Plan Čilea da kontroliše industriju litijuma rizikuje da uplaši investitore

Izdvajamo

• Čileanski litijumski sektor bi čak mogao imati koristi od veće uloge države i nema razloga da se čileanska istorija tu ne ponovi, zaključio je Blumberg dodajući da javni sektor koji se takmiči i sarađuje s privatnim sektorom često može biti zdrav način osiguravanja obilnih protoka osnovnih roba.

Povezani članci

• Kim Jong-un traži pomirenje: Sjeverna Koreja uznemirena zbog vojnih vježbi SAD-a i Južne Koreje
• Ruski centar potvrđuje najave vlasti o proizvodnji vakcine već na jesen
• Palestinska golgota kao dokaz najnižeg u politici
• Godina istine
• Baterija crne kutije u avionu Malaysia Airlinesa je bila neupotrebljiva godinu dana prije nestanka
• Kurdski borci uz pomoć američkog zrakoplovstva uspjeli preuzeti nadzor s istočne strane brane koju kontrolišu džihadisti

Atacama, Čile, foto: Ivan Alvarado/Reuters

Čile je odlučio preuzeti kontrolu nad industrijom litijuma u pokušaju da razvije svoje ogromne resurse metala ključnog za proizvodnju baterija električnih automobila.

Međutim, pojedini analitičari vjeruju da će strategija predstavljena 20. aprila imati suprotan efekat i da će uplašiti investitore naročito zbog niza tehničkih i političkih izazova za realizaciju državne proizvodnje “bijelog zlata”, pišu svjetski mediji.

Prijetnja sve veće konkurencije

Potez uvođenja veće državne kontrole nad ključnim projektima vezanim za litijum mogao bi odbiti komercijalne investitore od Čilea u korist Australije, Argentine i nekoliko afričkih zemalja, ukazuje Fajnenšl tajms (The Financial Times).

Dvije postojeće grupe za litijum u Čileu, Albemarle sa sjedištem u SAD i čileanski SQM, kao dva najveća svjetska proizvođača, mogli bi se suočiti sa radikalno drugačijim investicijskim okruženjem u zemlji s najvećim globalnim rezervama ovog metala.

Plan za novo uključivanje države koji je u aprilu najavio ljevičarski predsjednik Gabriel Borić predlaže privatno-javna partnerstva za razvoj resursa u vlasništvu Santiaga uz mogućnost izbora da se trenutni ugovori ne mijenjaju. Međutim, prema pisanju Fajnenšl tajmsa, čini se da je plan uplašio investitore, te je vrijednost dvije litijumske kompanije u zemlji do početka maja pala za ukupno 8,5 milijardi dolara.

Analitičari tvrde da neuspjeh u iskorištavanju procvata industrije znači da će Čile pasti s drugog najvećeg svjetskog proizvođača litijuma prošle godine na četvrto mjesto do 2030. nakon Kine, Australije i Argentine, s tim da će se njegov udio smanjiti s gotovo trećine na 12 posto.

Prijetnja sve veće konkurencije osjetit će se akutnije nakon što su, naglašava londonski list, cijene litijuma ove godine pale s 80.000 dolara na ispod 30.000 dolara po toni pošto je slaba kineska potražnja za električnim vozilima naišla na veću ponudu sirovina.

S obzirom na to da će alternativno snabdijevanje procvjetati u Australiji, Kanadi, SAD i Argentini, te neizvjesnošću oko dugotrajnosti ekspanzije litijuma dok se, prema pisanju lista, nastavlja rad na alternativama poput natrijum-jonskih baterija, potreba Zapada za čileanskim zalihama nije osigurana.

Ipak, vladinim planovima još nedostaju detalji a službeni prijedlozi morat će proći kroz Kongres gdje Borić nema većinu, pa je vjerovatno da će litijumski paket doživjeti promjene, ocjenjuje Fajnenšl tajms i dodaje da pojedini stručnjaci smatraju da će metal ipak biti rijedak barem još jednu deceniju “zbog brzine tranzicije električnih automobila”.

Politički i tehnički izazovi

Dok je plan Čilea da preuzme kontrolu nad svojom industrijom litijuma izazvao globalne šokove, za državnu proizvodnju metala koji se koristi za izradu baterija za električna vozila vjerovatno će trebati godine s obzirom na brojne tehničke i političke izazove, piše Rojters (Reuters).

Borić je naglasio da će postepeno nacionalizovati industriju litijuma u zemlji koja posjeduje najveće svjetske rezerve tog metala, ističe agencija i dodaje da se plan oslanja na pregovore s proizvođačima litijuma, javno-privatna partnerstva s tehnološkim kompanijama, napete pregovore s političkim rivalima i stvaranje nacionalne kompanije za litijum.

Međutim, analitičari smatraju da bi sve to moglo potrajati godinama, ukazuje Rojters, dodajući da se podijeljeni Kongres Čilea već ogradio od velikog dijela Borićevog progresivnog programa dok vlada treba podršku opozicionih stranaka.

Prema izjavi ministra privrede Nikolasa Graua (Nicolas), vlada želi da započne pregovore sa sadašnjim proizvođačima do sredine godine kako bi se sporazum postigao prije kraja Borićeva mandata 2026. godine.

SQM i Albemarle, jedine dvije kompanije koje trenutno vade litijum u Čileu, održale su preliminarne sastanke s državnom kancelarijom za razvoj kako bi raspravile vladin plan. Ipak, naglasio je Rojters, potpuna saradnja postojećih proizvođača litijuma malo je vjerovatna, a Albemarle je već signalizirao da će zadržati svoj ugovor nepromijenjen do isteka 2043. godine.

Pojedini analitičari također upozoravaju da se najkomplikovaniji element Borićevog plana odnosi na stvaranje nacionalne kompanije, budući da zahtijeva zakonodavnu podršku. Čini se da ključnu ulogu u novom državnom planu za litijum ima čileanska kompanija Kodelko (Codelco), najveći proizvođač bakra na svijetu, koja nema iskustva u proizvodnji bijelog metala.

Uprkos vodećoj ulozi Čilea u globalnoj proizvodnji litijuma, “napor da se uspostavi državna kontrola nad strateškim projektima” mogao bi ojačati ulogu Australije i Argentine “koje su pokazale veću regulatornu sigurnost i manje rizika od nacionalizacije resursa”, navodi se u izvještaju JPMorgana uz napomenu da Argentina trenutno ima više litijumskih projekata u pripremi nego bilo koja druga zemlja na svijetu.

Potraga za alternativom

Iako je litijum i dalje važan na današnjem tržištu, on nipošto nije garancija sigurne budućnosti po pitanju proizvodnje baterija za električne automobile, piše Vostrit džurnal (The Wall Street Journal) uz ocjenu da upravljanje političara ekonomijom nikada nije dobra ideja.

Nakon što je 20. aprila najavio da će njegova vlada nacionalizovati industriju litijuma, predsjednik Čilea Gabriel Borić je u svom obraćanju naciji nazvao ogromne rezerve zemlje “najboljom šansom koju imamo za prijelaz na održivu i razvijenu ekonomiju”.

Međutim, uprkos činjenici da Čile ima jednu od najvećih svjetskih rezervi litijuma, cijene “bijelog zlata” su pale za oko 70 posto od novembra, uglavnom zbog manjka potražnje u Kini, napisao je list napominjući da je potraga za zamjenom litijuma u toku.

Volstrit džurnal ukazuje na članak na platformi Tomas (Thomas) iz novembra, u kojem se tvrdi da industrijska potražnja u kombinaciji s “problemima oko ekstrakcije litijuma i sigurnosti tjeraju tržišta da pronađu baterije nezavisne o alkalnom metalu”.

Među njima su “tehnologije baterija temeljene na natrijumu”, putem kojih samo “nekoliko poduhvata prijeti da će u potpunosti izbaciti litijum” za upotrebu punjivih baterija, prenosi Volstrit džurnal, uz zaključak da se ideja da će čovječanstvo biti zadovoljno ograničenjima proizvodnje litijuma protivi iskustvu.

Drugi problem je malo vjerovatna pretpostavka da je državno vlasništvo najbolji način da potreba za litijumom kapitalizira. Pitanje je koliko će ulagači biti uzbuđeni zbog preuzimanja rizika s državnim partnerom koji ima posljednju riječ u upravljanju i zadržava većinu dobiti, ističe list uz zaključak da će za privatni kapital mnogo zavisiti o alternativama.

Moguće koristi od uloge države

Iako se privatni investitori plaše planova objavljenih u Čileu prošlog mjeseca o većoj državnoj kontroli nad proizvodnjom litijuma, veća uloga države možda ipak može pomoći da se riješe neki od problema koji su do sada sputavali čilenaski litijum koji je čišći i profitabilniji od jedinjenja tvrdog kamena ekstrahovanog drugdje u svijetu, ukazuje Blumberg (Bloomberg).

Najvažniji čileanski izvoz, bakar, doveo je do porasta proizvodnje u pet decenija otkako je Borićev ideološki prethodnik, Salvador Aljende (Allende), nacionalizovao industriju pod kompanijom Kodelko. Proizvodnja je porasla sa oko 686.000 metričkih tona 1970. godine uoči državnog preuzimanja na 5,7 miliona tona 2020. godine, kada je Čile postao najveći proizvođač bakra na svijetu sa 28 posto udjela na tržištu.

Hoće li čileanski litijum doživjeti procvat ili krah najvjerovatnije će odrediti porezna politika, a ne vlasništvo države, ocjenjuje Blumberg uz napomenu da je privatni kapital koji je posljednjih decenija došao u čileanski sektor bakra bio privučen najnižim stopama naknada za dozvole koje su zemlju učinile vrlo atraktivnim mjestom za ulaganje.

Najnovija verzija vladinog plana u vezi industrije litijuma, prema pisanju Blumberga, sadrži mnogo niže porezne stope nego što je predloženo u prethodnim prijedlozima.

Čileanski litijumski sektor bi čak mogao imati koristi od veće uloge države i nema razloga da se čileanska istorija tu ne ponovi, zaključio je Blumberg dodajući da javni sektor koji se takmiči i sarađuje s privatnim sektorom često može biti zdrav način osiguravanja obilnih protoka osnovnih roba.

RSE