365 dana otpora

Izdvajamo

• Već sada znaju svi u Ukrajini bar nekoga koji je u ovom ruskom napadačkom ratu poginuo ili je ozbiljno povrijeđen. Što više ljudi Rusija šalje na front, bilo prisilno mobiliziranih iz Donbasa, regrutovanih zatvorenika ili sada i regularno mobilisanih Rusa, utoliko više mora i Ukrajina mobilisati. Tehnički gledano Rusija teško može mobilisati i opremiti puno više od 200 000 do 300 000 regruta svakih nekoliko mjeseci – a tu Ukrajina može još veoma dugo držati korak. Teoretski „ljudski resursi“ su u Rusiji veći a to znači: Što rat duže traje to je više ukrajinskih muškaraca uključeno. Time će rat doći još bliže svakom domaćinstvu, iako je već sada neshvatljivo blisko. To utiče na mentalno zdravlje: U Ukrajini jedva da ima odraslih koji nemaju psihičke probleme.

Povezani članci

• Kada ćemo dobiti vakcinu
• Još jedni protesti u Izraelu
• Mnangagva proglašen pobednikom izbora u Zimbabveu
• Yahoo tvrdi da su žrtve od ‘države sponzorisanog aktera’
• Ukrajina u senci Bliskog istoka
• Freundschaft zwischen dem bosnischen Volke und der amerikanischen Juden: Brüder für immer

Foto: DPA – Stanica podzemne željeznice u Kijevu: Ukrajinsko stanovništvo ostaje spremno za otpor.

Uprkos svakodnevnim raketnim napadima i nestancima struje društveni konsenzus u Ukrajini ostaje nesporan: Predaja ne dolazi u pitanje.

Piše: Denis Trubetskoy – ipg-journal.de – 24.2.2023.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Proteklih tjedana desilo se u Kijevu nešto nevjerovatno. I time se ne misli na posjetu predsjednika SAD Joe Bidena u ukrajinskom glavnom gradu. Ovo putovanje je apsolutno izuzetno važno i sa tim povezani zastoji na cestama su rado prihvaćeni od većine Ukrajinaca. Iako je Biden kao potpredsjednik bio više puta u Ukrajini ovo je bila prva posjeta zemlji jednog predsjednika SAD od 2008. godine. Usred rata i još na dan sjećanja na žrtve masakra na Majdanu u februaru 2014. ovo je jak signal za jačanje morala.

Međutim, nevjerovatna je bila proteklih tjedana prije svega ukrajinska sila otpora: Glavni grad je uspio da snabdije svoje građane strujom uprkos neprestanim ruskim napadima na infrastrukturu. Osim područja najbližih linijama fronta i Odese, glavni grad Ukrajine najteže je pogođen ruskim napadima na energetsku infrastrukturu koji su započeli 10. oktobra. Iako se na Zapadu o tome jedva da više izvještava oni u poslednje vrijeme nisu popustili: U intervalu od sedam do 14 dana leti u prosjeku između 50 i 60 raketa na Ukrajinu. Pritom napadi sa borbenim dronovima iranskog porijekla nisu uopšte uzeti u obzir.

Dugo je postojala pretpostavka da se situacija sa strujom u Ukrajini, ali posebno ovdje u Kijevu, najmanje do kraja marta ne bi moglo znatno popraviti. Da ova svakodnevnica beskrajno dugo traje pri čemu se mijenjaju tri sata sa i tri sata bez struje i pri čemu nakon uspješnih ruskih granatiranja grijanje, struja i voda također nestaju za tri ili četiri dana. Međutim tome nije tako: kao prvo ritam isključenja struje se redukovao na šest sati sa i tri sata bez struje. A od 12. februara sa lokalnim izuzecima nema više nestajanja struje. Po prvi puta nakon dva mjeseca u Kijevu ponovo vozi lokalni prevoz ovisan o struju, dakle tramvaji i trolejbusi. Ima također nešto više javne rasvjete iako ne puno.

Prihvatiti realnost je jedan od najtežih zadataka, koje su Ukrajinci morali savladavati u poslednjih 365 dana.

Međutim, ogromne štete za energetsku infrastrukturu Ukrajine ne mogu se prešutjeti. Ipak nekako uspjeva ta zemlja – i prije od mnogih Ukrajinaca potcjenjena ukrajinska država – uprkos stalnim napadima da održava pogon za svakodnevni život. I to je važan tračak nade za ljude koji, iako se trude što više baviti svojim svakodnevnim životom, proteklih godinu dana imaju malo razloga za radost. Tračak nade, koji dodatno motiviše da se dalje bore iako se sasvim tačno zna: Nakon dosadašnjih 15 raketnih napada na energetsku infrastrukturu slijediće i 16. i 17. Simbolika godišnjice velike invazije pritom da jedva igra neku ulogu. Vjerovatno je veoma jasno da će Rusija oko 24. februara prirediti novo masivno granatiranje. U konačnici je međutim svejedno da li će se to dogoditi 24. ili 26. februara – to je u svakom slučaju neizbježno.

Prihvatiti realnost je jedan od najtežih zadataka, koje su Ukrajinci morali savladavati u posljednjih 365 dana. Naravno  bilo je i drugih aspekata koji su davali snagu. Prije svega: Ukrajinci nisu svoju armiju toliko potcjenili kao mnogi u inostranstvu. Uprkos tome nisu svi vjerovali da oni mogu baš protiv Rusije tako jako odvratiti kao što je bilo u protuofanzivi u području Harkova ili pri oslobođenju važnog grada Čersona. Ali nije to bila samo armija koja je davala povjerenje. To je bio – pored fantastičnog učinka pojedinih energetskih firmi – i također nevjerojatno pouzdan i ne nužno očekivan rad državnih preduzeća kao što su ukrajinske željeznice ili pošta. Institucije kao Nacionalna policija također su, ne bez osnova, puno dobili na ugledu.

Međutim, pored svih ovih pozitivnih aspekata ostaje realnost da će ovaj rat još vrlo, vrlo dugo trajati. Mnogi Ukrajinci moraju se bolno oprostiti od početne iluzije da bi možda za par tjedana ili nekoliko mjeseci sve moglo proći. Ruski predsjednik Vladimir Putin želi bar dio svojih ciljeva ostvariti željeznom polugom: sa daljom mobilizacijom, da li otvoreno, poluotvoreno ili skriveno, sa faktičkim ratnim gospodarstvom, sa izuzetnom militarizacijom vlastitog društva i komično da se rat još uvijek ne naziva „ratom“. Kraj uopšte još nije na vidiku, na bilo kakve ozbiljne pregovore ruska strana uopšte nije zainteresovana.

Već sada znaju svi u Ukrajini bar nekoga koji je u ovom ruskom napadačkom ratu poginuo ili je ozbiljno povrijeđen.

Već sada znaju svi u Ukrajini bar nekoga koji je u ovom ruskom napadačkom ratu poginuo ili je ozbiljno povrijeđen. Što više ljudi Rusija šalje na front, bilo prisilno mobiliziranih iz Donbasa, regrutovanih zatvorenika ili sada i regularno mobilisanih Rusa, utoliko više mora i Ukrajina mobilisati. Tehnički gledano Rusija teško može mobilisati i opremiti puno više od 200 000 do 300 000 regruta svakih nekoliko mjeseci – a tu Ukrajina može još veoma dugo držati korak. Teoretski „ljudski resursi“ su u Rusiji veći a to znači: Što rat duže traje to je više ukrajinskih muškaraca uključeno. Time će rat doći još bliže svakom domaćinstvu, iako je već sada neshvatljivo blisko. To utiče na mentalno zdravlje: U Ukrajini jedva da ima odraslih koji nemaju psihičke probleme.

Kako onda dolazi do toga da u Ukrajini uprkos tome vlada apsolutni, nesporni društveni konsenzus? Naime, da se mora bezuslovno dalje boriti, da se Rusija na ukrajinskom području mora potisnuti koliko je moguće i da novi napad na susjednu zemlju za Rusiju izgleda još puno neatraktivnije. Jedan razlog je: Zapadna, a posebno njemačka rasprava o mirovnim pregovorima već je bila gotova u Njemačkoj između 2015. i 2021. Dogovor iz Minska, potpisan u februaru 2015. bio je za Ukrajinu veoma bolan kompromis međutim, on je već tri dana kasnije bio povrijeđen kroz zauzimanje grada Debalceve od Rusije i proruskih separatista. U godinama nakon toga sama Moskva je sa masovnim izdavanjem pasoša stanovnicima Donjecka i Luhanska, ali i kontinuiranom intergracijom takozvanih narodnih republika u politički i gospodarski život Ruske federacije, ispunjenje dogovora iz Minska za Kijev učinila kompletno nemogućim. Zato Ukrajinci znaju iz vlastitog iskustva koliko vrijedi pregovaranje sa Rusijom. Oni također znaju da je dalje odlaganje ovoga konflikta u osnovi besmisleno.

Međutim, još važniji razlog je: Svako zna nekoga ko je dospio pod okupaciju, da li u predgrađima Kijeva kao Buča ili Irpin, u okruzima Černihiv ili Sumi ili Čerson. Te tragedije su osobne. Svako je doživio od oktobra ruske napade protiv civilne infrastrukture zemlje. Ukrajinci vide kako Rusija sa nepreciznim starim raketama puca na velike gradove kao Dnjepro ili Krementčuk i pritom pogađa robne kuće ili stambene blokove – možda ne ciljano ali potpuno svjesno da se nešto tako može desiti. Ukrajinci znaju kako bi izgledao „ruski svijet“ na njihovom području ili odlučno to odbijaju – sa ili bez struje. Na tome se i u drugoj godini velike ruske invazije neće ništa promijeniti bez obzira koliko teško je akceptirati tu stvarnost.

Denis Trubetskoy je slobodni novinar za medije na njemačkom jeziku u Kijevu. On izvještava o politici i sportu iz Ukrajine, Rusije i Bjelorusije.

ipg-journal.de