Mandžićeva Bosna dobrih ljudi

Povezani članci

• Otvorena kutija olovnih slova
• Žive muke Muhameda Kondžića
• Koncert za tenk i orkestar
• Otvoren Festival mira’23: Mir, tolerancija i međuetnički dijalog
• Srca Sarajeva za najbolje TV serije: Serija o Slobodanu Miloševiću apsolutni pobjednik
• Milorad Popović: Nema tog vremena koje će izbrisati odgovornost SPC-a

Habib Mandžić – foto Bosnjaci.net

Esad Bajtal: Prikaz knjige “Kada pjevam, mjesec me sluša” Habiba Mandžića

Postoji dobra zemlja Bosna,
Daleko odavde, zemlja dobrih ljudi.
Iz nje mi dolazi sjaj punog mjeseca,
…
Iz zemlje Bosne radost moja dolazi

Već iz naslova knjige (Kad pjevam, Mjesec me sluša), i gornjih stihova, Habiba Mandžića, Bosna i Mjesec pomaljaju se na njegovom pjesničkom obzoru kao isturena, vidljiva i ne slučajna adresa vapijućeg. Jer, Mjesec je simbol hladne, diskurzivne spoznaje i jedno od velikih svijetlih mjesta u bespućima kosmičke pomrčine. A svojim očiglednim mijenama sanjani je simbol preobrazbe i rasta, motivirajuće moćan za onog koji i sam – pod presijom  tragičnog iskustva i duševnog uspona – na putu ponovnog rođenja i prognaničke, samo-ozdravljujuće obnove, stremi nečemu ljudski uzvišenom i boljem.

Otuda i sami naslovi Mandžićeve poetske sehare, svojom tematskom širinom i semantičko-fenomenološkim šarenilom, odišu bojama čežnje, nade i melanholije: Vječna naša Srebrenca, Na majčinom grobu, Pandemija od jutra do večeri, Moja sjena, Muzika života, Velike duše, Moć tišine, Nepoznato, Avlija, Seosko greblje, Prva ljubav, Zaključana vrata, Proviđenje, Eser zore, Kordoba … itd. itd.

Međutim, ono što je najvažnije (sa stanovišta našeg mrzovoljom obremenjenog vremena), iako ima hiljadu prognaničko-srebreničkih razloga za to, grube, neljudske riječi, jezika revanšizma, mržnje i osvete, ni u natruhama nema. Iako pjeva nostalgično bolno, i pojmovno jasno do vriska i krika, Mandžić to čini bez mržnje i gorčine. Jer, kako sam kaže, „umjetnost je sebe imati“, dakle, biti svoj, i ne podleći diktatu konteksta ideološki nadmene, i zločinačko krvave povijesti onih (“Nož, žica, Srebrenica“), što su „gradili budućnost od tuđeg bola“.

Bosna, Srebrenica, majka, stradali brat, kućni prag i avlija, reperi su nostalgičnog sjećanja i ono što autoru daje poetski poticaj, snagu i smisao pisanja i življenja. Bez njih bi, njegov zemni hod izgubio svoju ljudsku puninu i sjaj tihe radosti u bolu, a nasiljem obezdomljeno tijelo – skončalo u haotičnom nemiru dezorijentisanog „plutajućeg ostrva“. U tom smislu, Mandžićeva zbirka je spontani produkt duševnog nemira iznjedrenog fatumom lutanja diljem nigdine prognaničkog prokletstva koje se, svemu uprkos, ljudski sabira u poetski orkestriranoj motivaciji dostojanstvenog htijenja nedosanjanih želja i spasonosnih nadanja:

Kada pjevam, Mjesec me sluša
Kada igram, moja sjena igra sa mnom.
Poslije se gosti razilaze.
Mi ne znamo tugu rastajanja.

Kada se vraćam. Mjesec ide samnom
A sjena me prati.

Eto spisateljski ključnog trenutka kad, bolom iznuđena samosvijest nevoljnog apatridstva, u iskustveno neupitnoj vezanosti za vlastitu sjenu, detektira bit života u njegovoj omnipotentnosti i sve-jednosti: Sve je u Jednom i Jedno u svemu. Prognanički izgubljeno negdje u daljini, Biće Pjesnika obitava još samo u svedenosti na prozirno sivilo vlastite sjene i na sofisticiranu marginalizaciju kulturološki neizbježnog, odnosno, tragičnog, normativno kultivisanog stranstvovanja pod presijom neizbježne nostalgije koja sanja i, svemu uprkos, nalaže predanost iskonskoj spontanosti bivanja:

Predaj se životu

Predaj se ljubavi
Predaj se radosti 

Predaj se bolu

Predaj se tišini
Predaj se Milosti
Unutarnjem Kosmosu

Izgubljen u besmislu nevoljnog, nasilnog dislociranja s kućnog ognjišta i rodnog praga, autor nužno dozrijeva („nužda uči misliti“, E. Bloch), do uzorno-pedagoške spoznaje, da su, lijepo vaspitanje i kućni odgoj – ono životno bitno i nezamjenjivo: etička i estetska mjera, i konačno, civilizacijska didaktičko-pedagoška (po)stavka istinski ljudske, samoodgovornošću njegovane savjesti pojedinca i kolektivne samosvijesti fromovski zdravog društva:

Ako me utješit želiš na svijetu Onom
Odgoji lijepo sina mog

Jer upravo nadmeni, neodgojeni i neodgovorni, počiniše oko sebe svo Ono Zlo kojeg je autor i sam teški stradalnik. Žrtva nevaspitanosti, banditske oholosti i diktata idejno okrilaćene etno-osionosti. Otuda želja za odgojenošću vlastitog djeteta, e da bi umaklo izazovima vazda vrebajuće neljudskosti, nesamosvojnosti i poltronerije, koja nekritički zapada u kaljužu zvjerstva, zloče i zločina nad  nedužnima i nevinima – čime je i sam pogođen, obeskućen i prognan na kraj bijela svijeta. Odnosno, kako to sjetno formuliše, do – „zemlje koja nije moja“. Nazovimo taj imperativni nalog utješiteljici, trijumfom nade nad iskustvom; uma nad neumom; trijumfom želje nad realnošću. U tom su čovječnom htijenju sadržani dostojanstvo i paradigmatski ljudski orijentir: namjenski zadani ethos, pedagoški urnek i praktični obrazac Mandžićeve zbirke kojom se bavimo.

Zatečen na mostu prolaznosti „između sada i sada“ (u kosmički nesagledivom vremenskom bezmjerju, ljudski život je samo puki tren), na tjelesno-trošnom putu između bivanja i nebivanja,  raspet „od jedne do druge obale“ koje se, nošene ideološki-tragično zatrovanim vjetrovima povijesti, ne prepoznaju u svojoj ljudskoj Jednosti i jednakosti. U tom senzibilnom miksu nostalgije i nade – ostaju još samo poetski snovi o nekom mogućem, djetinjski bezbrižnijem svijetu, harmonički povezanom, i – čistotom nauma – seviljski razigranom muzikom i plesom:

Seviljo, ti si danas grad muzike i plesa,
tužnih pjésni na svakom trgu.
gledam ples ranjenih duša:
živahne crvene haljine …
košulje bijele poput ptica …
šal koji pada …
plesači …
nebo …
Aplauzi!