske, vojne i geostrateške dominacije na Kugli.

Pa će, nedvojbeno, biti da krivci za inflaciju, ekonomske poremećaje i najveće sigurnosne ugroze nakon Drugoga svjetskog rata što tresu svijet i zakonom spojenih posuda Bijednu Našu sjede na po dvjema adresama u Washingtonu i u Bruxellesu (Bijela kuća i Pentagon te EU i NATO), ali i u Banskim dvorima i saborskoj tzv. stabilnoj većini, koji im bespogovorno skaču uz noge na svaki aport. Ne mareći hoće li neodgovorna poniznost i koliko doći na naplatu CRO sirotinji priključenoj na politikantske EU-aparate za programirano – puko preživljavanje? Hrvatski je zdravstveni sustav, uz mirovinski, već godinama državni gubitaš u terminalnoj fazi na kojemu su razne tzv. desne, lijeve i koalicijske vlade i resorni lumeni bili bezuspješno eksperimentirali kojekakvim reformskim medikamentima, a ishodi su bili slični kao jaje jajetu: nula bodova. Troškovi nezadrživo rastu i pacijenti, medicinsko osoblje i šira društvena javnost ostaju jednako nezadovoljni kvalitetom usluga za novac koji izdvajaju za zdravlje. Nije za vjerovati da ni HDZ-Plenkovićeva vladajuća postrojba u prošlih šest godina i kusur mjeseci – glede&unatoč predizbornim obećanjima od kojih zastaje dah – nije uspjela ni započeti prijeko potrebnu reformu zdravstva. Makar tzv. metodom pokušaja i pogrešaka kakvih se ponešto bilo skupilo u kvazireformskom naftalinu prošlih CRO vlada.

Liste čekanja

Ne treba imati bolje pamćenje za sjetiti se kako je lani resorni ministar Vili Beroš hrabro mahao pred tv-okom na vladinoj sjednici nekakvim A4 papirima navodnog projekta reforme zdravstvenog sustava i kako se na taj „projekt“ u medijskoj stisci znao pozvati i sâm premijer Plenković, braneći vlastitu zdravstvenu akviziciju/uzdanicu po sramotnoj abdikaciji u resoru Milana Kujundžića, no tu „reformu“ koje nema vidi samo ministar Beroš. Liste čekanja na specijalističke tretmane u bolnicama zapasale su (skandalozno) i više godina, ne samo mjeseci (što je nedopustivo), pa i nije iznimka to da dio bolesnika prije dođe na red kod one crne spodobe s kosom na ramenu, nego u liječničkoj ordinaciji. Umiranje u čekaonici Hitne pomoći, o čemu novinari/javnost ne mogu dobiti pravodobnu izjavu ravnateljice Hrvatskog zavoda za hitnu medicinu Maje Grba-Bujević („To nije tema, nemojte me maltretirati!“ – javno se otresla na novinarku Nove TV) ili smrti djeteta zbog neodgovarajuće medicinske usluge u lokalnoj sredini možda nisu najbolji primjeri za ilustraciju balansiranja pacijenata na tankoj žici između života i smrti, ali jesu strahotni kamenčiči mozaika terminalnog stanja enormno skupoga hrvatskog zdravstvenog sustava.

Masovna pobuna liječnika, medicinskih sestara i inog osoblja, uključivo sustav primarne zdravstvene zaštite, obiteljske medicine, gdje također ključa nezadovoljstvo, nije motivirana samo zahtjevima za povećanjem plaća zbog zastrašujućeg djelovanja inflacije nego i vrlo lošim uvjetima rada, stanjem opreme, statusima, itsl. Što bi rekli istočni susjedi: selo gori, a baba se češlja!? Sramota je za premijera Andreja Plenkovića i ministra Beroša da ne žele, ne znaju ili nisu sposobni postaviti sustav na makar zdravije, ako ne odmah na posve zdrave noge, pa dopuštaju da ionako presiromašni građani solidarno skupljaju novac za medicinske aparate i inu bolničku opremu, uređuju pojedine odjele, doniraju novac za liječenje teško oboljele djece u inozemstvu (najčešće u SAD-u), za iznimno skupe lijekove oboljelima od rijetkih smrtonosnih bolesti, da neke (manje-više uvijek iste) udruge građana/mediji organiziraju humanitarne akcije, koncerte, izložbe, druženja s viđenijim javnim osobama, razne donatorske sjedeljke, etc., gdje se skuplja novac za zdravstvene usluge za koje je odgovorno – javno zdravstvo. A ono ne radi taj svoj posao, ne plaća što je dužno platiti novcem poreznih obveznika, ali se država ne srami ubrati od humanitarnog/doniranog novca 25 posto PDV-a. Sic transit. Licemjerno i bezobrazno, nesolidarno i nehumano. Nered!

O tom neredu svjedoči i neki dan objavljena afera: mladi fizioterapeuti (inače, deficitarno zanimanje u zdravstvu) imaju grdne muke sa stažiranjem i dobivanjem licencije za rad. „Spremna sam se iseliti u inozemstvo i raditi makar i bilo što izvan svoje struke“, žali se medijima jedna od razočaranih fizioterapeutkinja s još vrućom fakultetskom diplomom, o čemu je izvijestio „Poziv“ Nove TV.  Iako završetak studija pretpostavlja dobivanje licencije za rad i veću plaću, Hrvatska komora fizioterapeuta im to – nezakonito, kažu u krovno nadležnomu Ministarstvu zdravstva – uvjetuje stažiranjem i plaćanjem Komori harača u vrijednosti cca 66 eura (bivših 500 kuna), iako su fizioterapeuti već odstažirali u struci nakon što su završili srednju školu. „Evo, već dva mjeseca čekam odgovor mogu li biti to što oduvijek želim“, kazala je fizioterapeutkinja iz Vojnića. „Moj dan se doslovno svodi na čekanje te jedne potvrde i jednostavno me je sramota sjediti kod kuće nakon tri godine faksa i ne raditi ništa. Kad nazovem nadležne u zdravstvu, kažu mi neka pričekam, mole za strpljenje jer da će se nešto riješiti… Iz Komore su mi odgovorili da kao prvostupnik moram dostaviti novi ugovor o radu i pripravničkom stažu u roku 15 dana inače se licencija odbija. Na tu odluku nemam se pravo žaliti, nego tek podnijeti tužbu Upravnom sudu. Osjećam se poniženo. Čemu sam studirala!?“ Odvjetnici trljaju ruke.

Vrijeme prolazi, radna mjesta vape za djelatnicima, a ne rješava se ništa. Fizioterapeutski problem gori, Komora tvrdoglavi na 66 eura vrijednom „pravu“ ucjenjivanja mladih stručnjaka – jer da nije ista fizioterapeutska struka po završetku srednje škole i trogodišnjeg preddiplomskoga studija (sic transit), pozivajući se na mišljenje zdravstvenih veleučilišta iz Rijeke i Zagreba – a Ministarstvo zdravstva, krovni arbitar se češlja. Sic transit. A fizioterapeutsko je stažiranje u bolnici ili drugoj specijaliziranoj ustanovi isto odrađuje li se nakon završene srednje škole za tehničara ili pak za prvostupnika. Zašto bi u Bijednoj Našoj nešto bilo jednostavno i jasno kad birokratska svijest zahtijeva složeno i nejasno!? Dvaput stažirati za isto radno mjesto u istoj struci budalaština je koju može ne samo smisliti već i solidno unovčiti valjda samo hrvatski činovnički um. Često ideološki kvaran do srži, ali i stručno i moralno promiskuitetan do gađenja (abortus zapriječen u javnoj ginekologiji tzv. prizivom savjesti, a masno plaćen u privatnoj praksi istog liječnika – slobodan, sic transit), što je lani vrlo očito demonstrirao slučajem pobačaja Mirele Čavajde, neki dan proglašene „Zagrepčankom godine“.

Ima li nade za nas?

„Vidi se da je HDZ po tom ključu (tzv. priziva savjesti, op.a.) urgirao i na odobravanje specijalizacija te napredovanja u struci, pa je zavladala atmosfera kako je to jedino ispravno ponašanje, što je dovelo do toga da naše bolnice danas nemaju liječnike koji obavljaju zakonom dopuštene pobačaje, normalan medicinski postupak i zajamčeno pravo pacijentice“, tvrdi saborska zastupnica Zeleno-lijevog bloka Sandra Benčić i zgraža se nad činjenicom da velik broj žena, što je bila prisiljena učiniti i Čavajda, skupo plaćaju pobačaje u bolnicama u Sloveniji. Zastupnica Benčić nije jedina u političkoj, stručnoj i široj društvenoj javnosti koja bez pardona tvrdi da su premijer Plenković politički, a ministar Vili Beroš operativno najodgovorniji za totalni nered u bankrotiranom zdravstvenom sustavu, jer ga nisu ni počeli dovoditi u red. Ni dvogodišnje epidemijsko razdoblje ne može biti izgovor za to što, recimo, sisačka Hitna pomoć smješta dvije pacijentice u isti krevet kada je javna tajna da širom Bijedne Naše već godinama nedostaje ne samo bolničkih kreveta, opreme, lijekova, čak i sanitarnih sredstava, nego i liječnika i medicinskih sestara…

Štono sutra, nije pretjerano reći, više neće imati tko liječiti preostalo, još neiseljeno CRO žiteljstvo, a zdrave reformske pameti ni od korova, iako je debelo kasnila već – prekjučer. Ima li nade za nas, pjeva onaj estradni, lakonotni duo, ali to isto pitanje izaziva masovnu jezu i strah u prepunim čekaonicama svih ordinacija u Bijednoj Našoj. Dok je god lakše umrijeti bez da savjest ikoga među odgovornima u politici i resoru natjera, je li, makar staviti prst na čelo, CRO građani ne mogu računati na zajamčenu preventivnu zaštitu zdravlja, ali ni pacijenti na pravodobno i kvalitetno liječenje. Skandali i afere što svako malo zgražaju javnost, a Beroš ih, je li, „suzbija“ tek slanjem status quo inspekcija koje ništa ne rješavaju, jer vrana vrani ne kopa oči, nastavit će ruinirati hrvatski zdravstveni sustav u terminalnoj fazi. Na tim će ekscesima kratkoročno profitirati samo mediji u beskompromisnom šaketanju radi bildanja svoje gledanosti, čitanosti ili slušanosti, a sve drugo su priče za jasličku djecu. Država neće i ne znâ, pa drži zdravlje na politikantskim aparatima. Nazdravlje.