Djeca sa poteškoćama u razvoju u HNK bez asistencije sistema

Izdvajamo

• „Asistenti često preuzimaju ulogu učitelja što nije dobro jer bi oni trebali biti pomoćnici u nastavi, a učitelji obrazovati djecu. Ne postoji Pravilnik o asistenciji koji bi dao pravila kvalitetne asistencije. Već tri ili četiri godine u HNŽ/K asistenti nisu prošli nikakve obuke u organizaciji Ministarstva obrazovanja ili Pedagoškog zavoda. Plate nisu pokrivale osnovne troškove asistenata (troškove dolaska i topli obrok), Od ove godine su povećane na cca. 500 KM. Zbog tih razloga asistenti često napuštaju posao i odlaze u potrazi za boljim radnim mjestima koja im se otvaraju školama ili drugim institucijama“

Povezani članci

• Mostarski teatar mladih 1974 obnavlja rad Igraonice „Scenigrica“
• PAKLENE DEVETOMAJSKE SALVETE
• Konferencija za novinare povodom početka priprema za novu predstavu HNK Mostar
• Protokoli
• SLIKA NAŠE NEKULTURE: DVA PREMINULA KAMENA STUBA U FEJIĆEVOJ ULICI U ZONI POD ZNAKOM UNESCOA
• PAVLE RADIĆ: Uzmite nam sve samo ne ideologiju rata i mržnje

Foto: federalna.ba/Ilustracija

Već četiri godine asistenti u HNK ne prolaze nikakve obuke ili usavršavanja za rad sa djecom s poteškoćama u razvoju, a zbog niskih plata, mnogi od njih napuštaju poslove, zbog čega jedan učenik u dvije školske godine promijeni i po četiri asistenta, što ostavlja trajne posljedice na napredak maloljetnika, saznaje Tacno.net. Oni manje sretni, nisu uspjeli dobiti asistenta i s roditeljima su prepušteni sami sebi.

Majka 10-godišnjeg djeteta sa poteškoćama u razvoju, koja je željela ostati anonimna, istakla je za Tacno.net kako je njeno dijete od početka školovanja promijenilo čak pet asistenata. Tokom prvog i drugog razreda ista osoba je bila asistent, a od 2021. godine imalo je čak četiri asistenta.

„Neki nisu bili zadovoljni iznosom plaće (ista je premala za posao koji rade). Jednoj asistentici je ponuđen posao učiteljice u školi i isti je prihvatila uz našu saglasnost (bili smo na vrijeme obaviješteni). Jedna od asistentica napustila je posao asistenta, uposlena je unutar škole koju pohađa dijete (ista je bila pod ugovorom, tako bi trebalo da bude jer smo potpisali Zahtjev za asistenta prije početka školske godine) iako je u Pravilniku o školovanju djece sa poteškoćama navedeno da period asistencije ne smije da bude kraći od polugodišta)”, navodi ona.

Kako dalje objašnjava naša sagovornica asistentica je mjesto asistenta napustila preko noći, a uposlena je u školu idući dan na mjesto nastavnika, pritom ostavljajući dijete samo s učiteljicom bez da obavijesti roditelje.

“Idući dan smo u učionici zatekli novog asistenta bez prisustva stručnog tima. Zbog ovakvog načina napuštanja asistenta pokrenuli smo određena pitanja prema školi, Ministarstvu obrazovanja, određenim institucijama u BiH i inspekciji, gdje tražimo odgovor na pitanje zamjene asistenta na ovakav način i isti još uvijek nismo dobili. Znači dva asistenta su u jako kratkom periodu uposlena u školi koju pohađa dijete“, kaže naša sagovornica.

Govoreći o radu asistenata u nastavi ona ističe da je većina završila studij i stekla zvanje pedagoga ili učitelj razredne nastave.

„Isti su bez bilo kakve edukacije vezane za rad sa djecom sa poteškoćama. Neki od asistenata se trude više, neki manje i bez pomoći roditelja bilo bi jako teško ostvariti napredak. Ministarstvo bi trebalo da obezbijedi kontinuiranu podršku u procesu inkluzije, obezbijediti edukacije za uposlenike škola (pedagoge, psihologe, učitelje…) kako bi svima olakšali rad i sticanje novih znanja, a prije svega obezbijediti kvalitetno obrazovanje za svu djecu. U našem slučaju neki od učitelja nisu znali šta je asistent u nastavi“, zaključila je.

ASISTENCIJA U NASTAVI BEZ SISTEMSKOG RJEŠENJA

Ivan Ledić predsjednik Udruge za Down sindrom Mostar za Tacno.net istakao je da asistencija u nastavi nije sustavno riješena.

„Asistenti često preuzimaju ulogu učitelja što nije dobro jer bi oni trebali biti pomoćnici u nastavi, a učitelji obrazovati djecu. Ne postoji Pravilnik o asistenciji koji bi dao pravila kvalitetne asistencije. Već tri ili četiri godine u HNŽ/K asistenti nisu prošli nikakve obuke u organizaciji Ministarstva obrazovanja ili Pedagoškog zavoda. Plate nisu pokrivale osnovne troškove asistenata (troškove dolaska i topli obrok), Od ove godine su povećane na cca. 500 KM. Zbog tih razloga asistenti često napuštaju posao i odlaze u potrazi za boljim radnim mjestima koja im se otvaraju školama ili drugim institucijama“, naglašava Ledić.

Igor Ledić, foto: Probudise.ba

Naš sagovornik, koji je ujedno i otac dječaka sa Downovim sindromom, dodao je da je u pet godina obrazovanja njegov sin promijenio šest asistenata u nastavi te je poručio da je asistente potrebno stalno uposliti, educirati i adekvatno platiti kroz sustav Ministarstva obrazovanja.

O učestalim promjenama asistenata u nastavi dipl. psihologinja Vildana Zrnanović-Hasanović za Tacno.net objašnjava da učestalo mijenjanje asistenata nije dobar način pružanja podrške, a posebno za neke kategorije djece koja imaju teškoće prilagodbe.

„To pored negativnog utjecaja na sam proces napretka djeteta (dijete mora iznova se upoznavati i graditi odnos povjerenja, asistent se iznova upoznaje sa specifičnošću i potrebama djeteta te o najboljem načinu zadovoljenja njegovih potreba) negativno i utječe na samu motivaciju asistenata i njegov dalji profesionalni razvoj“, ističe Zrnanović-Hasanović.

Vildana Zrnanović-Hasanović, foto: Radio Kameleon

Mišljenja roditelja sa područja HNK pokazuju nezadovoljstvo stepenom inkluzije ali i asistencijom u nastavi, pokazao je to upitnik koji je ranije objavio portal Tacno.net. Čak 27 od 28 roditelja djeca sa poteškoćama u razvoju, koji su učestvovali u ovom upitniku, kazalo je da nije zadovoljno stepenom inkluzije djece sa poteškoćama u razvoju. Na pitanje šta je potrebno poboljšati u obrazovnom sistemu većina njih je iskazala potrebu za zapošljavanjem inkluzivnog stručnog tima (poput defektologa, logopeda i psihologa), da je potrebno promijeniti cijeli sistem obrazovanja ali i da je potrebno educirati nastavno osoblje. Kao najveće izazove roditelji su istakli nestručne kadrove u školama, poput loše edukacije asistenata, manjka podrške sistema i obilna gradiva.

„Obrazovni sistem je promašaj za tipičnu djecu. Za djecu s poteškoćama sistem pruža mrvicu samo da nam zamažu oči“, jedan je od odgovora roditelja.

Prema podacima UNICEF-a BiH iz 2022. godine trenutno u Hercegovačko-neretvanskom kantonu 263 djece sa teškoćama/invaliditetom pohađa nastavu u redovnim školama, dok 114 djece pohađa specijalno obrazovanje.

“To znači da je broj djece sa teškoćama/invaliditetom u redovnoj nastavi samo 1% u odnosu na ukupni broj učenika/ca (UN procjena procenta u populaciji je 5%), što može ukazivati na to da je većem broju djece u redovnoj nastavi potrebna podrška i/ili da je određeni broj djece izvan sistema redovnog obrazovanja”, istakla je za Tacno.net Lamija Landžo, službenica u odjelu za obrazovanje i razvoj vještina u UNICEF-u BiH.

Hercegovačko-neretvanski kanton je tek 2017. godine krenulo sa angažiranjem asistenata u nastavi kada ih je bilo tek 12. U školskoj godini 2021./2022. Vlada HNK je angažirala ukupno 104 asistenta u nastavi, a godinu prije toga 88 asistenata. Na naš upit Ministarstvu obrazovanja, nauke, kulture i sporta HNK koliko je u ovoj školskoj godini angažirano asistenata do objave ovog teksta nismo dobili odgovor.

ŠKOLA NIJE ODUŠEVLJENA IDEJOM

No, nisu svi ‘imali sreće’ sa asistentima u nastavi. Čak 9 roditelja od 28 je u našem upitniku kazalo da njihovo dijete nema asistenta u nastavi. Jedan od roditelja kao razlog naveo je kako ‘Škola nije oduševljena idejom.’

Drugi roditelj je u upitniku naveo kako uprkos njihovim molbama, nisu dobili odobrenje za dodjelu asistenta u vrtiću. Odgovor treba pronaći u činjenici da na području Hercegovačko-neretvanskog kantona u vrtićima skoro da nema asistenata u radu s djecom. Unatoč velikoj potrebi, navodi Ledić, asistencija je nažalost izostala.

„U predškolskim ustanovama nema asistenata dok je često i nedovoljan broj odgajatelja. Roditelji u sklopu svojih udruženja apliciraju na projekte i sukladno rezultatima daju podršku predškolskim ustanovama. Uglavnom je ta podrška u ljudskim resursima tj. odgajateljima, asistentima, ponekad u didaktičkoj opremi i sl. Na taj način privremeno pokušavaju riješiti probleme u vrtićima“, objašnjava Ledić.

Danijela Kegelj, direktorica JU „Dječji vrtići“ Mostar, jedne od dvije javne ustanove u Mostaru, za Tacno.net istakla je da u vrtićima imaju uključeno ukupno 39-oro djece sa poteškoćama u razvoju i 14 u fazi promatranja.

„Kod nas ne postoji Pravilnik o asistenciji za djecu predškolske dobi tako da nekako nismo ni podržani od strane ministarstva koje podržava asistente u osnovnim i srednjim školama. Oni smatraju da je to obaveza osnivača – grada Mostara, tako da smo mi negdje kolateralna šteta tih različitih poimanja. Međutim, želeći djeci omogućiti što bolji boravak nastojimo im, preko poticaja biroa, preko poticaja Županije što oni osiguravaju mladim ljudima godinu pripravništva, osigurati asistente. Tako da imamo nekoliko asistenata za koje smo se snašli, ali to ništa nije trajno rješenje. Ono što mi u gradskim vrtićima imamo sreću jeste da imamo stručni tim – edukacijskog rehabilitatora, logopeda i psihologa – tako da oni mogu napraviti adekvatnu procjenu i nastoje pomoći odgajateljima u radu“, objašnjava Kegelj.

Danijela Kegelj, foto: Oslobođenje

Ona dalje navodi da i u JU „Dječji vrtić – Ciciban“ Mostar i u JU „Dječji vrtići Mostar“, već 6-7 godina imaju stručni timovi, jer je davno potpisan Protokol o ranoj intervenciji.

„Međutim, problem je što jedan logoped nije dovoljan. Toliko je povećan broj djece sa poteškoćama u razvoju, pogotovo komunikacijskim, da bi nama trebao još koji logoped, a slično je i s psihologom i edukacijskim rehabilitatorom. Kolege u drugim vrtićima nemaju cjelovite stručne timove, privatni pogotovo, rijetki to sebi mogu financijski priuštiti. I sad nekako polako u drugim vrtićima u županiji se pojavljuje, ja bi rekla, stidljivo zapošljavanje stručnih timova. Sve je to nedovoljno na broj djece. Činjenica je da bi trebalo uvesti normu po kojoj bi u svim vrtićima radili stručni timovi za dobrobit djece“, zaključila je Kegelj.

Na naš upit da li su asistenti angažovani i u vrtićima, te ako nisu zbog čega je tako, do objave ovog teksta nismo dobili odgovor iz Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta HNK.

BEZ INDIVIDUALNOG PLANA I PROGRAMA

Edina Husrep, majka 12-godišnjeg djeteta za Tacno.net kazala je kako Nastavni plan i program nije prilagođen tipičnoj djeci, a kamoli djeci sa poteškoćama u razvoju.

„Inkluzija je ostala pred vratima škole, sistem je izglasao jedno, a uslovi nisu stvoreni za djecu s poteškoćama u razvoju. Kadar, čast pojedincima koji su endemska vrsta, koji se trude da pomognu, nije educiran da pomogne našoj djeci“, objašnjava Husrep.

Od 2005. godine, navodi Ledić, u HNŽ/K usvojen je „Pravilnik o obrazovanju učenika s posebnim potrebama u osnovnim i srednjim školama“, koji uključuje stručnjake, roditelje, asistenta, učitelja i pedagoga u izradu INPP.

„Na osobnom primjeru mogu potvrditi da u pet godina nisam vidio niti sudjelovao u izradi prilagođenog program osim u slučaju kad smo osobno angažirali stručnjake i platili izradu individualnog nastavnog plana i programa i dostavio ga školi. Na više upita Ministarstvu nisam dobio odgovore koje stručne osobe rade na izradi ‘Individualnog nastavnog plana i programa’ i zašto mi roditelji nismo uključeni. Tako dolazimo do zaključka da individualnih planova i programa za učenike s invaliditetom nema“, zaključio je Ledić.

INKLUZIVNO OBRAZOVANJE BEZ LOGOPEDA, DEFEKTOLOGA I PSIHOLOGA

Pored asistenata u nastavi, inkluzivno obrazovanje podrazumijeva stručni kadar koji uključuje logopede, defektologe ali i psihologe. Mnogi roditelji su u našem upitniku istakli da je ovakav stručni tim potreban u školama.

Ledić je za Tacno.net potvrdio da su roditelji u pravu i da bi čak rekao da su stručne osobe važnije nego asistenti.

„Koliko sam upoznat u redovnim osnovnim i srednjim školama nemamo uposlenog niti jednog defektologa i možda uposlena dva logopeda u velikim školama koja broje preko 1000 djece. Ministarstvo obrazovanja prije se pravdalo nedostatkom stručnog kadra. Sada kad je Sveučilište u Mostaru obrazovao i na Zavode za zapošljavanje poslao veliki broj stručnjaka, Ministarstvo nema financijske mogućnosti. Mislim da nema volje za rješavanje ovog problema. Već par godina predložili smo Ministarstvu da se logopedima i defektolozima priznaje stručni staž i na taj način omoguće stručnu pomoć djeci s invaliditetom u obrazovanju. Nažalost, to još nije odobreno i sprovedeno u praksi“, istakao je Ledić.

Tacno.net se obratio i Službi za zapošljavanje HNK sa pitanjem koliko se trenutno osoba, koje su po zanimanju logopedi, defektolozi i psiholozi, nalazi u Službi za zapošljavanje.

„Na dan 20. siječnja 2023. u evidenciji nezaposlenih osoba SZZHNŽ-HNK nalazi se 31 osoba zanimanja logoped-surdoaudiolog. Od toga su 4 prvostupnika, njih 27 je s visokom stručnom spremom. Također imamo tri defektologa (2 su prvostupnika i 1 osoba s visokom stručnom spremom), te 107 psihologa od čega je 39 prvostupnika i 68 osoba s visokom stručnom spremom“, naveli su iz ove Službe.

O važnosti uvođenja stručnog tima u predškolskim i osnovnim školama Zrnanović-Hasanović ističe „da potreba za zapošljavanjem stručnog kadra koji bi se na kvalitetan način mogao posvetiti svoj djeci treba biti imperativ za one koji o tome odlučuju, obzirom na sve veće izazove, krize i promjene sa kojim se djeca iz dana u dan susreću (teška ekonomska situacija, Kovid pandemija, nasilje u porodici, međuvršnjačko nasilje i sl.), a vodeći računa o posebnosti svakog djeteta i različitost njegovih potreba.“

Na naš upit Ministarstvu obrazovanja, nauke, kulture i sporta HNK da li su pored asistenata u osnovnim školama angažovani logopedi, defektolozi i psiholozi, do objave ovog teksta nije stigao odgovor.

No, Hercegovačko-neretvanski kanton prva je administrativna jedinica u BiH koja je inkorporirala procjenu koja se bazira na Međunarodnoj klasifikaciji funkcioniranja, onesposobljenosti i zdravlja djece i mladih (MKF), podaci su to UNICEF-a.

“Navedena reforma podrazumijeva potpunu promjenu paradigme sa procjene temeljene na medicinskom modelu koji posmatra teškoću/invaliditet kao defekt koji je potrebno ispraviti da bi se dijete uključilo u norme osmišljene za djecu tipičnog razvoja na socijalni model koji nastoji prilagoditi okolinu i pružiti podršku djetetu kako bi ostvarilo potencijale koje ima. Ovaj proces je multisektorski u kojem odgojno-obrazovne ustanove imaju izrazito bitnu ulogu”, navela je Landžo.

Za kraj, psihologinja Zrnanović-Hasanović naglasila je da pored toga što su prava sve djece kao i djece sa posebnim potrebama zagarantovana nizom konvencija i zakonskim aktima koji garantuju jednakost i zaštitu ljudskih prava u društvu, neophodno je sve to u praksi implementirati i omogućiti učestvovanje djece sa posebnim potrebama na jednak način u sistemu odgoja i obrazovanja a što predstavlja kvalitetniji način obrazovanja sve djece i glavni je alat u pobijanju stereotipa i predrasuda.

“Škola omogućuje kontekst za djecu u kojem se prvi puta povezuju sa svijetom izvan porodice a što im omogućava razvoj socijalnih relacija i interakcija. Veoma je važno da se djeca povezuju, uče, igraju se i odrastaju zajedno iako dolaze iz različitih sredina i sa različitim su sposobnostima”, istakla je Zrnanović-Hasanović.

“Inkluzivnost nije cilj koji se može potpuno postići, već put koji zahtijeva kontinuiran rad i posvećenost”, zaključili su iz UNICEF-a BiH.