Svi su dali nešto, neko sve

Izdvajamo

• Sa historijskog aspekta, 4. Korpus je zaslužan sa opstanak države i naroda na prostoru Hercegovine. Vojska, naročito, jedinice koje su se nalazile na linijama u Bijelom polju, Mostaru i prema jugu bile su u nekom vrstu kotla, na jako uskom teritoriju između dvije neprijateljske vojske, bez opreme, bez hrane, sa civilnim stanovništvom, izbjeglicama, jest podvig ravan velikom vojnicima, herojima poput onih spartanskih. Ipak, herojstvo pripadnika Armije RBiH ne može se opisati samo datumima i historijskim činjenicama.

Povezani članci

• Predrag Lucić: Basna o Liji a ne Lignji
• Igre pločama
• Lideri EU obećali dalju pomoć poplavama pogođenim područjima u BiH i Srbiji
• Izvještaj sa stočnog sajma
• TOPOVSKO MESO VJEROUČITELJA BAGARIĆA
• Jasenovac, Hrvatska i svijet

Foto: Amer Obradović

Kad ulazite u Mostar sa istoka, prođete Šarića harem i džamiju, na početku mostarskog naselja Luka, na fasadi ima slika sa siluetom, sa natpisom na engleskom “All gave some, some gave all”. Ova fraza – svi su dali nešto, neki su dali sve – pripisuje se Howardu Williamu Osterkampu, veteranu Korejskog rata. Ovaj vojnik iz američke države Ohio služio je od 1951. do 1953. godine kada je preživio teške borbe u Koreji sa svojom jedinicom, četom C, borbenim timom 5. puka. Za svoju službu, Osterkamp je odlikovan Purpurnim srcem. Korejski rat zbog surovosti, brutalnosti i ogromne smrtnosti, veterani smatraju najgorim za vojnike, a u američkoj historiji se naziva i “Zaboravljeni rat”… Mostarci, dakako, nisu na zidove stavili Osterkampovu sliku nego onu Midhata Hujdura Hujke, čovjeka koji je poginuo 30. 6. 1993. u odlučnim borbama za deblokadu Mostara, u Sjevernom logoru. Na današnji dan, 15. april, kada se slavi Dan Armije RBiH, na jugu države najviše se volimo sjećati Hujke, koji je simbol otpora i hrabrosti. Bez heroja poput Hujke, ne bi bilo ni slobode. Na spomen ovog čuvenog boraca, ja se sjetim pjesme legendarnog Fadila Toskić i one čuvene strofe:

I dan živi jedan dan

Njemu Mostar osta san

Da ga vidi slobodnog

Hujka komandant…

Ljudi vole Hujku jer je bio pravednik. Zato što je potomak brojnih generacija boraca koji su branili ovu zemlju, koja je bila vječno historijsko raskrižje. Ovdje su se vijekovima lomile granice, kulture, tradicije, seobe, civilizacije. Drina je dijelila Istočno i Zapadno rimsko carstvo. Država Bosna je svoje obrise, sa granicama na Drini, Savi, Sani i moru, dobila za vrijeme Srednjovjekovne bosanske države, kada smo bili respektabilan regionalni faktor, imali svoju vlastelu, vojsku, stanak, banove, kraljeve i krunu – vrhunac te države je bila 1377. godina kada je Tvrtko I krunisan za kralja. Za vrijeme osmanske vladavine, ta zapadna granica se širila, da bi mirom u Sremskim Karlovcima 1699. godine – granica Bosne dobila današnje, savremene obrise, dakle Una, Sava, Drina i izlaz na more. I u doba Austro-Ugarske vladavine, dakle od 1878. pa do kraja Prvog svjetskog rata 1918., Bosna i Hercegovina je zadržala te granice i bila tzv. Corpus separatum, pod posebnim nadzorom zajedničkog ministarstva finansija.

Potom je ušla u sastav Države, pa Kraljevine SHS i kasnije Kraljevine Jugoslavije. Ako gledamo iz perspektive države, položaj Bosne i Hercegovine kao historijske činjenice, bio je najteži između dva svjetska rata – dakle, prije samo stotinjak godina kao država bili smo u puno težoj situaciji nego danas. Situacija tada bi bila još teža, da nije bilo Mehmeda Spahe koji je bio vješt političar. Spaho je bio presudan da se u taj ustav ugradi tzv. ”turski paragraf”, Član 135. kojim je teritorija Bosne i Hercegovine ostala kompaktna.

Tokom Drugog svjetskog rata, naši preci su stali na stranu antifašizma, te su u Titovim partizanima bili protiv nacističkih snaga,  protiv Nijemaca, Talijana, četnika i ustaša i uspjeli su ZAVNOBIH-om i AVNOJ-em izboriti status za Bosnu i Hercegovinu kao ravnopravnu republiku unutar Jugoslovenske federacije, sa historijskim granicama koje su datirale još iz osmanskog doba.

Početak rata, agresije na Bosnu i Hercegovinu teško je datumski odredit, ako uzmemo ratna dešavanja u Ravnom, ili dolazak rezervista još 1991., ali opšti napadi su počeli nakon referenduma o nezavisnosti, na proljeće 1992. godine – krvavim Bajramom u Bijeljini, napadom na Višegrad, Zvornik, pa i Sarajevo i druge gradove. Rat je počeo i u Hercegovini, a ratna linija se protezala uz rijeku Neretvu. Sljedeći datum koji je odredio pakao na ovom prostoru je 6. maj 1992. – sastanak u Grazu kada je pao dogovor o podjeli Bosne i Hercegovine, a kojeg su potpisali Radovan Karadžić i Mate Boban. I naravno, granica između HB i RS-a je bila kao ona od 1939. iz Sporazuma Cvetković-Maček, što je i danas na jugu linija razgraničenja između dva entiteta. Pošto tu nije bilo mjesta za bošnjački narod, niti za državu BiH, izvršeni su teški ratni zločini i etničko čišćenje. U takvim teškim historijskim trenucima je stvaran otpor, oličen u 4. Korpusu Armije RBiH.

Četvrti korpus Armije Republike Bosne i Hercegovine bio je jedan od sedam korpusa koji je za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini djelovao u sastavu Armije Republike Bosne i Hercegovine. Korpus je objedinio jedinice Teritorijalne odbrane Bosne i Hercegovine kao i neke dobrovoljne jedinice koje su do njegovog osnivanja djelovale na širem području doline rijeke Neretve. Od formiranja, novembra 1992. godine, pa do novembra 1993. godine komandant korpusa je bio rahmetli Arif Pašalić, još jedan od heroja opstanka države na jugu.

Sa historijskog aspekta, 4. Korpus je zaslužan sa opstanak države i naroda na prostoru Hercegovine. Vojska, naročito, jedinice koje su se nalazile na linijama u Bijelom polju, Mostaru i prema jugu bile su u nekom vrstu kotla, na jako uskom teritoriju između dvije neprijateljske vojske, bez opreme, bez hrane, sa civilnim stanovništvom, izbjeglicama, jest podvig ravan velikom vojnicima, herojima poput onih spartanskih. Ipak, herojstvo pripadnika Armije RBiH ne može se opisati samo datumima i historijskim činjenicama.

U staroj Grčkoj najbolji među ratnicima su bili Spartanci, oni su sa svojim komandatom Leonidom pobijedili moćniju i brojniju Perzijsku vojsku u Termopilskom klancu i tako ušli u historiju. Termopili – u prevodu ”Vruća vrata” – bili su baš u kotlu od Salakovca do Vranjevića i između Huma i Podveležja. To je bilo pakleno za odbranti. Armija RBiH je to uspjela. Teško je danas gledati kako su u ofanzivi oni koji žele da unište našu državu, a ovi koji bi trebali da je brane politički, intelektualno i na svaki drugi način – nisu dostojni borbe iz devedesetih. Spartanske majke su davale štit svojim sinovima i govorile im da se vrate: “Il’ sa štitom ili na njemu”, a to je bilo geslo i naših majki, majki boraca Armije RBiH. I zato smo opstali na ovom prostoru, a Hujka je bio i ostao simbol tog otpora, slobode i vječnosti, one na koju podsjećaju stihovi Maka Dizdara!

Mak Dizdar, Pravednik

Tako tijelo stade
Na putu kroz tminu
Pade al glas jedan
Zvoni kroz tišinu
Al glas jedan zvoni
Glas što vječno leti
K nebu u visinu
Eže vječno leti