Bilješka o smeću

Izdvajamo

• Da se mene pita, restriktivno bih načelo bez razmišljanja, i bez straha od izdaje novinarske profesije, proširio do vladajućih sfera. Svakodnevne porcije prijesnih laži Andreja Plenkovića, neprestane naricaljke Aleksandra Vučića o tegobnoj sudbini „srpskog sveta“, dugometražne recitacije Bakira Izetbegovića o ugroženome bošnjaštvu, sedamstoto pozivanje Milorada Dodika na sedamsto hiljada žrtava Jasenovca… koliko bi javni prostor bio manje zagađen da se takve seanse odvijaju uz napadno odsustvo novinara?

Povezani članci

• Lagumdžija: Nismo dozvolili daljnje dijeljenje BiH
• Predrag Lucić: Komunisti uzor Glasu Koncila
• LUPUS LUPO HOMO EST Inducirana animalnost nacionalnog osjećaja
• IDIL na granicama Europe: Ako im ne slomimo zube oni će slomiti čovječanstvo
• HDZ nastavljaja da radi na rasističkoj i neoustaškoj platformi
• Božica Jelušić: PROVIZORIJ

Na portalu najpoznatijega sarajevskog dnevnog lista osvanuo je prošlog tjedna tekst sa sljedećim naslovom: „U Zenici izvedena sramna predstava srbijanskog redatelja: Reagovao Klub zeničkih intelektualaca“.

Ispod tog naslova prostro se poduži nacionalistički pamflet, klasični poziv na linč, u kojemu se nekakav Klub zeničkih intelektualaca „Sudija Gradiša“ teškim kvalifikacijama i imbecilnim argumentima obrušio na Zlatka Pakovića i njegovu predstavu „Grobnica za Borisa Davidoviča, kakvu je danas gradimo“. „Njihovo saopćenje prenosimo u cijelosti“, napominju na portalu. Urednički destilirani podnaslov glasio je ovako: „Zlatko Paković, čije predstave ne izvode niti u jednom nacionalnom ili državnom teatru u Beogradu dobiva dobrodošlicu rukovodstva u Bosanskom narodnom pozorištu Zenica da na stub srama stavi Bošnjake, Bosnu i Hercegovinu, državne institucije, tužilaštvo, žene s hidžabom i supruge šehida“.

Vođen mazohističkim motivima, dva dana kasnije ponovo sam svratio na portal sarajevskog dnevnika da podrobnije proučim objavljenu potjernicu. Tekst saopćenja ostao je isti, također prenesen „u cijelosti“, identičan je i podnaslov, no naslov je bitno drugačije komponiran. Iako sadrži gotovo isti fond riječi, u njega je unesena inverzija koja recepciju čitatelja upućuje u drugi smjer. Naslov sada glasi: „Reakcija Kluba zeničkih intelektualaca: Izvedena sramna predstava srbijanskog redatelja u BPN-u“.

Mislim se, šteta bi bilo da taj konceptualni čin ostane neregistriran.

Jer kasnija varijanta naslova poručuje nešto sasvim drugo od one izvorne. U prvoj verziji čitalac je obaviješten da je u Zenici izvedena jedna „sramna predstava“, i to od „srbijanskog redatelja“, te je onda, logično, skoro pa samorazumljivo, na tu sramotu reagirao Klub zeničkih intelektualaca. U drugoj verziji, pak, čitalac je informiran da je Klub zeničkih intelektualaca, a ne urednički tim portala, taj koji predstavu smatra „sramnom“, dakle da ona nije „sramna“ po nekom općeprihvaćenom, a niti iole raširenom sudu, već samo i isključivo po ocjeni Kluba zeničkih intelektualaca, odnosno – to dodajem ja, ne ljudstvo portala – skupine zadrtih nacionalističkih bitangi, uz to nepotpisanih, koji žele inicirati hajku i cenzuru, a web-stranica uglednoga dnevnog lista, eto, ipak, što se može, njihovo uvaženo mišljenje objavljuje „u cijelosti“.

Jednom brzopoteznom intervencijom, obrnuvši redoslijed fraza u naslovu, informativni medij transformirao se iz nacionalističkog arbitra u „neutralnog promatrača“. Medij više nije sudionik u linču, već bezlična tvornica vijesti koja „objektivno“ – i vrlo iscrpno – izvještava o izvorištu linča. Iz rova ideološke isključivosti hitro se prešlo u registar ideološke isključenosti.

S ovoliko novinarskog iskustva u kostima nepogrešivo mogu pretpostaviti kakva je vrsta pičvajza unutar redakcije tome prethodila, sve do trenutka kada se pojavljuje hijerarhijski nadređeno lice – s nešto istančanijim senzorima od vatrenog domoljuba na mjestu dežurnog urednika – i nalaže da se, inverzijom u naslovu, barem sanira počinjena šteta. Samo, zašto „barem“? Zašto polovično rješenje? I da li se njime šteta uistinu sanira, ili se – izborom profesionalnije ambalaže, dovođenjem toksičnoga sadržaja u lažni sklad sa zakonitostima novinarske struke – štetočinstvo zapravo legitimira?

Ako si, naime, u vlastitome dnevnom boravku zatekao hrpu smeća, dosta je besmisleno nasrnuti na tu pošast korištenjem mirišljava spreja. Praktičnije je, u slučaju da su ti higijenske namjere iskrene, smeće bez premišljanja izbaciti iz svoga doma i prepustiti ga deponiju društvenih mreža. Ni tamo mu, doduše, nije mjesto, ali barem neće biti u dodiru s prostorom koji se vezuje uz novinarstvo i pripisuje si misiju odgovornog javnog informiranja. U protivnome, daješ do znanja da si smeće sam dovukao, jer zbog nekih razloga smatraš poželjnim da ga tvoja publika konzumira, a parfimiranjem opreme krivotvoriš stvarni motiv, prodajući ga naivcima kao prirodni refleks „objektivnog izvjestitelja“, okorjela profesionalca koji bez kalkulacija registrira najširi spektar tzv. stvarnosti.

O samoj potjernici uvjerljivo su pisali kolege Dragan Markovina (na Peščaniku), Selvedin Avdić, Đorđe Krajišnik i još neki, a na napad su snažno i pametno reagirali voditelji zeničkog kazališta. Nema se tome što dodati, pa ovaj osvrt valja shvatiti kao fusnotu uz njihove istupe, napomenu vezanu uz, kažimo tako, infrastrukturnu problematiku linča. Tko god je pogledao neku predstavu Zlatka Pakovića, ili pročitao neku njegovu dramu, dobro zna da zdrug zeničkih nacionalista besramno obmanjuje javnost. Meni je Zlatkov opus poznat prilično dobro, napisao sam i predgovor njegovoj sjajnoj knjizi, gdje je navedeno i to da ovaj jedinstveni putujući umjetnik, za razliku od skoro svih drugih, nema običaj podilaziti sredini u kojoj određenog trenutka djeluje.

Avdić zenički pamflet opisuje kao „čistu laž“, „potvoru“ i „amaterski pokušaj diskreditacije“, ali i upozorava na to da je tek kada su saopćenje počeli prenositi mediji „brbljarija dobila na težini“. „Uz prigodnu uredničku obradu pretvorila se u hajku, ozbiljnu akciju da se jedan ugledni umjetnik nazove neprijateljem nacije, države i tko zna čega još, a jedna pozorišna kuća proglasi izdajničkim gnijezdom koje što prije treba staviti pod kontrolu. Od tada, opskurni Klub anonimnih intelektualaca, koji ima točno pet pratilaca na službenoj stranici, mutirao je u utvrdu nacionalnih stražara.“

Takvim prizorima, kada intelektualni polusvijet dobiva svojih pet minuta slave, pozirajući s nožem u zubima, svjedočili smo u bezbroj navrata. Sarajevski dnevni list, u paketu sa svojim portalom, nikako nije jedini koji pruža logističku pomoć i omogućuje promociju patriotski nabrijanih jurišnika, niti to čini češće od ostalih. Štoviše, može se smatrati jednim od umjerenijih medija iz korpusa ovdašnjeg mainstreama, ni po čemu nalik desničarskim tabloidima. Par dana prije objave huškačkoga saopćenja, recimo, dnevnik je objavio opširan intervju sa Zlatkom Pakovićem, a par dana nakon što je potjernica ugledala svjetlo dana na svojim stranicama donio uzoran komentar, s oštrom osudom istupa „izvjesne skupine“ koja „opasno potura malignost“, stvara „atmosferu pogroma“ i širi „etnonacionalističku paniku“. Nije li nepravedno što ga, zbog neodoljivoga petljanja s naslovom, uzimam za primjer?

Ipak, sada s posebnom napomenom da je riječ o ilustraciji opće pojave, dakle redovne prakse više-manje svih srednjostrujaških medija, ne mogu da se ne zapitam: kamo vodi takav koncept? Što znači taj postmoderni „anything goes“ u svjetlu uobičajenih legendi o „odgovornom javnom informiranju“? Tko doprinosi „atmosferi pogroma“ i širenju „etnonacionalističke panike“? Što predstavlja kritika monstruma kojeg si prethodno proizveo ili u najmanju ruku ispomogao njegovo etabliranje, citirajući ga „u cijelosti“? Kako razumjeti kategoričnu osudu harange koja osvane na platformi za harangu?

Koliko god se „neutralni promatrač“ i „objektivni izvjestilac“ pozivao na svoju obavezu da registrira najširi spektar tzv. stvarnosti – odnosno upravo zbog toga – imamo posla s nekom vrstom pseudodemokratske i pseudoliberalne onanije, naročito popularne otkad se novinarstvo u našim zemljama radosno nacionaliziralo i prihvatilo domoljubnu svijest kao važan dio profesionalnih standarda. Poza je cinična, otprilike kao kad ovdašnje vladajuće garniture sebe proglase zastupnicima političkog centra, samo zato da bi se mogle komotnije odavati golom ekstremizmu.

Demokratski princip novinarstva, naprotiv, trebao bi poći od temeljne selekcije: informacije na vidjelo – smeće u kontejner! Otpad na društvene mreže! Ako informativni medij poprimi odlike kontejnera, bilo bi fer da barem prestane širiti famu o svojoj veličajnoj društvenoj ulozi.

Da se mene pita, restriktivno bih načelo bez razmišljanja, i bez straha od izdaje novinarske profesije, proširio do vladajućih sfera. Svakodnevne porcije prijesnih laži Andreja Plenkovića, neprestane naricaljke Aleksandra Vučića o tegobnoj sudbini „srpskog sveta“, dugometražne recitacije Bakira Izetbegovića o ugroženome bošnjaštvu, sedamstoto pozivanje Milorada Dodika na sedamsto hiljada žrtava Jasenovca… koliko bi javni prostor bio manje zagađen da se takve seanse odvijaju uz napadno odsustvo novinara?

Osim kad su zloupotrijebljene kao izgovor, ni zanatske ni demokratske norme ne obvezuju medije da otvaraju prostor fantomskim skupinama fanatika koje, pod firmom skrbi za državu i naciju, prizivaju dobre stare staljinističke metode, o čemu, uostalom, govori i Pakovićeva predstava. Kada se radi o lovu na glave, pod maskom „neutralnog promatrača“ i „objektivnog izvjestioca“ bez iznimke se krije saučesnik.

Peščanik.net, 14.02.2023.