VIKTOR IVANČIĆ: NOVOSTI IZ PANKREASA

Povezani članci

• Veležove devedesete
• Pogledaj dom svoj, anđele
• Rodilište na balkanskom kifliću
• Povlašteno RH sunce i more: lovatori naprijed, ostali stoj
• Osvijestiti ili onesvijestiti se?
• Mitingovanje

Izgleda da bi smrt Ive Sanadera bila rado viđen medijski gost. Zasad, ono što je pokojni Ivica Račan nazivao „medijskom Hrvatskom“ – makar je pojam skovao u nastupu prezrele vladalačke arogancije, pa nije isključeno da je on nastao kao rezultat pogoršanog zdravstvenog stanja – može se usporediti s pohotnim pubertetlijom koji, ne susprežući glasno dahtanje, masturbira nad ilustriranom medicinskom enciklopedijom.

Otvorene rane, otekline, podljevi, začepljenja krvnih sudova, psorijatični poremećaji, upalni procesi, frakture, leukemije, karcinomi, limfomi, melanomi… sve to silno nadražuje udružene informacijske onaniste – kako proizvođače i posrednike, tako i krajnje korisnike – a slutnja raskošne ejakulacije upozorava da je odavno prošlo vrijeme kada smo vijesti, čak i istinite, „dobivali na kapaljku“. Od kapaljke do štrcaljke – mogao bi to biti zgodan naslov za studiju o evoluciji informacijskog društva.

Uglavnom, novine se natječu u naporima da Sanaderov zdravstveni bilten, navodno dosta pesimističan, obogate što crnjim slutnjama i katastrofičnim raspletima. Zbog otekle noge i naglog gubitka tjelesne težine svima se slijevaju vodopadi sline iz usta. Slobodna Dalmacija preko cijele stranice donosi grafički prikaz razvoja nečeg što se zove Sudeckova bolest („kompleksni regionalni bolni sindrom“), a izvještava i kako se „u liječničkim kuloarima spominju problemi sa slezenom, gušteračom, štitnjačom…“. Tu je i „neslužbena informacija da se radi o raku gušterače“, pa ako je to na stvari, upozorava list, bolesnik se „mora suočiti s lošim prognozama i malim šansama za ozdravljenje“.

Reporter Globusa ležao je pak u zagrebačkoj bolnici Rebro baš u vrijeme kada su Sanadera doveli na pretrage, te je odmah – iako ozbiljno narušena zdravlja – aktivirao svoj žurnalistički nerv i latio se istraživačkoga posla. Tako je otkrio da su na odjelu za gastroenterologiju i hematologiju ustanovili kako Sanader ima povećanu slezenu, a slezena je – ako čitatelji ne znaju – „pročistač svih vrsta krvnih stanica koje postoje u ljudskom tijelu, a to su eritrociti, leukociti i trombociti“. Prema stručnome sudu Globusova reportera, povećana slezena mogla bi biti simptom „neke hematološke bolesti tipa limfoma“, dok je u težoj opciji to „posljedica tumora susjednih organa u abdomenu“: „najgora varijanta“, objašnjava, „mogla bi biti tumor pankreasa“ od kojeg, pretpostavili ste, nema spasa.

Smrt je dakle, kao „neumoljiva konačna kazna“, pred samim vratima, prijeteći zamahuje kosom i škljoca čeljustima, mada teško može biti sumnje da je tu tek kao figuracija zajedničkih žudnji i da pristiže ravno iz skupne podsvijesti koju više nije moguće efikasno kontrolirati, a to opet znači da nije moguće ni relaksirano prepuštanje procedurama i konvencijama.

U tom je smislu Sanaderov zdravstveni posrtaj, bez obzira na teškoće s hodanjem i gubitak kilaže, mudrije razumjeti kao kolektivno uobličenu metaforu, kreativni iskaz fantazije o zdravome društvu iz čijeg tkiva treba odstraniti bolesne pojedince, kako bi se sačuvala predodžba o vitalnosti zajednice i njene životne infrastrukture. Eritrociti, trombociti, abdomeni, slezene i pankreasi tu su da pridonesu slikovitosti i medijskoj uvjerljivosti temeljne iluzije, no posve je sigurno da udarnički rad na patologizaciji Ive Sanadera nadilazi područje medicine.

Jedva skrivena čežnja za odgovarajućim zdravstvenim kartonom – koji će biti toliko loš da posvjedoči o zdravlju sustava – samo je jedan od odušaka širokog društvenog obračuna sa Zlim. Svakako se može smatrati tipičnim da je, prema recentnim izvještajima, Sanader mnogo bolesniji u onim medijima koji su ga jučer energičnije predstavljali čuvarem nacionalnog zdravlja.

Kako smo mogli znati da je toliki bolesnik dok smo s njime tikve sadili? – glasi nepostavljeno pitanje, nevidljiva ograda koja sve vrijeme lebdi nad malim metaforičkim kaosom. Samo što „bolesnik“, razumije se, nema uvjete da bude doživljen kao pacijent; njega ne treba liječiti, nego mu nekom izvrnutom metodom dodati što više malignih deformacija i neizlječivih obilježja.

Demoniziranje Zloga u funkciji je zaštite okolne strukture. Ivu Sanadera potrebno je izolirati dovoljno jasno da se suđenje kojem će prisustvovati u svojstvu prvooptuženog ne pretvori u proces vladajućem sustavu, a taj je, da stvar bude zabavnija, ostao potpuno isti kao dok je optuženik u njemu plivao poput ribe u vodi, uključujući raspored bočnih figura u izvršnoj vlasti. Zaštita sustava temelji se na agresivnom uvjeravanju kako je isti „zloupotrijebljen“, pa delikti nisu proizašli iz njegove naravi, već su, naprotiv, rezultat njegove negacije.

Odatle medijska izgradnja „bolesnika“ koji je – usprkos idiličnome okruženju, u kojem cvjetaju vrline i moralne vrijednosti, te vlada svekoliko poštovanje zakona – bio u stanju poduzimati takve opačine. Smisao predstave u kojoj će se kroz formu pomno režiranog spektakla odvojiti žito od kukolja, s osiguranim aplauzom u završnom činu, u tome je da prikrije činjenicu kako nekadašnji predsjednik Vlade ni slučajno nije zalutao u žito, nego je bio tek kapitalac među kukoljem.

Bivši kompanjoni i poslovni partneri u istrazi su svu krivnju svalili na njega. Stranka za koju je isisavao novac iz državnih poduzeća tvrdi da s tim operacijama nema ništa, mada su milijuni pronađeni u partijskoj blagajni, dok je veći dio utrošen na predsjedničku kampanju aktualne premijerke. Ministri u Vladi nemaju pojma o malverzacijama, tajnim računima i privatizacijama državnih tvrtki za koje su se ubirale masne provizije. Gospođa Kosor također ni o čemu pojma nema, premda je kao Sanaderova desna ruka potpisivala ugovore koji su nanijeli dugoročnu štetu državi… Kompletna struktura, koja danas funkcionira perfektno, nekoć se svodila na jedno ime i prezime, dok su logistiku činile aveti s rijetkom sposobnošću da memoriju izbace iz igre.

Najveći medijski pogon u zemlji – čijeg je vlasnika servisirao državnom imovinom, omogućujući mu da je kupi po lažiranoj cijeni, uz vjerojatnu proviziju, što u kešu, što u propagandi – sistematično ga je izlijevao u bronci i opskrbljivao božanskim atributima, stabilizirao ga na tronu i gazio njegove političke protivnike, i to u vrijeme kada su kriminalne aktivnosti zbog kojih će slijediti suđenje bile u najvećem zamahu, da bi sada u dnevnome ritmu producirao profil nečuvene moralne nakaze, pojave društveno opasnije od armije organiziranih pedofila, jednako mu sistematično vadeći crijeva i mjereći veličinu slezene. Jedva da ima leukemije, bipolarnog poremećaja ili tumora pankreasa koji bi rashodovanom moćniku mogao pasti teže od osvete dojučerašnjih epigona.

U kontekstu reprodukcije današnjeg kapitalizma, Ivo Sanader je takoreći čovjek-znak, budući da u sebi sažima najistaknutije osobine vladajućeg poretka – pohlepu, beskrupuloznost, socijalnu bešćutnost, kontinuiranu „težnju ka rastu“, sklonost ka privatnoj uzurpaciji javnog… – i upravo je ključ priče (sukus in fabula) u paradoksu da će njegovom demonizacijom, ritualnim opremanjem katranom i perjem, poredak čuvati sebe i svoja osnovna svojstva.

Na isti su način, primjerice, uzročnicima zadnje globalne ekonomske krize obilježeni patološki tipovi i „pohlepni manijaci“ što su se zaigrali na burzi, pa su onda s oficijelnih mjesta tretirani s manje sućuti nego što se iskazuje prema masovnim ubojicama, kao da njihovi porivi nisu proizašli iz same prirode kasnog kapitalizma koji je pohlepu – a napose njenu tržišnu, zakonsku i političku artikulaciju – učinio najvećom vrlinom.

To je ta zanimljiva tekovina: oni koji su pod optužbom da „zloupotrebljavaju sustav“ zapravo ga najdosljednije reprezentiraju. Pravednička poza suvisla je u mjeri u kojoj se Hitlera može optužiti za „zloupotrebu“ rasnih zakona. Već je sama agresivna razglašenost „borbe protiv korupcije“ kao imperativa najvišeg ranga – budući da se uglavnom i iscrpljuje u public relations domeni – svojevrsno svjedočanstvo o tome kako je korupcija sve neizbježniji dio vladajuće matrice.

  Dominacija kapitala, naime, jest korupcija (kao što je to i demokracija u svom stranačko-predstavničkom obliku, imamo li u vidu sva ona postizborna sklapanja saveza i nagodbi od kojih pristojnoga čovjeka boli stomak, upravo zbog toga što su postala normalna, ili pak one divne demokratske epiloge zahvaljujući kojima će kvalificirani strojobravar, kao partijski povjerenik, sjediti u nadzornome tijelu muzeja za suvremenu umjetnost), a jedna od tajni njegova samoodržanja sadržana je u praznini unutar koje se obavlja razdioba odgovornosti. Amputacija memorije, kako bi se razbojnički jataci bezbolno preobrazili u pravednike, a kriminalne skupine u istjerivače korupcije, pritom je više nego nužna.

Ako je ovom potpisniku dopušteno predviđati, k tome još s pomalo neumjesnim motivima, predstojeće suđenje Ivi Sanaderu – pod uvjetom da on preživi krvožedne nalete hrvatskih žurnalista koji vape za što efektnijim liječničkim dijagnozama – u svojoj će tehničkoj izvedbi najviše nalikovati procesu Dinku Šakiću, jednom od zapovjednika koncentracionog logora u Jasenovcu, upriličenom koncem devedesetih. Šakiću je dodijeljena maksimalna kazna (20 godina zatvora), ali je on bio optužen kao sporadični ubojica, kao patološki predestinirani nasilnik, a ne netko čiji je zločin proizvod tadašnjeg režima. Budno se pazilo da Nezavisnoj državi Hrvatskoj, administrativnoj tvornici smrti, u pravnoj proceduri ne bude narušen ugled. U rezultatu: Dinko Šakić je osuđen, a NDH obranjena.

Karakterističan moment na tom suđenju zbio se kada je odvjetnik obitelji ubijenoga logoraša, Čedo Prodanović (koji, poučno, danas zastupa Ivu Sanadera!),  jednome svjedoku postavio jednostavno pitanje: „Po kojim su kriterijima ljudi završavali u Jasenovcu?“ Svjedokov odgovor bio je također jednostavan: „Židovi su dovođeni zato što su Židovi, Srbi zato što su Srbi, a Hrvati, u pravilu, jer su bili neprijatelji ustašama.“ U tom je trenutku, međutim, intervenirao predsjednik sudskog vijeća i zabranio advokatu da svjedoku postavlja pitanja „koja se izravno ne odnose na slučaj njegova oštećenika“. Prodanović je demonstrativno odbio dalje ispitivati svjedoka i napustio sudnicu, da bi kasnije rezignirano izjavio: „Žalosno je da u osam mjeseci, otkad je Dinko Šakić uhapšen, to pitanje nitko prije mene nije postavio.“

Sasvim je izvjesno da će se proces Ivi Sanaderu pokušati organizirati tako da vladajući sistem – čije su glavne poluge nekadašnji najbliži suradnici optuženog – uživa sudski imunitet. Furiozna patologizacija bivšeg premijera, njegovo izdvajanje u poziciju Univerzalnog Počinitelja, njegova prezentacija kroz sliku sveporočne figure Zloga, nije ništa drugo nego (u isto vrijeme) panična i cinična obrana poretka.

Teško da bi tu mutnu bujicu mogao razbistriti nepotkupljivi novinarski angažman: hrvatski novinari od formata, kao što vidjesmo, navikli su tek virenjem u abdomen otkrivati kako funkcioniraju organi unutrašnjih poslova.